Jačanje karaktera kod djece je složan proces čijoj analizi danas već morate posvetiti malo više vremena. Uvijek kažem i kroz svoj posao i kroz kapueru, da djeca nisu kalup i šablon i na njima ne može da se primijeni jednak pristup ni rad. Zašto bih uvijek istakla Kapueru kao odličan “alat” za jačanje karaktera, osnaživanje ličnosti, bolje komunikacije, smanjenje agresije, podizanje nivoa volje…jeste njena nenasilna priroda. Mnogo puta sam pisala i pričala o fizičkim prednostima koje bavljenje kapuerom nosi sa sobom, no ovaj put ću se fokusirati na psiho-razvojne.
Kroz kapueru se i djeca, ali i odrasli uče rješavanju konflikata, problema ili u tom momentu nerješivih situacija na nenasilan način. Najprije je potrebno raditi na razvoju komunikacije te rješavanju “problema” koji se nalazi pred nama, a sve to kroz fizičku aktivnost. Treneri danas vrlo često zaboravljaju da oni kao i vaspitači, učitelji, nastavnici… igraju ulogu modela i uzora za djecu. Jačanje karaktera se neće postići vikanjem na dijete, tjeranjem u kaznu, demonstriranjem “sile” od strane trenera a sigurno ne nazivanjem pogrdnim imenima i slično. Budite sigurni da ovakvim ponašanjem vaše dijete odrasta u nasilnika i sociopatu prije nego u dijete sa jakim karakterom i samopouzdanjem te će kao što je to dijete tretirano isto tako ono tretirati slabije od sebe. Ovako dolazimo do problema nasilja u školama tzv. buling (bullying). Naglašavam da je ogromna razlika između autoriteta koji se postiže na ovaj način i autoriteta koji steknete kroz strahopoštovanje.
Dakle, zašto kapuera?, jer kroz nju razvijate baš to, fair-play odnos, ravnopravnost, uvažavanje mišljenja a postićićete onoliko uspjeha koliko date sebe u kapueru a ne koliko neko viče ili traži od vas. Ono što je još jedna od prednosti, kapuera nije takmičarskog duha, odnosno, više se takmičite sami sa sobom koliko ćete postići i koji je naredni potez koji ćete savladati samo što vam na kraju niko ne da onu medalju od 3 KM za to nego se ponosno pokazujete pred svima.
Kapuera je za djecu jedna velika igra kroz koju postaju bolji ljudi, bolji učenici a što je najvažnije nauče kako je uzvraćanje agresijom na agresiju jedna od najgorih mogućih stvari koja sigurno ništa dobro ne može da donese. Kroz kapueru se pomjeraju granice njihovih psiho-fizičkih sposobnosti i svaki uspjeh je razlog za jedno veliko BRAVO i pohvalu ali isto tako jedan korak više za nove izazove koje treba savladati.
I dakle, sledeći put, kada pomislite da upišete dijete “da očvrsne” pažljivo birajte kojim putem će doći do “očvrslosti”.

Slavica Repović – apelido – Azul

The post Nenasiljem do jačanja karaktera appeared first on Capoeira Banja Luka.

Kroz radionice ćete saznati kako se zaštititi – pružićemo informacije o nasilju i diskriminaciji, saznaćete dosta o razvojnim problemima, prijateljstvu i o sebi samima.

The post Radionice kapuere i nenasilne komunikacije za djecu i mlade do 18 godina appeared first on Capoeira Banja Luka.

Dječija interesovanja su različita a danas se usljed ekspanzije raznih aktivnosti za djecu i mora ponude vrlo teško fokusirati samo na jednu ili par stvari, stoga se i roditelji često nalaze u nedoumici, da li da nabave trening opremu ili ne. U sebi često postavljaju pitanje, a šta ako prestane za mjesec dana ili ma neka trenira u onome što ima, a opremu ćemo kupiti pred polaganje.  Potrebno je biti svjestan da je trening oprema upravo ono što njeno ime i govori, garderoba koja je namijenjena za treniranje.

Postoje mnoge dobrobiti redovnog donošenja opreme a pomenućemo samo nekolicinu važnijih:

1. Izbjeći ćete pranje i prljanje razne garderobe, kao i stalnu kupovinu novih stvari za trening koje će se neminovno trošiti zbog konstantnog treniranja, trenja, prljanja i slično jer njihova prvenstvena namjena nije za trening;
2. Druga stvar koja je vrlo važna jeste da ćete izbjeći da Vaše dijete izlazi mokre majice, trenerke, helanki, šorca ili potkošulje jer im je često dosadno i previše teško presvlačiti se i slagati svoje stvari;
3. Smanjiće se mogućnost za povrede, ogrebotine, žuljanje, modrice i slično, koje ne bi nastale ukoliko je oprema bila adekvatna;
4. Vrlo važna stvara jeste učenje disciplini nošenja i slaganja svoje odjeće i opreme. Djeca trebaju samostalno da se pakuju i spremaju kako za školu i druge aktivnosti, tako i za trening. U suprotnom nikada neće znati šta im je potrebno ili šta im se nalazi u ruksaku. Pomozite im da prihvate odgovornosti koje svako dijete treba da ima;
5. Psiho-efekat, kada obuku trening opremu, osjećaju se odvažnije, disciplinovanije i posvećeniji su treningu;
6. Jedan od važnijih jeste i samo poštovanje onoga čime se bave, a kako bolje ispoštovati to od nošenja adekvatne, trening, odjeće i opreme…

Kako do opreme?

Oprema se  za početak može pozajmiti ili otkupiti od djece koja su prerasla svoju opremu ili od prijatelja sa treninga ukoliko je ista i dalje upotrebljiva. Ukoliko imate baku, tetku ili komšinicu koja može da sašije opremu Vašem djetetu (pričamo o privremenom rješenju) dozvoljena Vam je i ta opcija dok mališani ne stasaju u zrelije godine, kada i njihova oprema treba da bude adekvatna. Oni koji žele uvijek mogu da se raspitaju kod trenera i da naruče ili pak opremu mogu kupiti na nekom od seminara tokom godine. Ono što je važno kada šijete ili nabavljate opremu koja se ne naručuje preko kluba (mada mnogi klubovi insistiraju na nabavci opreme koju oni nude) jeste odabir adekvatnih materijala koji su prilagođeni borilačkoj vještini, sportu ili aktivnosti kojom se dijete bavi.

I kao što niste do sada vidjeli vaterpolistu u kimonu, ili košarkaša u kupaćim gaćama na treningu, tako poštujte i druge sportove i vještine u koje ste uključeni.

The post Zašto oprema? appeared first on Capoeira Banja Luka.

Svakako da je prvenstveno potrebno da posjetite ljekara i da primijenite adekvatnu terapiju da biste mogli da očekujete ozdravljenje u što kraćem periodu, a potpuno mirovanje je neophodno ukoliko imate visoku temperaturu, malaksali ste, imate bolove u grudima, guši vas kašalj, dijareja i slično. Ukoliko imate blagu glavobolju, šmrcavicu, kijavicu i grlobolju, ili nisku temperaturu (ispod 37,5) a imate energije, fizička aktivnost slabijeg inteziteta (50-70%) može da se upražnjava uz pojačan unos tečnosti kako tijelo ne bi dehidriralo, a to bi u pomenutom stanju bilo pogubno. Ljubitelji treninga imaju problem sa odeđivanjem inteziteta i žele da treniraju jednako kada su bolesni i zdravi, no zapamtite da to može da naškodi vašem organizmu više nego što može koristiti bez obzira kakve vaše želje bile. Poklonite neophodnu pažnju svom organizmu kako biste se što prije osjećali dobro, i kako bi se organizam što prije oporavio, te polako krenite povećavati intezitet treninga dok se potpuno ne vratite u formu. Ukoliko želite da izbjegnete grupno vježbanje i smatrate se zaraznim, ili prosto se plašite da vam je imunitet slabiji, te biste ipak sačekali da potpuno ozdravite, uvijek možete vježbati u toplini doma dok prehlada ne prođe.

Preporuka ljekara koju dobijete je najčešće odmor i mirovanje no ponekad se vaše tijelo i organizam neće složiti sa periodom koju vam je stručno lice propisalo. Svaki organizam je drugačiji i put ozdravljenja je drugačiji. Nerijetko se dešavalo da ljudi ozdrave i osjećaju se mnogo bolje u mnogo kraćem roku od propisanog, a ponekad se ne osjećaju bolje čak ni nakon dugotrajnog oporavka. Potrebno je da “osluškujete” svoj organizam i tijelo šta vam poručuju. Nekada je prehlada alarm kojim vam tijelo poručuje da mu je potreban odmor, ali potrudite se da se nakon odmora POSTEPENO vratite u redovan trening jer je on neophodan kako bi se ojačao imunitet i kako bi se lakše odbranio od virusa. Ukoliko se vratite na treninge a niste potpuno ozdravili ili krenete da trenirate odmah prejakim intezitetom, prehlada lako može da se vrati i da produži vaše “bolovanje” na još jedan dugi period.

Capoeira svojom specifičnošću nudi razne načine i mogućnosti da vježbate dok se oporavljate od prehlade ili vam je pak potreban trening nižeg inteziteta. Kao što uvijek govorimo, capoeiru vježbate onoliko koliko vi želite no nemojte dozvoliti da zbog šmrcavice i grlobolje ostajete kući ili u kafiću pijući čaj. Na treningu uvijek možete vježbati sviranje instrumenata, “popraviti” instrumente (promijeniti poveze, žice, ofarbati instrument, doteći šarafe koji su popustili itd), učiti nove pjesme i ritmove… Ukoliko odmarate kod kuće, a večeras je trening, odredite sebi da taj tajming posvetite čitanju o istoriji, tradiciji, o samoj capoeiri, da svirate instrumente ili slično. Naši mlađi članovi, koji tokom zimskog perioda moraju provesti duži period u kući zamole za instrumente, te se po povratku na redovan trening pohvale dobrim znanjem i vještinom.

Zapamtite da trening nije samo fizička prisutnost u sali, već svi oblici “treninga” i u svakodnevnom životu.

Azul

The post Prehlada i trening appeared first on Capoeira Banja Luka.

Roditelji često smatraju da na mjestima gdje nema, hajde da se slobodno izrazim, dreke, velike glame, onih oštrih pogleda i tenzije u vazduhu, djeca nemaju dovoljno discipline. Zašto je to potpuno pogrešan pogled? Odgajanje i rad sa djecom se danas u mnogome razlikuje od onoga kako smo mi nekada obrazovani i odgajani. Zašto svi roditelji reaguju naprasno kada profesor, nastavnik ili učiteljica povise ton na Vašeg mezimca ili princezu, ali kada trener galami, vrijeđa ili pak fizički maltretira dijete, to je za roditelje način da se disciplinuje?  Volila bih da svaki roditelj malo razmisli o ovome, a ja ću da se vratim treningu capoeire za djecu.

Pristup i trening

Prvenstveno, treninzi i pristup treningu se razlikuje od uzrasne dobi djeteta sa kojim se radi. Djeca na prvom mjestu treba da zavole sam sport, i treninge iako znam da se mnoga djeca “špartlom odvajaju od kompjutera/tableta”. Na žalost živimo u takvom vremenu, šta da se radi.

Capoeira u sebi posjeduje veliko bogatsvo elemenata koji se na razne načine mogu primijeniti za sve uzrasne grupe a muzika doprinosi zabavnijem i interesantnijem treningu. Djeca se u početku uče kroz igru i zabavniji pristup kako bi što prirodnije usvojila elemente capoeire bez stresa od treninga. Kasnije, sa razvojem, rastom i napretkom kroz treninge ali i godine, nivo ozbiljnosti pristupa treningu se mijenja, no opet laganijim tempom kako ne bi došlo do straha od sporta i treninga. Nedavno smo radili “malo testiranje” naših polaznika gdje su djeca napisala šta je capoeira za njih u njihovim očima:

“Sport odbrane i vještina.”  “Za mene je capoeira jedan važan sport pun zabave i veselja ali je ponekada i veoma zahtjevna.” “Za mene je capoeira zabava i veselje ali je i opasna borilačka vještina”…itd,

dok su na pitanje da li bi mogli da se odbrane capoeira potezima svi odgovorili sa DA.

Poštovanje i disciplina

Svijet oko nas zna da bude okrutan, pa tako i situacije sa kojima se susrećemo u životu. Mnogo puta smo čuli, svjedočili ili smo i sami nekada bili žrtve vršnjačkog nasilja ali i nepoštovanja i omalovažavanja. Djecu treba naučiti da se izbore i kako da se izbore sa svim ovim negativnim stvarima, a ne upražnjavati sve ovo na treningu, što je na žalost, danas sveopšte prisutno.

Favorizovanje pojedinaca zbog finansijskog statusa ili zbog svojih sposobnosti nije opcija na treninzima Capoeire. Na treningu smo svi jednaki, i odnosimo se prema svim članovima jednako i profesionalno. Kako mlađi članovi moraju da poštuju starije članove, takav odnos mora da bude i u obratnom pogledu. To su stvari koje se uče na svakom od treninga capoeire između fizičkih vježbi. Ukoliko je neki član stekao priliku, svojim trudom i zalaganjem na treningu, da ga trener postavi na mjesto osobe koja će voditi zagrijavanje svim članovima kluba taj dan, onda se svi članovi prema toj osobi odnose sa poslušnošću i poštovanjem, bez obzira da li pred četrdesetogodišnjakom stoji “mali trener” od 6 godina ili je situacija obratna.

Svim članovima je potrebno objasniti i POKAZATI način poštovanja i pristupa rada kluba a ne narediti ili nametnuti isti. Vjerujte atmosfera na treninzima je nevjerovatna i rijetko gdje viđena.

A kako steći poštovanje? Poštovanje se ne kupuje, ne priča se o njemu kao šarenoj laži ili nagradi, već se stiče. Svaki član mora da nauči da poštuje na prvom mjestu sam sebe ali i druge.

Sapomoštovanje

Vrlo delikatna tema kada su današnja djeca u pitanju. Na prvom mjestu dobar trener će uočiti nedostatak istog kod djeteta i poraditi na tome zajedno sa djetetom i ostalim članovima, ali kroz pravilan pristup i na pravi način. Najmanje što je potrebno ovom djetetu jesu pogrdne riječi, omalovažavanje ili guranje u prvi plan iako dijete još uvijek pokazuje znakove nesigurnosti. Shvatam da je teško prepoznati i obratiti pažnju na jednog člana pored 49 drugih, ali dragi moji roditelji, onda povedite računa koliki je broj trenera na 50-toro djece. Nemojte nesigurno dijete gurati u “krdo” da iskoristim preneseno značenje, samo kako bi se izborio/la samo za sebe i socijalizovalo u većoj grupi. Neko će se snaći, a nekoga će pregaziti vidjeli vi to ili ne a nerijetko je suviše kasno dok uvidite.

Borba

Ah, mnogi li žude vidjeti svoje pačiće kako mlataraju krilima u nekoj borbi. U capoeiri borba podrazumijeva korištenje svega naučenog na treninzima. Borba se na treninzima capoeire odvija u krugu koji se naziva hoda (roda)koja je fizički i psihički vrlo zahtjevna. Najnormalnija stvar koja može nekom da se desi jeste da primi ili zada udarac ali to nije smisao naše borbe. U Capoeira borbi morate da budete dovoljno spretni ali i lukavi da nadmudrite protivnika i predvidite i izbjegnete njegov/njen udarac, ali i da pokušate da ga zadate.

Borba je na svim segmentima kada je hoda u pitanju, pa se tako djeca bore i da pokažu svoju vještinu i znanje stečeno svirajući u orkestru koji se naziva “bateria”. O ovom dijelu više možete naučiti ukoliko pročitate o muzika i instrumenti.

Rangiranje i takmičenja

Kao i u brojnim borilačkim vještinama, tako i u capoeiri imamo rangiranja i takmičenja. Djeca zasluženo dobijaju svoje rangove, a tokom naredne godine, rang koji nose moraju da opravdaju i vrijedno treniraju cijele godine. Djecu treba naučiti da nošenje pojasa nije metoda za pokazivanje moći i nekog nivoa, već odgovornost koju svaki pojas nosi sa sobom. U borbama i na takmilčenjima djeca sa višim rangom ulaze i sa nižim i sa višim rangovima kako bi pokazali svoju vještinu i umjeće stečenu na treninzima i boju pojasa kojom se odlikuju.

Djeca trebaju steći naviku da se trudom i zalaganjem postižu rezultati a ne da ih dobijaju na poklon. Trener je osoba koja treba da pronađe način za kanalisanje i usmjeravanje djeteta na pozitivan i pedagoški način u pravom smislu razvoja sportista bilo da se radi o takmičenju ili samo jednom treningu. Na žalost, danas imamo samo kompetitivnost i iskompleksiranost neostvarenih trenera i roditelja, čast izuzetcima.

Capoeira može da nauči i velike i male, i tate i mame, pravom sportskom duhu. Ukoliko želite da Vaše dijete izraste i razvije se u dobrog i zdravog sportistu, sa pravim sportskim duhom, i da jednoga dana ispred sebe imate momka/djevojku sa razvijenim osjećajem za prave životne vrijednosti, onda nam se pridružite. Nećete se pokajati.

The post Capoeira za djecu – igraj se, treniraj, bori se, stekni samopouzdanje, novi rang, nauči kako da poštuješ ali i da budeš poštovan appeared first on Capoeira Banja Luka.

Da li sam prestar/a?

Zvučaće kao kliše neke loše reklame, ali ne, nikada niste stari da se bavite fizičkom aktivnošću. Capoeira na svim silnim fotografijama, YouTube snimcima i prezentacijama izgleda za neke kao da sadrži stvari koje “pih, bezz, ja bih to uradio odmah” do onih “ja bih polomio kičmu da ovo uradim”.

Istina je u stvari da niko ne kaže da su elementi capoeire preteški ali ni da su prelagani. Da, capoeira od Vas zahtjeva da radite na svojim psiho-fizičkim sposobnostima, da budete redovni na treninzima, da istražujete, oslobađate se strahova i da učite nešto uvijek na neki nov način. Dozvoljava Vam da se njome bavite profesionalno, rekreativno, takmičarski ili iz zabave. Samo do osobe zavisi da li i koliko će se posvetiti treningu, te da li će dati 101% sebe ili 1%, da li će pomjerati svoje granice pa će neki potez ili sekvencu uraditi 12 ili 120 puta. A ono o godinama… ne, nikada niste prestari. Ljudsko tijelo i jeste stvoreno za kretanje i nismo ni svjesni za šta smo sve sposobni. Bit je naučiti upravljati svojim tijelom a ne da ono upravlja Vama.

Šta radite na treningu?

Treninzi capoeire su uvijek drugačiji od onog što prosječan posjetioc slika u svojoj glavi. Obično se očekuje da čim se uđe na vrata sale svi radimo salta u isto vrijeme, levitiramo, lebdimo i ko zna šta još. Treninzi capoeire podrazumijevaju kondicione/kardio treninge, treninge vještine, fleksibilnosti, akrobatike, koordinacije, kretnje,.. stimulansa vidnih i senzornih sposobnosti. Nabrajanje može da potraje a još ću kao bitnije izdvojiti borbu ali i muziku. O tome zašto pjesma, instrumenti i sve što se tiče muzike i capoeire može da se pročita na Capoeira i muzika.

Da li se mogu odbraniti capoeirom?

Primjena svake borilačke vještine pa tako i capoeire opet zavisi od individue. Morate biti svjesni da da biste bili sposobni primjeniti bilo koji element iz bilo koje borilačke vještine u kritičnoj situaciji taj pokret, udarac, element, kako god ga nazvali, mora da uđe u dio refleksa vašeg tijela, te da odreagujete bez onih razmišljanja u glavi: “jel ovako, koja ruka/noga, ako okrenem, ne nije tako, ovako…”

O praktičnosti capoeire i njenoj primjenljivosti se govori kroz istoriju pa sve do danas. Kroz istoriju se capoeira pojavljuje kao odbrana od robovlasnika a u novije vrijeme se elementi capoeire primjenjuju u MMA, UFC… A za kraj ovog članka, pogledajte šta jedan od najboljih UFC boraca misli i kaže o capoeiri…

McGregor o capoeiri

The post Capoeira za odrasle – breaking limits appeared first on Capoeira Banja Luka.

…”A joooj. Šta ćemo sad?” “Ja ću umrijeti!” “Možemo li sjesti?”…flašice vode nisu izgledale polu pune nego polu prazne u očima vrijednih šetača. Odmorišmo još jednom iako je prethodna pauza bila samo 200 m niže. “Super, imamo još malo pa smo na asfaltu. Voda se ne pije pola litra odjednom, nego pomalo, gutljaj po gutljaj. Tako manje otežavaš hodanje, a nećeš dehidrirati. Ako nekome nestane vode, imam ja punu flašicu.” Nakon što smo krenuli dalje, moja epoha Saurona je krenula. “Ja sam navikla sada da ležim kući. Duva mi ventilator.” ” I igramo igrice.” “Ili gledamo TV”. “Ja u ovo vrijeme odmaram i uživam.”…trajalo je nabrajanje, ali daha za žaljenje nije nestajalo. Izgurašmo nekako dionicu makadama i ukaza se njihova prirodna podloga, asfalt. Ako bi brodolomac ljubio zemlju, ova djeca bi ljubila asfalt da sam im dozvolila. Pokraj raskrsnice debela hladovina gdje se odmorišmo i okrijepišmo vodom. Nakon 30 sekundi, poče živa priča i smišljanje pjesmice za povratak. Opet sam bila Frodo.

…Svježi vjetar je ćarlijao putem dok smo hodali hladom koji nam je pružalo drveće i ostalo rastinje pokraj puta koji je vješto vijugao, a nakon svake uzbrdice dolazila je duga nizbrdica koja je omogućavala odmor i opuštanje. Lica ekspedicije se ozariše kada ugledaše naše odmorišno mjesto, livadicu pored štale. Pružišmo se svi po livadi i napravismo pravi odmor. “Jao, polomio sam Dedu.” Sve oči su bile uprte u dječaka koji je držao nogu i kapicu gljive koju je ponio. “Moja mama nije baš ekspert za gljive. A tata će vjerovatno reći:”Hm, gljiva, deda, he, he, super” i baciti je u smeće” uz smješak je pričao. “Pa ti si ponio dedu da ga tata pojede.” “Da, tata će da ti pojede dedu.” Nastala je vesela šala i smijeh na odmorištu. Mnogi bi malo i odspavali nakon ručka i popodnevne šetnje da se moj mali hobit nije pretvorio u pravog Aragorna i povikao: “Ma šta više sjedimo, hajdemo.” Tako smo i krenuli. Putem smo sreli stanovnika kamene ograde, jednog ovećeg guštera koji se sunčao na suncu i dozvolio nam da ga dobro osmotrimo izbliza. Neki domaći gušter.

Nikada se hobiti nisu obradovala više konju koji ih je veselo pozdravljao iza žbunovite ograde kraj koje smo prolazili, kao tog dana. Konj i dvije krave su nam bili dobro poznati od prethodnog dana i jutra, i značili su da je iza sledeće krivine naš centar. Da bi bila sigurna da su dobro shvatili, više od 5 puta sam ponovila da je zabranjeno piti vodu odjedanput u velikim količinama nakon dužeg pješačenja a i da je sada vrijeme za odmor pa povratak kući…

…Centar se zaorio veselom grajom i tapkanjem nožica koje su se pele u ono milo potkrovlje da opruže noge u krevetima. Svi posjetioci su nam čestitali na istrajnosti i pohvalili svu djecu što su bili pravi mali istraživači koji su imali priliku da okuse čari prirode koje mnogi njihovi vršnjaci nikada neće.

Mislite li da se Družina prstena ostala odmarati u krevetima, jako ste se prevarili. 20 minuta odmora su proveli jedući grickalice, pričajući na telefon i skačući po sobi, a onda su veselu igru nastavili napolju hodajući po onoj čudnoj špagi i da…savladali su bunt one ležaljke. “Neumorna djeca” bio je komentar jednog od posjetioca. Tog popodneva, svi su se dičili uspjehu koji su postigli a ja sam se ponosila svojom družinom koja je na kraju te večeri vesela i puna utisaka otišla da spava u svojim domovima i toplim krevetima.

Riječ autora:

Događaji koje je Frodo proživo sa svojim hobitima ispričan u svim dijelovima su istiniti a mnogo dijelova je moralo biti preskočeno zbog dužine sadržaja. I da, ubuduće idemo negdje samo na dan, jer ako odemo na više, prešišaću Tolkiena.

The post Završni dio – Družina prstena appeared first on Capoeira Banja Luka.

Na onom odmorištu do kojeg nas je doveo onaj čarobni most, voda teče najneobičnije na svijetu. Kako to? Pa dolazi sa obje strane, sjećate se, Korana i sa izvora, Sana. A na odmorištu nas dočeka Boro i društvance iz Visitor centra već spremajući gozbu za male stomake koji se čuda li danas nisu osjećali previše gladnima. Priroda je nahranila mladunce svojim postojanjem i životnim nektarom. No umjesto odmora, Boro, kao veliki stručnjak, ljubitelj i poznavalac gljiva odluči djeci održati jednu divnu lekciju o gljivama. Rasturi se mala vojska na sve strane po šumi i poče trka pronalaska gljiva. “Boro! Našla sam gljivu.” “Ja sam našao dvije, Booorooo!” Boro, naš domaćin, oličenje strpljenja i zanimljivih informacija u pola sata održa djeci lekciju o gljivama kakvu u životu čuti neće. Sa kakvom pažnjom i interesovanjem su mali istraživači upijali svaku riječ koju ovaj dobri čovjek izgovori će vam dokazati znanje kada vas jednoga dana upitaju nešto o gljivi koju nađu negdje dok budete u prirodi sa njima. Kako li to priroda napravi, kako li prospe boju po svojim izdancima, tako li se otrovnice razlikuju od jestivih gljiva. “Boro, Boro, vidi ovu!” pobjedonosno je vikala djevojčica dok je u punom trku za njom jurila garda druge djece, iščekujući rezultat. Jestiva ili je otrovna. “Uuuuu, ta je baš otrovna!”

Miris mesa sa roštilja označi da je vrijeme za ručak te se ekspedicija nakon pranja ruku sunovrati na ukusne komade mesa što ih je roštilj-majstor Emir vješto spremio. Ponovo puktanje. Društvance se fotografisa i spremi za povratak u centar kako bi dočekalo ove vrijedne šetače koji će se vratiti pješice. “Boro, da li ja mogu da ponesem dedu?” Kao neko ko je dijelom pobjegao sa Borovog časa, nisam znala kakvog dedu ovaj dječak želi da ponese. Dobila sam neopravdan. “Naravno da možeš.” I gljiva imena Deda se sa velikom radošću ali i pažnjom položi u bezdanju jamu od ranca. Drugari nam mahnuše i poželiše sretan povratak, a mi ostadošmo da izvršimo finalne pripreme za povratak.  Ispostaviće se da se povratak može komotno nazvati po nekom od J.R.R.Tolkienovih dijela…

The post Dio IV – Izvor života appeared first on Capoeira Banja Luka.

Dok je mjesec svojim nitima plesao noćni ples sa granama obližnjeg drveta čija krošnja je svojom melodijom u tišini te svježe večeri umirivala i najuzbuđenija srca, posmatrali smo nebeske svitce čiji raspored je kvario tek po neki avion ili satelit u pokretu. Sa tišinom utonušmo svi u san u toplini potkrovlja dok su nebeske ljepotice i noćni fenjer mazili mala lica kroz one divne prozore…a svjetla koja su se iz daleka mogla vidjeti kroz prozore prizemlja su svjedočila vrijednim rukama našeg domaćina Bora, koji je nastavio sa svojim radom i pripremama za sutrašnji dan do duboko u noć.

Jutro je svanulo veselo i toplo, spremno da ga pozdravimo jutarnjim istezanjem i toplim doručkom. “Kiflice! Ne, ne, biće palačinke. Ma jok, garant su kiflice. A šta ako je…” Nagađanje šta nam je vrijedni domaćin spremio za doručak se odvijalo dok su vrijedne male ruke zatezale plahte i pokrivače na još toplim krevetima od dubokog sna. Cicvara i kajmak neodoljivo zamirisaše na ulazu u trpezariju, a i oni što nikada ne probaše ove domaće đakonije, nemogaše odoliti besprijekornom izgledu ovih jela. Kiflice su mirisale, samo za našu družinu, a veseli pogledi su letili od posude do posude dok puna usta nisu dozvoljavala da se izgovori nijedna riječ. Nakon što nas je opila jutarnja rutina, pod “punom opremom” krenušmo na naš put. Put sa mnogo uzbrdica i nizbrdica ali i hlada.

Cifre kilometraže u dječijim glavama izgledaju na prvih 100 metara kao kratke a nakon 200 metara već se pretvore u beskonačne kilometre koji otprilike dosežu put od rodnog grada do ovog prelijepog mjesta. Zato savjet roditeljima prilikom priče o putovanjima, je bez cifara molim. Na kraju puta ionako doznaju i ponose se pređenim.

No nedamo se omesti. Orila se pjesma putem uzbrdica i nizbrdica:” 1, 2, 1, 2, mi smo vojska vesela, idemo na Sanu, sve do izvora!”, dok nam je društvo u podnožju doline pravila Korana tiho žuboreći svojim koritom punim riječnih račića. U više navrata  naša pjesma poslužila nam je kao idealna himna za motivaciju. Sišavši sa asfaltnog puta upustismo se u pravu avanturu hoda po pjeskovito-kamenitom terenu. Crvenica zemlja nam se pokaza u jednom dijelu u punom sjaju i oboji dio našeg puta interesantnim nijansama. Naiđosmo na izvor i ljubaznog mještanina koji nam posvjedoči da je voda pitka te da se već pomalo umorni pješaci mogu okrijepiti najčistijom vodom u okolini. No šta se to čuje iza krivine? Nevaljalo čudovište, ljudskom rukom stvoreno, je krčilo put i svojom težinom stvaralo buku neprirodnu za bilo koji oblik života. Zvuk metala koji grebe po pijesku naruši nam idilu ove prerije i najavi da nailazimo na još jedan dio svijeta i izvora života gdje se ljudska ruka našla presudnom da učini promjenu. Zaobiđošmo gorostasnu neman i nastavišmo putem koji su srodnici čudovišta dobro ugazili. Pogled nam pade na silose, a buka postade udaljenija ali i raznovrsnija. Radilo se vrijedno na uništavanju prirode koja je svojim tihim kricima ukazivala na bol. Brzo smo se udaljili od zlotvornih ruku i prešli na nizbrdicu gdje već začusmo šum rijeke. Nožice su žurile da se spuste preko kamenja i trave koristeći spretno tehnike koje smo tek juče savladali. Kao da smo izašli iz začaranog ormana neke bajke, šum se pretvori u žubor bistre rijeke i ukaza nam se rijeka u svoj svojoj širini tako bistra, tako svijetla. Mostić nam dozvoli da pređemo u novi svijet…

Preko mosta nas prevede naš vodič Gale koji nas je stigao na svom vijernom atu, svom biciklu. Uvede nas među drveće iza kojeg se pružao predivan izletišni prostor sa sve nadstrešicama, stolovima i klupama, i ložišnim mjestima koja su spremno čekala da crveni cvijet rascvjeta u njihovom krilu. Svaka greda, klupa i kamen postavljeni na spajanju one naše saputnice Korane i Sane pokazaše još jednom volju ovih dobrih ljudi da učine dobro i pokušaju da pripitome mali dio prirode kako bi svaki dobronamjerni posjetioc mogao da uživa u čarima njene kreacije a da ne okrnji njeno iskonsko postojanje. Dok su mladi izletnici vraćali snagu jedući sendviče i slatkiše koje su vadili iz bezdanjih jama od svojih ruksaka, nisam odolila bistrini i žuboru rijeke koja me je nečujnim glasom zvala da se okupam u njoj. Bosa stopala su osjetila svježinu i prkosila očiglednom putu smmmrrrzavanja ukoliko uskoro ne izađem. “Nije ti to pametno.”-posavjetovao me je Gale, no onaj žar za jedinstvom sa prirodom u meni zagrija još jednom već promrzle prste i poželih da ostanu u vodi još koji trenutak kao da će baš taj momenat biti onaj koji će me učiniti beskrajno srećnom. Ipak me hladnoća natjera da izađem i osušim stopala na kamenu, koji je kao po nekom dogovoru sa rijekom popodnevno sunce ugrijalo eto taman dovoljno da se vene opet napune uzavrelom krvi. A predah je godio mladim istraživačima koji su već nestrpljivo punili svoje flašice izvorskom vodom jedva čekajući da krenemo stazom pored koje je stajao putokaz Izvor 1 Pećina…

The post Dio III – Preko mosta do čarobnog svijeta appeared first on Capoeira Banja Luka.

Ljubav sa prirodom na prvi pogled, moglo bi se reći. Dvospratnica, neupadljiva, sa mnoštvom prozora, podsjeća na školu, što je nekada i bila. Škola je prije svoje adaptacije otvorena 1931. godine, a prestala sa radom 1985. godine od kada se ne koristi za nastavu. Svi posjetioci mogu da vide na fotografijama okačenim na ulazu, koliko su sjajnog posla uradili svi, a ponajviše naši domaćini koji su učestvovali u renoviranju i izgradnji našeg boravišta. Dočeka nas naš domaćin, u daljnjoj priči Boro (ne smijem reći čika Boro kako su ga djeca zvala), čovjek prijatnog izgleda, mirnog i staloženog glasa, i poželi nam svima srdačnu dobrodošlicu. Pravi domaćin. Proveo je djecu stepeništem do potkrovlja koje će biti naša spavaonica u danima boravka. Poletni klinci, zauzeše mjesta i krevete po svojoj želji a svima nam privukoše pogled krovni prozori koji su iza sebe kao na velikom filmskom platnu prikazivali predstavu oblaka na nebeskom plavetnilu čarobnih boja. Koliko je samo dobre i pozitivne enrgije i entuzijazma ispunilo tu prostoriju i prelilo se stepeništem na donje spratove u kojima su obitavali drugi gosti. Izgledalo je kao da je svaki dio i svaka prostorija nekadašnje škole odisala nekim mirom a opet, istovremeno, razigranošću, prijateljstvom i srdačnošću.

Sve klupe, dušeci, ležaljke i neka špaga, šta li je, izmamila je male posjetioce ovog mjesta napolje. Vrijeme je za upoznavanje sa boravištem. Ona čudna špaga u stvari nije neki štrik, mada me je bar polovica saputnika za obližnji štrik pitalo “A Slavice,  za šta ovo služi?” jer im je u tom momentu vjerovatno svaki panj, drvo, špaga i ko zna šta već još, ličilo na sredstvo za zabavu. Nego da se vratimo na tu čudnu špagu. Zategnuta između dva drveta (pomalo me je sramota što nisam obratila pažnju koje je to divno stablo što pruža hlad u vrućim danima)… i čini mi se šljive, ta špaga se u stvari zove slackline i nije ni slična špagi, odmah da vam kažem. Neustrašivi dio ekspedicije zauze položaj da isproba hodanje po ovom čudesnom izumu. Uz malu pomoć, uspjeli su da savladaju dužinu i pređu od jednog drveta do drugog, hodajući ni po zemlji, ni po nebu. A onda…e onda su ugledali ležaljku. Da ona famozna ležaljka što pruža pogled u visine. Ta ležaljka što na prvi pogled svojim bijelo-teget prugama ulijeva povjerenje i mami svojom naizgled udobnošću, na prvi pokret “istovari” više ljudi sa sebe nego što ih ovaj divni centar može primiti. Nemojte odustati. Smatrajte tu ležaljku prvim testom, hajmo reći, kao malom inicijacijom ovog Visitor centra. Šalu na stranu, dovoljno je blizu zemlje da se niko ne povrijedi, već da izazove smijeh i navede svog “ležača u pokušaju” da joj se vrati i savlada njen bunt.

Iza centra je bašta koju održavaju naši domaćini a iako su se pomenuti požalili da je nisu okopali, ona je pokazala bogatstvom svojih plodova koliko joj je pažnje posvećeno. Pregršt još zelenog paradajza, moje omiljene blitve, cvekle, paprika, tikvica i mnogo toga se dičilo svojim zdanjem i prkosilo travnjaku koji je odisao mirisom nedavno pokošene trave. No vjetar zaduva sa zapada i nanese “miomirise” gospodina gice čije je stanište bilo nešto niže od centra kako ne bi “kadio” što bi se reklo u kišnim danima posjetioce. Neki začepiše nos, a drugi se opet obradovaše ovoj domaćoj životinji.

Naš vodič tih dana, Gale, povede razigranu grupu do obližnjeg vidikovca. Usput stekošmo dosta saznanja o biljkama, okruženju, leptirima, račićima ali i da zapamtimo riječicu Koranu koja će nam tokom boravka praviti društvo svim svojim tokom. Na skretanju pored jedne kamene kuće u kojoj ne živi niko, samo vikendom :), skrenušmo na put koji se zvao rimski put ili kako smo saznali put ljubavi. Pretpostavismo smo da ćemo naići na neke momke ili djevojke, no pretpostavka ne mora uvijek da bude dobra. Prolazili smo kraj voćnjaka i brdskih proplanaka koji su mirisali na ljekovito bilje, te smo se u više navrata zaustavili da popričamo o biljčici koja je svojim postojanjem zaslužila da joj posvetimo pažnju i ispričamo nešto o njoj. A onda…e onda smo krenuli da se penjemo travnatim brdom. “A joooj”…

“A jel moramo ovuda?” Zavapiše pojedinci dok je uspon zaustavljao dah i pomalo se meškoljio ispod nekih patika koje nisu bile baš za šetnju prirodom. No uspon i napor nagradi mlade istraživače i vidikovac im pruži pogled vrijedan svakog uspona i napora. Već čujem “Sjedili ste na kamenu?”, Jesmo ito ne na kamenu nego na stijeni koja nam dade odmor i pruži nam uvid na daleke vrhove brda, cjelokupnu preriju ali i na vješto, među krošnjama sakriveni Visitor centar gdje smo trebali da se vratimo. Fascinirani pogledom koji je pružao mnogo više nego što jedan pogled može da sagleda, mlade duše zaželiše da vide još. 

Nizbrdicu smo lakše podnijeli, ali nevješta stopala su morala da nauče tehniku pravilnog hodanja kada se spuštamo niz padine. I vrlo brzo su to zapamtili i usvojili. Dokazao nam je to već sledeći dan. Putem nazad našli smo gljive. Gale nam objasni neka mjenjanja boja kada su jestive i kada nisu baš dobre za jesti. Zaključili smo da štrumfovi ne žive tu, a ni mi ne bismo u gljivi ludari iako smo svi tada izgledali pomalo blesavi.

Pješačenje nazad brže prođe i za tili čas se stvorišmo kraj one kamene kuće u kojoj ne živi niko, sem vikendom, a put pored kuće je vodio ka nekom čovjeku što ima pčele i pravi med. Shvatili smo da niko nije ponio tegle, pa smo odustali od ideje vrcanja meda.

Glad očiju nema, a nešto je tako dobro mirisalo da su se ruke oprale strahovitom brzinom i posuđe na stolu je zazvečalo. Udobne sofe i lazy bagovi su šuštali pod nemirnim tijelima izmorenih šetača, sve dok Boro nije rekao da se poslužimo kiflicama koje su  još tople stajale na stolu, dok se ručak ne postavi…Kao da je stampedo projurio do stola. Planuše kiflice za tili čas… Ručak se postavio, a kiflice su zavarale onu prvu glad, no to nije pomoglo nepcu da se odupre ukusima, čitajte, ne pamtim kada bolje spremljene hrane, i potamani ručak u rekordnom roku. “Jedite još” nutkao nas je Boro, a poznato vam je ono puktanje nakon jela, e to puktanje govori sve, a prilično smo puktali, Al pojedini nisu mogli da odole onim dvijema kiflicama što su čekale na tanjiru iza te ih na brzinu strpaše u ustašca i kroz puna usta: “Čika Boro! Mogu li ja da dobijem recept kiflica?”…

The post Naučite ih da lete a pustite ih da sami ustanu nakon pada – Dio II – Kiflice appeared first on Capoeira Banja Luka.