Na tom mladom ljetu veselimo se, Mladoga Kralja mi molimo….., i tak, trenutak kada se kuglice stave na tu našu predivnu jelku, na jednom ovako lijepom vrhu, ne može se jednostavno opisati. Ni hladnoća, ni olujna bura koja ledi prste na rukama ne može pokvariti taj trenutak, trenutak dok vrijeme kao da stane, kada smo gore mi, Mambe i jelka koja predstavlja Naš Božić na Velebitu, Božić daleko od konzumerizma, od stvari koje nemaju istinske vrijednosti, jelka i Božić koji predstavljaju nas, ekipu, prijatelje…..

A kak je bilo, zanimljivo, vrlo. Jedna istinska avantura s noćenjem u srcu planine, u skloništu koje ne može biti tako malo da se složna družina ne smjesti i nađe mjesta. Polazak na Sv. Stjepana, sedam prijatelja i Hrkijev kombi. Noćenje u hostelu na Baškim Oštarijama, nakon malog prigodnog druženja i lošeg spavanja krećemo ujutro na stazu ispod žičare i preko Sladovačkog brda (1241 m), tj. grebena s predivnim pogledima na Ličku i morsku stranu prema Velikom Sadikovcu. A normalno da je između ta dva vrha sedlo na koje se treba spustiti, pa onda ponovno uspinjati na naš cilj….

Sam vrh je po pogledu jedan od najljepših velebitskih vrhova s prostranim travnatim sedlom, koje je u ovom slučaju bilo prekriveno snijegom, a bura koja je na tom vrhu imala olujne udare, ledila je prste na rukama, gasila kamere i praznila baterije na mobitelima. Nakon što smo okitili jelku, prigodno se počastili, smrznuti se brzo spuštamo prema šumarku, a tek kad je krv ponovno prokolala tijelom i pokrenula razmišljanje, shvaćamo da smo se pogrešno spustili i otišli od staze kojom trebamo dalje prema jugu.

Ali priječimo i opet smo na pravom putu, konfiguracija staze se malo šali s nama, pa se konstantno spuštamo u neki dolac i dižemo na sedlo, uz stalna ponavljanja. Plan je bio da nemamo fiksni plan, nego da na licu mjesta odlučimo da li nastavljamo prema skloništu na Šugarskoj dulibi (lijepo sklonište za 10-tak ljudi), ili riskiramo i idemo prema skloništu na Ždrilu (sklonište za cca. 6 ljudi). S obzirom na težinu terena i to da do Šugarske imamo još minimalno 3 sata, odlučujemo se krenuti prema Ždrilu i nadati se da tamo nema nikoga. Oko pola 3 stižemo do skloništa, sami smo i krećemo s organizacijom našeg boravka i druženja u ovom malom, ali toplom, relativno novom mjestu za skloniti se od hladnoće i odmoriti se od napornog puta.

Slijedi zalazak Sunca na Ždrilskom kuku, te druženje, uz prenošenje znanja pripreme raznih kuhanih delicija na najmlađe snage. Spavanje smo preživjeli, bilo nam je malo skučeno, i malo puno toplo, ali sve u svemu, ocjena 5+ za Ždrilo…

Nedjeljni povratak imamo primorskom stazom koja vodi prema Konjskom i tu se spajamo na Terezijanu, poučnu i povijesnu planinarsku stazu u Parku prirode Velebit, koja prati dio stare austrougarske ceste iz 1786. godine, te za nekih laganih 3 h stižemo natrag do Baških Oštarija.

I tako, 22. Božićni Velebit, je prošao, radujemo se slijedećem, ali razmišljamo i o srebrnom piru, da tu probamo okupiti i naše stare članove, pa da to bude jedno pravo druženje negdje u srcu Velebita, ali dostupno za sve, da zaokružimo tako naših prvih 25 godina…

D.K.

KLIKNI ZA OTVARANJE FOTO GALERIJE

Julijske Alpe, 19.7.2025.
Vida Horvat

Bilo je to u petak ujutro. Jela sam doručak, a tata je došao kući od nekog sastanka. ,,Imam ozbiljno pitanje,” kaže on. Iskreno nisam znala što očekivati kad se većinom zeza, a bome se i sad. ,,Hoćeš sendvič?” upita me, a ja sam mu samo pokazala na tanjur pun hrane koji je preda mnom. ,,Dobro, a bi morti u Alpe z menom?” Ovaj mu je put faca bila ozbiljna. Izgleda da se nije zezao. Oči su mi zabljeskale, pogled mi je govorio više od tisuću riječi. Naravno da sam pristala.

Probudili smo se rano ujutro, obukli se, sjeli u kombi i pokupili ostatak ekipe. Bilo nas je šestero: Frenki F3, Frenkić (moj brat) F4, Pegi, Čvrglin i dvije mlade snage, Jakov i ja, Vida. Putovanje je započelo. Mislili smo kako ćemo prvi dio puta prespavati, ali kraj Frenkija, mojeg tate, je to skoro pa nemoguće. Cijelo vrijeme govori neke fore i komentira promet, no zapravo je to i najsmješniji dio izleta. Stali smo na pumpi da uzmemo doručak. Naravno, po običaju, jeli smo masni burek. Krenuli smo dalje, a ne tako dugo nakon toga smo vidjeli prve vrhove Alpa. Svaki puta smo očarani njihovom ljepotom. Kako smo stigli do odredišta, shvatili smo da ne možemo doći do određenog parkinga koji se nalazio kod Aljaževog doma (1015m). Bili smo razočarani, no nismo odustali. Nazvali smo recepciju doma koja nam je rekla kako bus vozi do parkinga svakih sat vremena. Ostalo nam je točno 20 minuta do njegovog dolaska.
Brzo smo se presvukli, uzeli stvari, neki su obavili nuždu i strpljivo čekali bus. Bio je pun ljudi, planinara. Narednih smo se 10km skučeno vozili po uskoj cesti kroz šumu s pogledima na Julijske alpe. Konačno smo stigli na odredište, sišli s busa i krenuli se okretati oko sebe. Bilo je predivno. Okružen si ogromnim vrhovima među kojima je i onaj najviši, Triglav (2863m). Vidjeti ga uživo je nešto posebno, a nedaleko od njega nalazi se i naša meta, Bovški Gamsovec (2392m). Plan je bio popeti se do Luknje (1758m), nastaviti do Bovškog Gamsovca i spustiti se kroz Sovatno do Aljaževog doma. Frenki i ja trebali smo doći do Luknje i po istom se putu vratiti do doma, zbog njegove ozlijede noge, gdje bi čekali ostatak ekipe. Tu je pravi izlet krenuo.

Vrijeme je bilo savršeno, sunčano uz lagani povjetarac. Atmosfera nije mogla biti bolja, pričali smo razne priče i zezali se. Cijelo smo vrijeme zastajkivali i slikali jer su nas planine očarale svojom ljepotom. Na jednom smo se dijelu razdvojili jer smo Frenki i ja bili sporiji, no ubrzo smo pohvatali korake ove četvorice trkača. Prvo stajalište, Luknja. Sjeli smo na travu i analizirali podneblje. Gledali smo tko će od ljudi biti dovoljno lud da krene na Triglav i sanjarili kako ćemo se i mi jednog dana zaputiti na tu rutu. Bilo je predivno, no nismo dugo sjedili jer je neke od nas čekao još dug put do samoga vrha. U trenutku rastanka, Frenkiju je bilo užasno žao što nas dvoje ne idemo dalje. Ostatak ekipe ga je nagovarao da se popnemo još više i nakon, ni manje ni više, od jednog pokušaja, pristao je. Sreća koju sam tada osjetila bila je neopisiva. Ponovno smo krenuli svi zajedno. Daljnji dio puta bio je malo zahtjevniji od prijašnjeg , no mačji kašalj za nas. Drugo stajalište, livada na od prilike 2000m. Našli smo savršeno mjesto za odmor i uživanciju. Legli smo na travu i slušali tišinu. Nakon 10-ak minuta složili smo se kako je vrijeme za polazak, no ovaj put u suprotnim smjerovima. Frenki i ja ostali smo uživati na livadi, a ova su četvorica krenuli prema vrhu.

Put do Bovškog Gamsovca
Jakov Krbot

Put prema vrhu se jako razlikovao od prijašnjeg dijela uspona. Tih posljednjih 400-tinjak metara uspona bilo je poprilično izloženo pa je zahtjevalo puno više koncentracije i opreznosti. Nakon 45 minuta “peglanja”, ušli smo u guste oblake te u njima ugledali Čvrglinove ljubimce – kozoroge. Ja sam ih tada vidio prvi puta uživo i izgledali su stvarno močno s tim ogromnim rogovima. Nakon još kojih 45 minuta hodanja stižemo na skretanje za sam vrh te pomoću zabijenih klinova “osvajamo” Bovški Gamsovec. Čak smo se uspjeli probiti iznad oblaka, no sve jedno nismo mogli ugledati obližnje vrhove. Spust je bio vjerojatno najizloženiji dio rute pa smo se trebali stvarno čvrsto držati za sajlu. Nakon tog prometnog dijela smo stali na raskrižju da prigricnemo ono što nam je ostalo od hrane te da se još po zadnji put podružimo s kozorogima. Nakon fine užine zadnji put pogledavamo na okolne vrhove (Bovški Gamsovec i Razor kojeg nažalost nismo stigli popesti) te započinjemo spust po jako strmom siparu. Na spustu smo se poigrali sa snijegom usred 7. mjeseca što me jako razveselilo. Kroz slijedećih 2 sata deranja naših koljena na spustu razmišljali smo samo o tome kaj bumo spili kad se vratimo u dom. Napokon smo stigli na kraj spusta te se nalazimo s Frenkijem i Vidom kod Aljaževog doma.

Nastavak avanture oca i kćeri
Vida Horvat

Nakon još kojih 20-ak minuta divljenja Triglavu i njegovim “susjedima”, uputili smo se natrag prema Luknji. Spust kroz sipar bio je najteži dio, ali preživjeli smo i to. Nedugo nakon toga stigla je poruka od ostatka ekipe: “Pozdrav s Bovškog Gamsovca!”. Bili smo presretni čitajući to. Kada su se oni spuštali kroz Sovatno, Frenki i ja smo malo skrenuli s puta da istražujemo. Otišli smo do izvora rijeke Triglavske Bistrice gdje smo napunili flaše hladnom i bistrom vodom. Lagano smo krenuli prema domu gdje smo čekali ostatak ekipe. Nije prošlo dugo dok smo ih vidjeli kako dolaze. Svi smo naručili pivo, osim Frenkija i nas “dečurlije” koji ne pijemo, i pričali jedni drugima putovanje nakon rastanka. Jakov i ja smo nakon nekog vremena otišli popeti se na ogromnu stijenu pokraj doma kako bi, po zadnji puta, bolje vidjeli Triglav, a nakon toga smo krenuli do busa koji nas je čekao. Došavši do auta, presvukli smo se u suhu odjeću, sjeli u auto i krenuli kući.

Tu je bio kraj prvom izletu, a tada je krenuo novi, potraga za pizzeriom. Odučili smo otići u restoran Pod Jenkovo Lipo. Hrana nije bila najbolja, ali u onome trenu bi pojeli što god su nam ponudili. Pojeli smo, platili i krenuli put kući. U početku smo još bili puni energije, a nakon nekog vremena je većina utonula u san, osim naravno Frenkića i Frenkija koji su pazili da nas sigurno dovezu doma. Stigli smo oko pola jedanaest, pozdravili se i priveli tadašnju magičnu pustolovinu kraju.

Bilo je to jedno predivno iskustvo, također prvo ekipno za nas mlade. Puno smo naučili, otkrili nove putove, zezali se, bujno maštali i, ono najvažnije, uživali u danu. Jedva čekamo novu priliku za pristup ovakvom putovanju, a do tada se samo možemo prisjećati predivnih momenata s izleta na Bovški Gamsovec.

Foto:

Napokon sam i ja dovoljno odrastao da mogu aktivno početi aktivno planinariti s Mambama. Jedva sam čekao da krenemo, gojzerice su bile izglancane, krplje koje sam dobio pod bor već stegnute na ruksak i još su samo preostala 2 dana prekomjernog blagdanskog jela. I nakon ta 2 dana napokon sjedamo u kombi, svi s po 3 kile više spremni da krenemo do Šumarske kuće u Krasnom.

Na vremenskoj prognozi su rekli da je tamo poprilično puno snijega pa nismo ni znali ako ćemo doći do Krasnog, no na sreću je ralica već počistila cestu. U Krasnom smo još stali na kratku okrijepu prije odlaska u šumarsku kuću i nisam se mogao prestati diviti količini snijega. Zapadalo ga je barem metar pa sam znao da ćemo sigurno i hodati u krpljama. U šumarskoj kući smo se fino najeli sarme koju je Cvajta donio te sam nakon kratkog druženja pošao na spavanje u jako toplu sobu jer sam znao da me sutra čeka jako zahtjevan dan. Ostatak ekipe se još ostao podružiti, ipak su to godine iskustva.

Slijedeće jutro smo se najeli narezaka i kobasa, obukli se u zimsku opremu i krenuli s kombijem iz tople kuće na mjesto polaska. Napokon smo našli mjesto za ostaviti kombi i krećemo u šumu. Odmah nas je na početku staze dočekalo malo više od metra snijega i svi stavljamo krplje. Za mene je to bilo genijalno otkriće, hodam po tako dubokom snijegu, a uopće ne propadam. Tommy je preuzeo vodstvo nad šesteročlanom skupinom i krenuli smo s peglanjem u brijeg. Ostatak ekipe bili smo boronoša Cvajta, Pegi, Čvrglin, Frenki F4 i jedan od mlađih članova Jakov.

Kroz narednih 6 sati hodali smo većinom kroz šumu pa nije bilo previše lijepih pogleda. Uglavnom smo viđali tragove vukova koji su prolazili i zatrpane table s zanimljivostima u snijegu. Vrijeme smo ubijali pjevajući, bar na ne pre strmim dijelovima gdje smo mogli doći do zraka. Napokon izlazimo iz šume te nam se otvara prekrasan pogled na Jadransko more te čak vidimo i naše noćište – Planinarski dom Zavižan. Kod planinarskog doma je zbog vjetra bilo puno manje snijega za razliku od kojih 120cm u šumi. Nakon zadnjeg uspona napokon stižemo u dom, pozdravljamo se s domarom i dogovaramo gdje ćemo okitit bor.

Zbog bolnih noga odlučujemo najbliži vrh – Velika kosa. Skidamo krplje, stavljamo dereze i krećemo na završni uspon. Nakon nekih dvadesetak minuta stižemo na vrh, polažemo i kitimo bor te slavimo pjesmom. Nakon pjesme i uživanja u pogledu vraćamo se u dom. Nakon brze okrijepe ponovno odlazimo na Vučjak, vrh točno iznad planinarskog doma kako bi gledali zalazak Sunca iza Apenina. Nakon zalaska smo malo kartali i još nešto pojeli te umorni odlazimo spavati. Sad sam napokon shvatio zašto se tata uvijek žalio na hrkanje, probudio sam se više puta u noći zbog toga.

I tako nenaspavani krećemo natrag do kombija i natrag kući. U dol smo stvarno jurili pa nismo previše toga novog uočili osim bagera koji već zadnjih nekoliko dana čisti cestu do Zavižana. Na zadnja 2 kilometra smo vidjeli puno novonastalih medvjeđih tragova što me malo prepalo, no vjerojatno se oni više boje nas nego mi njih. Zbog svih tih tragova se staza vjerojatno i zove Staza zviri. Nakon samo 2 sata spuštanja izlazimo iz šume, skidamo krplje i dvadesetak minuta hodamo do kombija. Ubrzo se sretni vraćamo kući te uspješno završavamo još jedan tradicionalni Božićni Velebit.

Jakov Krbot

KLIKNI ZA OTVARANJE FOTO GALERIJE

2023. nije bila najaktivnija godina za Mambe, ali zimski, „Božićni“ Velebit je i dalje tradicija koja se ne propušta. „Božićni“ pod navodnicima jer smo datumski ipak malo kasnili, ali tradiciju smo održali. Ovaj je ipak bio poseban jer je 20. u nizu, a Sveto Brdo je savršeno mjesto za održavanje ove obljetnice. Petero „mladića“ uputilo se, dakle, 12.1.2024. na još jednu uzbudljivu pustolovinu. Gosponi Tomi, Cvajta, Čvrglin, Pegi i jedan od mladih članova, Georg.

Dan 1. – plan je prespavati u Gračacu i sljedeće jutro krenuti na uspon.
Večer su cijeloj Hrvatskoj uljepšali naši vaterpolisti i rukometaši, svladavši Grčku i Španjolsku. Cvajta nam je spremil slasnu večeru nakon koje smo se lagano spremili na spavanje.

Dan 2. – plan je autom doći u blizinu Malog Libinja, zatim uspon na Sveto Brdo, gdje kitimo bor i nakon toga spust u sklonište „Vlaški Grad“ gdje noćimo.
Dan je bio predivan. Odmah smo znali da će vidici biti savršeni. Put do Skloništa „Vlaški Grad“ je stjenovit. Trebalo nam je oko 2 i pol sata do skloništa, gdje smo ostavili većinu stvari koje smo nosili sa sobom. Bilo je oko podne, a sunce nas je topilo svojim zrakama, iako je temperatura cijelo vrijeme bila ispod nule. Krenuli smo na uspon do Svetog Brda, koji nas je ostavio bez daha…mješavina stijenja, trave, leda i snijega pokazala nam je prirodu u svim njenim oblicima. Jednostavno predivno! Kako smo se više uspinjali, snježni teren je postajao sve češći, a zadnjih dvjestotinjak metara, uživali smo pravim zimskim usponom. Većinu opreme (dereze, cepine, gamaše,…) nismo ni koristili jer nije bilo potrebe.

Korak po korak i napokon smo stigli do cilja. Vrh Sveto Brdo… kako prekrasno. Ujedno i Georgeov prvi uspon na spomenuti vrh, koji se uzdiže sve do 1751 mnv. Na trenutke je puhao poprilično jak vjetar, dok je na trenutke vladalo iznenađujuće zatišje. Uživali smo u pogledima koji su sezali skoro do Italije. Otoci Hrvatskog južnog dijela Primorja pružali su nam se na pladnju. Okitili smo bor uz tradicionalne Božićne pjesme, pofotkali se i krenuli na spust do Vlaškog Grada.

Spust više nije bio težak kada znaš gdje si prije toga bio. U skloništu Vlaški Grad, odlučili smo se za plan B… ipak smo odlučili nastaviti spust do kombija, jer smo cijelu rutu završili relativno rano, ali i u skloništu se stvorila poprilična gužva.
Zalazak sunca je bio veličanstven. Zadnjih nekoliko kilometara do kombija nas je zadesila noć pa smo nastavili uz lampe. Predivan dan i predivna avantura! Prespavali smo u Gračacu u istom apartmanu u kojem smo dan prije noćili.

Dan 3. – plan je bio uspon na Zir i nakon toga povratak u Novi Marof.
Jutro je bilo ledeno i maglovito. Led je bio posvuda i odlučili smo odustati od uspona na Zir. Bila je to najpametnija odluka jer uvjeti nisu bili nimalo dobri, a ponekad je bolje izvući živu glavu nego glumiti heroja. Pojeli smo doručak, spremili se i krenuli kućama.

Još jedan uspješan izlet Mambi, a što je najvažnije, tradicija je održana.
Čekaju nas još mnoge avanture zajedno, a do toga – Berg Heil!

Georg

FOTO GALERIJA

To nedeljno jutro dok smo vozili prema Sloveniji, udobno zavaljen na suvozačkom sjedalu, nisam mogao sakriti zadovoljstvo pred vrhunskom ekipom. Two pilots & one truck driver. Vođa izleta, afkors – Tomy, stari alpski vuk čijem zovu se odazvala još jedna legenda (koju nisam vidio sto godina i čijem susretu sam se iznimno veselio) Toni, čovjek mirnog karaktera, ali čelične volje. Ljudi, na kraju krajeva, od kojih možeš (ako pažljivo osluškuješ) puno naučiti, a to mi na ovako zahtjevnoj turi sjeda kao „As na cenera“.

Sama zahtjevnost rute od parkirališta Ljubelj pa do Doma na Zelenici (a i dalje do podnožja Vrta?e) je čisto kondicijsko zagrijavanje bez tehni?kih poteškoća. Izlazak sunca iza naših leđa u sprezi sa predivnom prirodom stvara Veličanstvene kreacije sa nekom dozom nadrealnosti i htio bih da taj trenutak potraje vječno. No, tko sam ja da taj trenutak sa?uvam samo za sebe? Sebi?nost na ovakvom Veličanstvenom mjestu odbacujem daleko od sebe i želim taj predivan pogled podijeliti sa svima, meni dragim osobama. Dok tako stojimo na jednoj ?istini prije ulaska u šumu, dečki objašnjavaju grape na Begunjš?ici: centralka, ypsilonka, Lenuhova, Šentanski plaz… od svega mi je poznata samo centralka i Šentanski plaz koje sam ispenjao ranije u prvom mjesecu sa sinovima Frenkijom i Juricom. Ostalo mi izgleda malo iznad moje visine skakanja, da se tako atleti?ki izrazim.

Uspon Leve grape započinje unutar kamenog amfiteatra koji podsje?a na neko obredno mjesto zamišljenih planinskih gorostasnih bi?a, dobra pozornica za SF film tipa: „život na mjesecu“ ili „bijeli planet“. Od cca 350-400m visinske kompletne grape, prvi dio, tj.prva polovica je težinski usporediva sa centralkom na Begunjš?icu. Znaći, malo se preznojavamo ali pičimo ko veliki. Tomy neumoljivo ide prvi, stvara stepenice (tisu?u put mu hvala na tome), Toni povećava iste (hvala i njemu) tako da ja imam gotovo stepenište, he, he. I taman dok sam pomislio da ta grapa i nije neka zafrknuta beštija, došli smo u sjenu a sa njom i na tvrdu podlogu. Stepenište je nestalo i tu za mene započinje R&Roll.

Prvo gubim nao?ale i Vraćam se po njih na sve četiri u rikverc (možda bi ih i ostavio ali su vlasništvo mojeg Frenkija pa to nije dolazilo u obzir). Osim toga, moram i ja malo više patiti jer dečki šlepaju one svoje ikaruse na pleđima pa su im ruksaci poprili?no teži od mojeg crvenka. Hvala Bogu, uspješno spašavam sinove o?ale, ali je sad visinska između mene i srednjeg Tonija min 50 m. Malo zuviel, pa dajem gasa. Zapikavam dereze u ledenu koru da bole nožni prsti. Aha – to je taj feeling o kojem sam imao prilike svih ovih godina slušati. Držati se samo vršcima dereza za kosu podlogu+2 cepina iznimno je naporno za listove koje btw. počinjem osjećati sve više. Ajde, držim neki tempo i uspijevam smanjiti razmak. Vidim gore neki labirint pizdarija pa želim biti čim bliže ekipi kad enigma uspona zamiriše adrenalinom. Za Tomya, mojeg brati?a, mi je jasno da ide uvijek ko navinuti, ali ?udim se Toniju. Ipak je stariji, mislim si, ali ide ko vurica. Neopreznom gledatelju sastrane, naoko sporije, ali čovjek ne staje. Ni nakon 3h uzastopnog hoda. Alpski rečeno-perfektni tempo.

Listovi su me strašno spikali (pogotovo desni) i kunem onu svoju samouvjerenost u jačinu svojih nogu. Jesu jake i dobro drže cijeli dan, puno visinske, sve ok ali ovo je za njih ipak nešto novo. Držanje kosine vrhovima prstiju čini svoj danak. No, vatra u meni ima još puno žara i ponekad čovjek mora dopustiti duši da nadvlada tijelo. A to je upravo trenutak za to jer prije samog izlaska iz grape dolaze dva zafrknuta dijela koji ne ostavljaju mjesta površnosti. Možda (ako i ne) najopasniji dio mojeg životnog puta kao planinara. Iza mene bezdan, pad ovdje znaćio bi sigurnu smrt. 5-6 put pikam cepine, tražim sigurno uporište, 110% sam u fazi „nemoj ovde zeznuti“. Relativno sigurno prolazim opasno mjesto (iako je veliki dio grape opasan sam po sebi) i za?as sam na vršnom grebenu iza kojeg je nedaleko vrh Vrta?e. Pozdravljamo se, divimo prizorima, u meni ushit, ali ostatak ekipe je cool, najblaže rečeno. Nije im prva grapa, sigurno nije i zadnja, to kužim, ali boysi – pa ja sam upravo preživio lud uspon. Veselite se sa mnom, molim! Aha, njuškate zrak, povjetarac, smjer… Ne smeta mi, dapa?e.

Nakon kratkog dogovora oko mojeg spusta južnom grapom (koja se čini kao najbolje rješenje za solo spust) dečki biraju start. Start – uvjetno rečeno, predstavlja kosina na kojoj se jedva stoji bez dereza. Ludilo, ne vjerujem svojim o?ima pa brišem nao?ale. Dva put. Rasprostiru sofistirane letjelice nalik plahtama i dogovaraju zadnje pojedinosti. Ogromna rupa ispod, sa na?r?kanim kamenim izbočinama u meni priziva strah. A njima, ogenj izbija iz o?iju i nema više cipelcug. Tomy kreće prvi, držim mu krilo (paze?i pritom da ga ne oštetim derezom) i uz nalet kanaliziranog vjetra iz podnožja južne grape moj legendarni brati? je airborne. Prokleto sam ponosan na njega, moram priznati. Ubrzo, nakon drugog pokušaja polije?e i Toni, vrhunski pilot ?ija smirenost i odluke u datim okolnostima impresioniraju. Ozbiljno. I sad, možda ja na kraju izgledam kao “mali od kužine“, ali bogatsvo (i zajednički trenuci gdje je život u pitanju) ovakvih trenutaka meni predstavlja neopisivo zadovoljstvo. Zaista mi je bila čast podijeliti takve inspirativne doživljaje sa ovakvom ekipom. O da, i ako bude prilike, dijelit ćemo opet.

Spust južnom grapom odradio sam rutinski. Vrlo brzo i bez opasnih situacija došao sam do parkirališta te se spojio sa ostatkom tima. Zaista inspirativno iskustvo za nekog tko je ipak odlučio iza?i iz svoje zone komfora. No, ovo definitivno nije tura za podcijeniti u pravom smislu riječi. Hvala Vam ekipo za ovaj feeling, nadam se da će nam se alpski Putevi opet spojiti u budu?nosti. Vjerujem u to.

Berg Heil!
Frenki F3

Zimski je period, najbolji za Alpe. Pale su velike količine snijega, no trebalo je čekati da se taj snijeg dobro preradi da bi bio povoljan za graparenje. Temperature baš i nisu savršeno zimske, previše je toplo, ali ipak postoji šansa za sjevernu stranu stijene.

početak je tjedna, ležim u stanu jer me uhvatila gripa i ne znam kud bih sa sobom. Stiže poruka u zajedničku grupu u kojoj Toomy navodi kako prati stanje u Alpama i da se snijeg dobro preradio, te poziva zainteresiranu ekipu na subotnji uspon. Vjeruju?i da će mi do vikenda biti bolje, odmah se odazivam na poziv.

Lijek je odradio svoje, gripa je prošla. Još uvijek se osjećaju lagane posljedice gripe, no nedovoljne da odustanem od uspona. Dolazim iz Njema?ke u petak u kasnim večernjim satima, na brzinu spremam ruksak znajući da su dereze i cepini nabrušeni i spremni za korištenje. Budim se u 02:30 ujutro i čekam Toomy-ja da me pokupi. Odlazimo po Pegija i Tony-ja. Ekipa je bila odlična i spremna na sve.

Put nas vodi prema Begunjskoj Vrta?i i Begunjš?ici. Na startu smo u 06:30 u punoj spremi. Temperatura je bila u plusu, no snijeg se na po?etku činio vrlo obećavajućim. Magla koja nas je pratila u podnožju planine može znaćiti samo jedno, a to je da će pogledi s vrha biti ?arobni s morem oblaka koje se pruža u nedogled.

Odvajamo se lijevo prema Lenuhovoj grapi koja je bila prva u planu tog dana. Kop?anje dereza i zvuk njihovih zubaca kako prodiru snijeg je kao melem za uši. Sam ulazak u grapu bio je najzahtjevniji dio tog dana. Zbog previsokih temperatura, dosta snijega se otopilo i čekao nas je lijepi mix. Ipak, snijeg u grapi nije bio na našoj strani, toplina je činila svoje, ali uživali smo u svakom koraku. Kao što sam i spomenuo, pogledi s vrha bili su kao ?arolija iz koje se ne želiš maknuti.

Na vrhu Begunjske Vrta?e radimo kratku pauzu i krećemo na vrh Begunjš?ice. Spuštamo se kroz Centralnu grapu i planiramo ponovni uspon po Y grapi. Dio ekipe je mislio odustati i spustiti se do kraja, no ljubav prema planini je ipak bila ja?a od njih i svi zajedno penjemo Ipsilonku koja je bila puno bolje prera?ena od Lenuhove grape. Uživam i ne želim se maknuti iz tog carstva.

Plan je bio ostvaren i spuštamo se niz Šentanski plaz. Bilo je tu prostora i za Buđenje dje?jeg duha kod jednog dijela ekipe. Sve što je lijepo, kratko traje, pa tako je i taj dan prebrzo završio i pričali smo kako je to možda bila zadnja prilika za zimske Alpe ove godine zbog toplog vremena, ali…

Trenutno stanje u Alpama priča malo druk?iju priču, pa eto, do sljede?eg susreta, koji je, nadam se uskoro.

Franjo Horvat F4

19. Božićni pohod, tradicija se nastavlja. S obzirom na ne baš zimske uvjete, izbor ove godine pada na Krajačev kuk, vrh koji se ističe svojom markantnošću u južnom dijelu Rožanskih kukova, a zimi kada je okovan ledom uspon na njega postaje vrlo zahtjevan i opasan. inače ime je dobio po Ivanu Kraja?u, predsjedniku Hrvatskoga planinarskog društva koji ga je prvi opisao i koji je kao ministar u vladi Kraljevine Jugoslavije namaknuo novac za ostvarenje Premužićeve zamisli o gradnji turisti?ke staze vršnim dijelom Velebita. Pa je onda pravo bilo da to bude vrh koji nadvisuje Premužićevu stazu i pazi na nju.

Baza za dvije noći nam je planinarska kuća Careva kuća na Begova?i, zidana katnice bez struje, ali sa dobrom peći i s nekoliko odvojenih spavaona, tako da se nas šestorica lijepo možemo separirati i odvojiti. Tu dolazimo u četvrtak kasno navečer.

Start prvog dana (petak) ide od odvojka ceste prema Velikom Lubenovcu (zašto bi se vozili kad možemo hodati dodatno 5 km), nakon toga uz lijevi rub polja do odvojka za Premužićevu stazu i Krajačev kuk. Od tog odvojka konačno počinje i malo žeš?i uspon, da ipak osjetimo malo zatezanje u Mišićima i znoj na ?elu. Sam uspon ide kroz šumu sve do završnog dijela gdje izlazimo na stijenu i lagano penjemo uživajući u fantasti?nim pogledima, sve je ispod oblaka, a samo mi i okolni vrhovi gledamo u sunčano nebo. Neki od nas se i prvi put susreću s ovakvim planinarenjem gdje treba koristiti i ruke penjaju?i se rubom provalije. Ipak svi zajedno dolazimo do vrha i krećemo sa ukrašavanjem još jedne jelke, nastavljaju?i tradiciju koja će iduće godine obilježiti dva desetlje?a neprekinutih pohoda. Nismo loši….

S obzirom na brzi spust i dobro procijenjeno vrijeme, brži dio ekipe kreće na Veliki Kozjak, susjeda Krajačevog kuka, vrh čiji vidik obuhva?a sve veće vrhove srednjeg i sjevernog Velebita, a osobito je impresivan vidik u dubinu na šumsko prostranstvo Štirova?e i na Veliki Lubenovac. Nadamo se tamo uhvatiti i zalazak Sunca, ali smo ga prestigli, tj. stigli smo tako brzo na vrh da je bilo predugo za čekanje, pošto je dolaskom mraka i temperatura počela značajno padati…..

Povratkom u bazu ide drugi, Također vrlo bitan dio ovakvih naših avantura, priprema zajedničke večere i druženje. Ovaj put u vanjskom ložištu pripremamo peku, a uz dobru kapljicu i vrhunsko društvo večer nam prebrzo prolazi. Barem onima koji ne mogu dugo ostati budni…..

Kako nas je vrijeme nagradilo prvi dan, tako ovaj drugi dan pohoda nemamo nimalo sreće. Plan je obi?i krug od Mrkvišta preko golih travnatih vrhova (Goljak, Mali i Veliki Goli?), a taj pohod pretvara se u višesatnu hodnju kroz maglu, gdje nam samo vjetar pokazuje da li smo u šumi, ili na otvorenim padinama ovih, inače vrhova s predivnim pogledima i travicom koja je kao stvorena za zale?i u toplije vrijeme. Spuštamo se do skloništa u PK Alan gdje čekamo dio ekipe koji je presko?io ovo maglovito mu?enje i pokušao naći kavicu u Jablancu. Ništa, treba se ugrijati, a i promijeniti boravište, zadnje noćenje je u Krasnom, u šumarskoj kući, vrlo toplom i ugodnom objektu. Treba riješiti preostale količine hrane i pića, šteta da se to vozi natrag, ne?

Zahvala ekipi, Limunu i Knezu kao pionirima na našim pohodima, Cvaji, Pegiju i Toomiju kao nositeljima ovog pokreta (i borova većinom), a svima ostalima, iduća godina je godina kada idemo 20 – ti put, bilo bi lijepo kada bi svaki član ovom malog kluba sudjelovao na neki način, pa da svi zajedno krenemo i u treče desetlje?e….

D.K.

Napokon je došlo tih tjedan dana godišnjeg odmora kojeg sam toliko nestrpljivo čekao jer sam plan kako ću ga provesti razrađivao i proučavao proteklih nekoliko mjeseci te sam imao ogromna očekivanja što se tiče tog plana i moram priznati da je na kraju sve ispalo bolje od očekivanog.

Dok velika većina ljudi pod pojmom “savršenog godišnjeg odmora” podrazumijeva odlazak na more, za mene je to odlazak u okruženje koje me veseli, ispunjava i nadahnjuje, okruženje u kojem pronalazim svoj mir i na kraju krajeva samog sebe, a to okruženje su planine.

Priznajem da je odabir rute bio jako glup potez od mene pošto sam ovaj put odlučio otići sam, no ništa me nije moglo spriječiti nakon toliko planiranja i proučavanja same rute. Preostalo mi je samo detaljno pratiti prognozu i nadati se da će vrijeme biti na mojoj strani te da ću dobiti dva povoljna dana u tom tjednu godišnjeg odmora.

Izgleda da je komunikacija između čovjeka i prirode stvarno moguća i da je priroda uzela u razmatranje tu moju unutarnju ?ežnju za ostvarenjem tog plana. Da je vidjela koliko mi je to bilo potrebno da malo zaboravim na sve ostalo, da se isklju?im iz stvarnog svijeta, da se emocionalno umrtvim i da doživim tu bajku u kojoj će jedine emocije biti povezanost mene i prirode, povezanost i ljubav mene i planine te mi je pružila dva dana savršene prognoze i to je bilo to. Od tog trena nije bilo sile koja bi me zaustavila.

Kako to i obično biva kod mene kod priprema za takve izlete, svaka sitnica bila je stavljena na papir već dva tjedna unaprijed, oprema provjerena i spremna za korištenje. Svjestan rizika u koji sam se upustio, poslije ručka palim auto i gas.

vozeći se autoputom, gledam KSA, Karavanke i sje?am se svog prvog uspona u Alpama na “Stol”, najviši vrh Karavanki s kojim je počela moja ljubav prema Alpama te se sje?am Toomy-ja koji mi je tog dana u daljini pokazivao ogromnu kamenu stijenu koja je naravno dominirala u cjelokupnom okruženju…

Ta stijena bila je Triglav i tog dana sam razmišljao kad ću dobiti priliku penjati taj vrh, vrh Slovenskih Alpi, kad ću dobiti priliku otići u Julijce i oko sebe gledati sve te velikane koje gledam po videima na internetu, a eto, sad se vozim prema Julijskim Alpama i idem osvojiti tu stijenu.

Put me vodio do Aljaževog doma v Vratih gdje sam ostavio auto i prespavao prvu no?. Samim ulaskom u Dolinu Vrat zaboravio sam na sve ostalo i osjetio one leptiri?e u želucu, sreću i radost. Isklju?en od ostatka svijeta, sjedim na drvenoj klupici, jedem grah i pogled mi je cijelo vrijeme upu?en na sjevernu Triglavsku stijenu.

Pokušavam zaspati, no ne mogu zbog uzbuđenja radi uspona koji me čekao drugi dan.

Napokon je svanulo i ja se potpuno opremljen i smiren upučujem prema Luknji od koje počinje moj samostalni uspon po Bambergovoj poti na Triglav. Dan je savršen, vruć, no ima zraka. Priznajem da sam bio malo nervozan zbog odabira same rute i toga što sam sam, no smatram da su mi članovi kluba pružili dovoljno znanja da sam uspijem uspon na Triglav ?ez Plemenice.

Prvim kop?anjem na sajlu i dodirom stijene, osjećam toliku smirenost i kontrolu, no istovremeno sam neizmjerno ponizan i poštujem svako zrnce prašine koje mi se nalazi na putu jer ipak sam ja to malo si?ušno bi?e koje je ušlo u svijet tih divova i putem te poniznosti ih molim da me prihvate i dopuste mi da uspijem.

Planina me do sad još niti jednom nije iznevjerila…

Što ju više poštujem i volim, ona mi uvijek uzVraća duplo većom mjerom i zato sam toliko zalu?en i toliko volim planine. U njima sam pronašao sebe, svoj unutarnji mir i svoju sreću.

Nakon priječenog prvog dijela zavarovane poti, preda mnom se otvara pogled na Triglavsku sfingu koji je zadivljuju?i. Doživljaj stajanja 5 metara od kozoroga i promatranje tih fascinantnih životinja u njihovom prirodno okruženju je nešto predivno. Uživao sam u svakom trenutku.

Na završnom dijelu uspona našao sam se u zagrljaju oblaka koji je sakrio onaj predivan dan i poglede oko mene, no ubrzo mi se iz magle ukazao Aljažev stolp. Tog trenutka su me obuzele male emocije…

većina ljudi koji su se gore nalazili bi rekla “pa to je samo Triglav”, no za mene je taj trenutak stajanja na vrh Slovenije bio nešto više. Ipak je to bila moja prva samostalna alpska tura i op?enito taj osjećaj jednog mladića koji je sam ispenjao Triglav ?ez Plemenice sa svojom 21 godinom života bio je nešto posebno.

Uživao sam narednih pola sata u vrhu i krenuo na spust prema domu “Kredarica”, te nakon toga prema sljede?em vrhu tog dana, “Begunjskom vrhu”. Bila je ta tura kopija ture koju su proteklih godina ispenjali Toomy i Pegi.
Na Begunjskom vrhu sam se skroz opustio i proveo nekih sat i pol promatraju?i okolne vrhove.

17:30 je, žurno se spuštam do doma Valentina StAnića koji je ujedno bio i moje preno?ište tog dana, odlazim na večeru, uzimam fotoaparat jedno hladno laško te malo toplije obu?en sjednem u travu i čekam svoj prvi Alpski zalazak sunca. Bilo je ?arobno, nestvarno… Okidam nekoliko fotki i opušteno uživam.

Upoznajem dva slovenska alpinista koji mi ?estitaju na odrađenoj turi i ne mogu vjerovati da se jedan 21-godišnjak upustio sam u nešto takvo. častiju me pivom i u domu razmjenjujemo mišljenja i priče te mi daju savjete oko bržih ruta za spust, no ja sam ipak poslušao Toomy-ja i sljede?eg dana se spustio po ozna?enoj poti “?ez Prag”. Bio sam sam i nije bilo prostora za eksperimentiranje. Hodam prema autu i ne mogu se prestati okretati i gledati Triglav u svojoj pozadini…

Prije povratka kući odlazim posjetiti “Velika Korita So?e” i prolazim jednom od najljepših cesta u Sloveniji.

Moram priznati da je ovo za mene doista bio savršen godišnji, kako god tjedan dana nije puno, no tih dva i pol dana u Alpama bilo mi je dovoljno da se psihi?ki odmorim, da se opustim i smirim.

Ponavljam, glup potez od mene što sam se sam uputio na takvu turu, no smatram da sam tim putem malo proširio i povećao svoje iskustvo u planini te bih se želio zahvaliti ekipi starijih Mambi koji su mi proteklih godina pružili znanje koje je bilo potrebno za ostvarenje ovog cilja.

Bilo je ovo za mene jedno predivno iskustvo i nadam se da ću se s ekipom uskoro ponovo zate?i u Alpama.

Franjo Horvat F4

Foto:

Bilo je i ranijih planova, no vremenske prilike nisu bile na našoj strani. Ipak, naša volja i želja za usponom bila je velika i strpljivo smo dočekali tu subotu. Mjesec srpanj, poznat po ekstremnim vrućinama, pružio nam je fantasti?nu priliku za ostvarenje naših planova. Priliku smo, naravno, iskoristili. Cilj je bio ispenjati Branu kroz Turski žlijeb.

Jutro je bilo mra?no. Friško pećen burek u Mozirju je bila naša prva postaja bez koje izlet ne bi bio potpun. Ulazak u Logarsku dolinu, kao i svaki put Veličanstven. Vidici na Kamniško-Savinjske Alpe su se samo otvarali. Po prvi sam se puta u životu nalazio u Logarskoj dolini ispod ovih masiva s kojih nisam mogao spustiti pogled. Krofi?ka, Ojstrica, Planjava, Brana, Turska gora, Mrzla gora, Skuta, Jezerska Ko?na…samo su neki od brojnih vrhova KSA. Volja je bila ogromna.

Standardna ekipa – Tomy, Čvrglin, Frenki F3 i dvije mlade nade, Frenki F4 i Georg – uputila se ka cilju. Bilo je mnogo ljudi koji su došli posjetiti slap Rinku u Logarskoj Dolini. Mi smo ipak nastavili dalje do Firschaufova doma na Okrešlju, koji je nažalost u obnovi zbog požara.

Uputili smo se na uspon prema Turskome žlijebu po kamenjaru. Sa naše desne strane na usponu pratila nas je Mrzla gora. Sve smo više bili željni penjanja. srećom, Turski je žlijeb poznat po ferrati, koja nije nimalo lagana. Ovo je Također bio moj prvi susret sa sajlama i pojasom. Nisam se dao zastrašiti, ekipa me pustila da se uhodam i ubrzo sam uhvatio ritam. osjećaj je bio nevjerojatan.

Probili smo se kroz Turski žlijeb i došli na sedlo. S desne strane stajala je Skuta, a pogledi su nam sezali sve do Grintovca i Rinki. S lijeve pak strane gledali smo Tursku goru te puteljak koji vodi na njezin vrh. Popeli smo se na vrh s kojeg nas pogled Također nije razo?arao, a otvorio se i pogled na Branu, naš cilj ove avanture.

S druge strane Brane, vidjeli smo Planjavu i Ojstricu. Nakon konstantnog uspinjanja, krenuo je onaj, za nas teži dio – spust sa Turske gore. Naš planirani vrh, Brana, bila nam je sve bliže. Uz brojne fenomenalne poglede, ali i međusobne razgovore, nije nam dugo trebalo da se spustimo s Turske gore i popnemo na Branu. Trenutak tišine. Chrne Mambe ponovno osvojile ovaj predivni prirodni masiv, ovaj puta u nešto većem broju.

Predivno iskustvo s ovim divnim ljudima, vrlo sli?nih i velikih ambicija. No nije tu bio kraj. Uživali smo na vrhu tridesetak minuta uz cvrkut i let ptica, lagani povjetarac i tople sun?eve zrake. Napunili smo baterije i krenuli na spust do Kamniškog sedla. Tomy, Također, nije želio propustiti priliku, s obzirom da je cijelim putem na vrh Turske gore i Brane nosio krilo, i na njegov tradicionalan način zabilježio je kraj izleta za njega – odletio je paragliderom i pričekao nas u Logarskoj dolini. Svaka čast majstore, još jedan uspješan let za tebe! Ostatak ekipe je „laganim“ tempom nastavio do Okrešlja te do parkinga ispod slapa Rinke, gdje smo ostavili auto.

Definitivno nezaboravno iskustvo ne samo za mene, po?etnika i tek krštenog penjača, već za cijelu ekipu.

Mambe su još jednom dokazale da njihovo vrijeme tek dolazi! Ekipa, vidimo se na sljede?oj avanturi!

Berg Heil!

Georg

Ruta: Logarska dolina – Okrešelj – Turska gora – Brana – Kamniško sedlo – Okrešelj – Logarska dolina

Tradicija kićenja bora na Velebitu se nastavlja, no ove godine s dva člana više. „Gospon Knez“ i ja – „Georg“, kao najmlađi član i mlada nada kluba, s nevjerojatnom voljom prihvatili smo nimalo lak izazov na Zoranićev vrh.

odlučili smo unatoč Covid-u obilježiti, već sada prošlu nam, 2021. godinu. Uhvatili smo nešto izazovnije, ali opet ne tako strašne uvjete i uputili se ka vrhu.

Prvi dan, dan putovanja bio je upitan jer nismo znali ho?e li nas uvjeti „pomaziti“ i dopustiti nam da kombijem dođemo do kuće na Velikom Rujnu. Puhala je bura, baš kao što je dobra vila Petru Zoraniću objasnila što je bura, nama je pokazala svu svoju snagu.

Sljede?e jutro, jutro polaska na vrh, je bilo kao iz bajke. Zrake sunca su nas obasjavale sa svih strana i nisu dopuštale hladnOči da doprije do naše kože. Krenuli smo od kuće na Velikom Rujnu i stigli do Stražbenice, koja je, ni manje, ni više raj za svako oko.

Sve blagodati zavi?aja bile su nam kao na pladnju. Krenuli smo dalje, prizori su se samo otvarali, sve ljepši i ljepši. Nadalje, osjetili smo silinu vječnog vjetra na Buljmi. Po prvi puta sam osjećao hladnoću u prstima, no gutljaj dobrog orahovca me odmah ugrijao.

Nastavili smo istim tempom, a snijega je bilo sve više. Atmosfera je do vrha bila odlična, a vrijeme savršeno.

Stigli smo na vrh, a prizori koji su nas dočekali ostavili su nas bez riječi. Vaganski vrh i Sveto brdo samo su neki od vrhova koji su nam krasili poglede, a najveće blago naše zemlje – Jadransko more s otocima, pokazalo nam je svoj puni sjaj u o?ima.

Okitili smo bor, zapjevali Božićne pjesme te malko odmorili uz pokoji zalogaj suhih, doma?ih kobasica i špeka. čekao nas je još dug put natrag.

Vraćali smo se malo drugačijim, ali nimalo lakšim putem. Napravili smo krug do planinarskog skloništa „Struge“ te preko Buljme i kasnije predivne Stražbenice vratili se u kuću na Velikom Rujnu.

Naš ugostitelj, „Pekamajstor Peko“ dočekao nas je s ukusnom pekom, koju je „Tommy“ priredio za nas. Tu smo se no? malo podružili i sljede?e jutro krenuli kući.

Bio je ovo još jedan u nizu uspješnih izleta planinarskog kluba „Chrne mambe“ koji iz godine u godinu raste.

Iznimno se zahvaljujem članovima ekipe: „Toomy“, „Gospon Cvajo“, „kumek ?vr“, „Gospon Knez“, „F4“ i nažalost ove godine ne prisutnome zbog nemogućnosti „F3“ koji me cijelo vrijeme vodio i spremao za ovakve avanture.

Do sljede?e avanture…

Berg heil!
Georg