…Devedesete, zapravo devedeset i prve, druge, treće, četvrte, pete pokazalo se ponovno potpuno jasno tko su i kakvi su hrvatski neprijatelji. To su oni koji po hrvatskoj zemlji svijesno ruše i pale, ranjavaju, sakate i usmrćuju njeno pučanstvo, civile, prije sviju djecu, žene i starce, ljude nemoćne, svećenike i časne sestre, oni koji zločinačkim napadima na naselja i gradove ubijaju nedužne i miroljubive ljude, što je samo produženje i proširenje bleiburškog masakra, sabiranja novih žrtava u hrvatskom narodu. Neovisno od povijesnih pitanja, smisleno je upitati se postoji li genetički most između Bleiburga i Ravnog ili Vukovara, Dubrovnika i današnjih terorističkih eskalacija…

…Jedan od bitnih pokazatelja za povijesno osvjetljenje događaja oko Bleiburga jest da su žrtve u ogromnoj većini bili nedužni hrvatski ljudi. U tom sagledavanju mora se konstatirati da je Bleiburg u isto vrijeme bio perfidna podvala i izdaja domoljubivih ideala iskrenih hrvatskih antifašista. Taj incredibile crimen, nevjerojatni zločin, izvršavan je po urotničkim nalozima srbokomunističke provenijencije usmjerenim, s jedne strane, na uništenje što većeg broja Hrvata, ali i, s druge strane, na kompromitaciju onih Hrvata koji su s moralnim uvjerenjem težili uspostavi hrvatske antifašističke zapravo antitotalitarističke vlasti na hrvatskoj teritoriji…

…Taj put je strašan – mnogo strašniji nego u svim legendarnim prikazbama naknadnih svjedoka – upravo zato što je i emocionalno i činjenično iznijansiran. Za početak, Lujo dobro pamti gdje su ga seljaci gađali kamenjem, a gdje su mu dali vode i pomogli mu da nastavi put, a onda pamti i svoja raspoloženja. Njemu se, kao stvarnome sudioniku, ne prispodobljuju ni biblijski motivi, ni Kristove muke, ni bilo što od onog od čega će biti načinjena blajburška legenda. On govori o stvarnosti i ničim je ne nadopisuje, niti se ulaguje pretpostavljenom budućem čitateljstvu…

…Lasić, poput Prima Levija, ima bogomdan, sasvim književni dar za detalje. Recimo, pamti da im je pred povlačenje bilo naređeno da ono skladište ostave otključanim. To nekom manje darovitom i ne bi bilo važno. Isto tako, u nekoliko riječi briljantno opiše gradove kroz koje kolona prolazi, Zagreb, Apatin, Sombor, Novi Sad…

…Knjigu “Pakao je počeo u Bleiburgu” trebalo bi objaviti u nekoj lijepoj, visokoestetiziranoj i elitnoj ediciji, među dobrim knjigama…

…Iz svake Lasićeve bilješke odiše izvanredna osobna čestitost. Ona je temelj njegova neugroziva ponosa. Takvim kršćanima najteže je opraštati. I on to ne krije. Na više će mjesta jednostavno priznati da zločince prezire premda svladava svaku želju za osvetom…

…Ali, prava je novost Lasićeve knjige što nije nikako ideološka. Lasić ne izlaže stajališta, ne niže načela, nego iznosi zapamćenja. I u tim zapamćenjima ljudi nisu crno – bijelo raspoređeni: i među partizanima ima ljudi, čovječnosti koja se ne zaboravlja. Dapače, i među nekarakternim koji su se prodali, nisu svi jednako neljudi…

…Posebno je dragocjen opis Lasićeva susreta s nadbiskupom Alojzijem Stepincem u studenom 1945. Povjesničari bi mogli slučaj rasvjetliti. Od čega je Stepinac tada bolovao? Koje su ga to časne sestre tada na dvoru njegovale? Koji je svećenik prepoznao mladog Lasića u katedrali i doveo ga nadbiskupu? Lasićev opis toga susreta je hagiografski: Stepinac je orisan već kao svetac sa svete slike….

…Pola stoljeća se prikrivalo ovo genocidno djelo. Razgovaralo se šapatom s najpovjerljivijim. Znalo se: dogodilo se nešto strašno, ali je prava, potpuna, istina teško otkrivana. Za one koji se nisu vratili nakon svršetka rata, a vidjeli su ih ovdje-ondje odgovor je muklo glasio: Nest’o! Nestali su netragom cijeli naraštaji, godišta, u punoj snazi, u najljepšoj mladosti. Godinama i godinama su očekivani, nadali im se. Nest’o!…

…Ne iznenađuje autorovo živo sjećanje mnogih pojedinosti tijekom križnog puta. Kad se jedanput prožive tako užasni, jezivi prizori mora da se duboko urežu, utisnu u psihu, u pamćenje. To su pojave pred kojima se ostaje zapanjen, ošamućen. Svi ti davni događaji kao da su se zbili još jučer! Slike su sređene, uvjerljive, sugestivne…

…Ono što treba potcrtati jest činjenica: u Bleiburgu i na križnom putu ubojstva, zločini, izvršeni su bez sudskog procesa. Pravorijeci-presude su i nakon toga donešeni unaprijed, iznuđivali su se nasiljem, mučenjem, prisiljavanjem, lažnim svjedočenjem…

Bi­la je ve­čer ka­da sam pje­ša­če­ći s Gla­vnog ko­lo­dvo­ra sti­gao u Ka­te­dra­lu, ušao i kle­knuo u za­dnji red klu­pa da se po­mo­lim. Ona­ko ša­re­no, odrpa­no i ne­do­vo­ljno obu­čen, mo­rao sam na uli­ca­ma Za­gre­ba sva­kom pro­la­zni­ku upa­da­ti u oči. No nit­ko me ni­je za­us­ta­vio ni­ti mi se obra­tio. Od is­pra­va sam imao sa­mo otpu­sni­cu iz lo­go­ra. Bi­lo mi je hla­dno i bio sam veoma uzbu­đen. U crkvu sam ušao ne­što pri­je 18 ili 19 sa­ti, to­ga se to­čno ne sje­ćam. Crkva je bi­la pra­zna, mra­čna, či­ni­lo se da sam bio je­di­ni po­sje­ti­telj. S li­cem me­đu dla­no­vi­ma za­du­bio sam se u mo­li­tvu. I ta­da sam bio ob­da­ren ču­de­snim do­ži­vlja­jem.

Osje­tih ne­či­ju ru­ku na ra­me­nu. Prva po­mi­sao bi­la je da uz me­ne sto­ji mi­li­ci­onar. Pre­trnuo sam od stra­ha. Po­la­ko, okre­nu­vši gla­vu po­gle­dao sam ne­znan­cu u no­ge. Ugle­dah du­ga­čku crnu ha­lju i shva­tih da kraj me­ne sto­ji sve­će­nik. Bla­go mi re­če da za­vršim mo­li­tvu jer mo­ra za­klju­ča­ti crkvu. Žur­no se us­pra­vih s na­mje­rom da odmah odem. Sve­će­nik me za­us­ta­vi pi­ta­njem da li sam otpu­šten iz lo­go­ra. S ob­zi­rom na mo­ju odje­ću i vri­je­me u ko­jem smo ži­vje­li, bio je to lo­gi­čan za­klju­čak. Pot­vrdih. Usli­je­di­lo je pi­ta­nje da li sam iz Za­gre­ba. Za­ni­je­kah. No­vo pi­ta­nje: oda­kle sam i ka­ko se zo­vem. Re­koh da sam Her­ce­go­vac i iz­go­vo­rih pre­zi­me. Što mi je Pe­ro La­sić iz Mos­ta­ra, nas­ta­vi sve­će­nik. Ako mi­sli na su­ca Pe­ru La­si­ća, to mi je otac, od­go­vo­rih. Do­bro me pro­mo­tri­vši, ne­zna­ni mi sve­će­nik re­če da pri­če­kam dok za­klju­ča crkvu jer mi­sli da bi me net­ko ra­do vi­dio. Neo­dlu­čan, du­bo­ko uzn­emi­ren, po­no­vno kle­knuh. Za­klju­ča­vši vra­ta, sve­će­nik mi da­de znak da če­kam i uda­lji se kroz spo­re­dni izlaz. Po­ja­vio se po­no­vno na­kon de­se­tak mi­nu­ta i re­kao da ga sli­je­dim.

Pro­šli smo ne­kim ho­dni­ci­ma i stu­bi­šti­ma, ne znam vi­še ni ka­ko ni ku­da, i sti­gli pred je­dna vra­ta. Ni­je mi re­kao ni ka­mo  ide­mo ni tko me že­li vi­dje­ti. Za­ku­ca­vši na vra­ta, sve­će­nik je ušao. Ja sam os­tao pred vra­ti­ma.

Ča­sak ka­sni­je vra­ta se otva­ra­ju i po­ja­vlju­je se sve­će­nik ko­ji mi pri­ša­pnu da po­lju­bim ru­ku Preu­zvi­še­nom. Zbu­njen sam ušao i u sre­di­ni so­be ugle­dao – kao svje­tlost u tmi­ni – po­zna­ti lik na­dbis­ku­pa Aloj­zi­ja Ste­pin­ca. Sje­dio je u fo­te­lji, ogrnut de­kom. Uz nje­ga je sta­jao je­dan mla­đi sve­će­nik, a iza nje­go­vih le­đa dvi­je ča­sne ses­tre. Ko­li­ko me pa­mće­nje slu­ži mo­gle su bi­ti “bi­je­le ses­tre”, va­ljda iz re­da sv. Vin­ka. No, mo­žda se u tom de­ta­lju va­ram. Moj me je pra­ti­lac la­ga­no gur­nuo i ja pri­đoh crkve­nom po­gla­va­ru. Ka­da mi je pru­žio ru­ku, kle­knuh i po­lju­bih prsten na nje­go­voj ru­ci. Mla­đi sve­će­nik je već pri­nio sto­li­cu i sje­doh na sam nje­zin rub. Či­ni­lo mi se ne­pri­li­čno sje­di­ti.

U tre­nu sam osje­tio stru­ja­nje i zra­če­nje ne­ke po­se­bne to­pli­ne i bla­go­tvor­nos­ti iz Preu­zvi­še­no­ga. Nje­ga je na­pri­je za­ni­ma­lo što znam o su­dbi­ni mo­je obi­te­lji. Re­kao mi je da oca do­bro po­zna i da su pri­ja­te­lji. Oslo­bo­dih se i po­čeh ko­li­ko god sam bo­lje mo­gao sa­bra­no od­go­va­ra­ti na sva nje­go­va pi­ta­nja.

Moj je otac u mla­dos­ti bio pra­vaš, us­mje­re­nja Mi­le Star­če­vi­ća, a ka­sni­je se­ni­or ka­to­li­čkog druš­tva “Do­ma­goj” te je čes­to, kad bi do­la­zio u Za­greb, po­sje­ći­vao na­dbis­ku­pa Ste­pin­ca. Sje­ćam se da nam je otac ti­je­kom ra­tnih godina, ka­da bi se vra­ćao s raz­go­vo­ra u Na­dbis­kup­skom dvo­ru, go­vo­rio ka­ko je Preu­zvi­še­ni ogor­čen zlo­či­ni­ma bi­lo če­tni­ka, bi­lo par­ti­za­na, bi­lo us­ta­ša nad ne­du­žnim pu­kom sa­mo iz ra­zlo­ga po­li­ti­čke, na­ci­onal­ne ili vjer­ske ne­trpe­lji­vos­ti. Kao i otac na­dbis­kup, i moj otac je bio zdvo­jan. Sje­ćam se je­dne po­je­di­nos­ti. Za neo­pros­tiv gri­jeh us­ta­ške vlas­ti sma­trao je pre­pu­šta­nje ko­bnoj su­dbi­ni za­gre­ba­čkih Ži­do­va ko­je je sma­trao is­tin­skim hrvat­skim ro­do­lju­bi­ma. U tre­nut­ku raz­go­vo­ra s na­dbis­ku­pom Ste­pin­cem ni­sam još znao da je Preu­zvi­še­ni mo­ju maj­ku i bra­ta, po nji­ho­vu po­vrat­ku iz Ble­ibur­ga, smjes­tio u žu­pni dvor u Ori­ov­cu kod de­ka­na Mar­ti­na Ben­ko­vi­ća ka­ko bi ih za­šti­tio od even­tu­al­nog pro­go­na i zlos­ta­vlja­nja.

Na­dbis­kup je pi­tao u ko­jim sam lo­go­ri­ma bio, ko­ja je bi­la tra­sa mo­ga “kri­žnog pu­ta”, da li je sa mnom bi­lo sve­će­ni­ka i da li se mo­gu sje­ti­ti ime­na ča­sni­ka iz mog lo­go­ra. Spo­me­nuo sam mno­ga ime­na jer mi je sje­ća­nje bi­lo svje­že. Pam­tim da je onaj mla­di sve­će­nik ve­ći­nu mo­jih od­go­vo­ra za­pi­sao.

Pre­tpos­ta­vljam da smo raz­go­va­ra­li po­la sa­ta kad je sta­ri­ja od one dvi­je ča­sne ses­tre upo­zo­ri­la Preu­zvi­še­nog da je još uvi­jek bo­les­tan i da se ne smi­je za­ma­ra­ti. To mi je obja­sni­lo onu de­ku ko­jom je bio ogrnut. Da li je bio gripo­zan ili je bi­lo ne­što ozbi­ljni­je, ne znam. Shva­ti­vši ovo upo­zo­renje kao znak da je raz­go­vor za­vršen, po­di­goh se. U tom tre­nut­ku Na­dbis­kup re­če ča­snoj ses­tri da mi da­dne dvi­je nje­go­ve ko­šu­lje. Na nje­zin pros­vjed po­no­vi zah­tjev. Iz or­ma­ra u toj is­toj so­bi ses­tra izva­di dvi­je bi­je­le ko­šu­lje i pri­li­čno ne­vo­ljko mi ih da­de. Ka­sni­je sam vi­dio da su bi­le ukra­še­ne Sve­če­vim ini­ci­ja­li­ma i pas­tir­skim šta­pom, izve­ze­nim si­tnim, fi­nim ve­zom. Kre­tnjom ru­ke Preu­zvi­še­ni za­us­ta­vi mo­je ri­je­či za­hva­le. Tad se obra­ti onom mla­dom sve­će­ni­ku i re­če mu da mi da­ 400 di­na­ra. Ovaj iza­đe iz so­be i go­to­vo odmah se vra­ti pru­ži­vši mi no­vac. Za­is­ta sam bio izne­na­đen i ga­nut, ta­da je to bi­lo ve­oma mno­go no­va­ca. Na­kon što me je bla­go­slo­vio, po­no­vno sam Preu­zvi­še­nom po­lju­bio ru­ku i bla­gom kre­tnjom nje­go­ve ru­ke bio otpu­šten.

Vjekoslav Lujo Lasić roden je 1926. u Mostaru od oca Petra i majke Marije. Uz starijeg brata Ivana Nina i mlađeg Vitomira Mira odrasta i školuje se u Sarajevu, Bihaću, Banjoj Luci i Sisku, gdje je otac službovao kao sudac. Odgojen u strogom kršćanskom i nacionalnom duhu. Od prvih svjesnih spoznaja prihvaća starćevićansko-pravašku ideju i ostaje joj cijeli život vjeran. Još kao dječak član je HKD ‘Napredak’ i HKB ‘Križari’ gdje su mu odgajatelji bili istaknuti hrvatski intelektualci D. Felix Niedzielski i Dr. Lav Znidarčić.

Uspostavu NDH dočekuje kao oživotvorenje višestoljetnog sna hrvatskog naroda. Od prvih dana postaje članom poluvojne organizacije hrvatske mladeži. Prvo borbeno iskustvo stječe u obrani Banje Luke prilikom partizanskog napada za Novu godinu 1944., u kojoj aktivno sudjeluje. Nakon ispita zrelosti, u ljeto 1944. biva unovačen i pristupa u postrojbe PTS-a. U činu vodnika-đaka dočekuje travanj 1945. kada biva promaknut u čin zastavnika. U rano jutro 8. svibnja sa svojom postrojbom kreće u povlačenje. U proboju kod Dravograda 13. svibnja ranjen.
Dva dana kasnije dospijeva na bleiburško polje gdje, pod pretpostavkom predaje engleskim trupama, odlaže oružje. U kolonama smrti pješači više stotina kilometara i svoj križni put završava u Kovinu odakle 20. studenog biva otpušten.

28. ožujka 1946. u Sarajevu ga uhićuje OZN-a te nakon istrage biva suđen po Vojnom sudu 38. divizije koji ga, uslijed nedostatka dokaza, oslobađa 11. rujna. Nakon kraćeg vremena odlazi u Dubrovnik gdje se zaposli i zasnuje obitelj. Ponovo biva uhićen 26. kolovoza 1949. te nakon godinu dana istrage osuđen na 5 godina strogog zatvora. Optužnica identična onoj iz 1946. godine. Vrhovni sud kaznu smanjuje na 3 godine koje do posljednjeg dana izdržava na radu u rudniku uglja Kakanj i KPD Zenica. U posljednjem prolazi takozvanu ‘reviziju stava’ gdje, slomljen torturom, reže vene. Po isteku kazne 12. ožujka 1952. otpušten. Vraća se obitelji u Dubrovnik gdje provodi cijeli radni vijek i 1989. biva umirovljen.

Stariji brat Ivan Nino, poručnik PTS-a nestao je na križnom putu i njegova sudbina je ostala nepoznata. Otac Petar umire 1950., petnaesti dan po izlasku iz zatvora od posljedica neljudskih postupaka. Majka i mlađi brat Miro također su se povlačili i prošavši svoju kalvariju uspjeli se spasiti.

Knjigu započinje pisati 1991. u opkoljenom i napadnutom Dubrovniku, osjetivši da se nad hrvatskim narodom ponovo nadvila sablast Bleiburga. Obzirom na ratne okolnosti i materijalne prilike knjigu uspjeva tiskati tek 1994. Ovo treće izdanje knjige izdaje sin Dubravko u spomen na sve nevine žrtve. Knjiga je namijenjena prvenstveno našim sinovima i unucima kojima je istina o najvećoj tragediji hrvatskog naroda bila desetljećima nedostupna. Ovo sitno zrno istine nije poziv na mržnju već molba Svevišnjemu da Hrvat na Hrvata više nikada ne okrene oružje.

Ovaj zapis mog oca o stradanju Hrvatskih vojnika na Bleiburgu i Križnim putevima nastajao je već početkom 1991. godine, a završen je u domovinskom ratu. „Bleiburški memento“ zapisan je i datiran 15. svibnja 1991. godine i kao da je slutio novo stradanje Hrvata. Predgovor je napisan početkom svibnja 1994. godine i prvo izdanje tiskano je iste godine.

Drugo izdanje, obogaćeno recenzijama don Živka Kustića, Mladena Bevande, Mira Lasića i uz zahvalu i blagoslov kardinala Kuharića, uslijedilo je 1996. godine i posvećeno je mojoj pokojnoj majci Mariji. Bezbroj puta sam mislio o trećem izdanju i došlo je vrijeme da to mogu ostvariti, ocu u spomen. Dodajem ovu posvetu ocu, majci, stricu Vitomiru – Miru – Hrvatskom veleposlaniku i nestalom stricu Ivanu – Ninu koji nije doživio da me vidi, a ne znam ni gdje su ga ubili ni gdje počiva, na Bleiburgu, u nekoj jami ili na križnim putevima. Neka svi počivaju u miru i neka im je laka hrvatska zemlja.

Osim bolnih saznanja o očevim strašnim patnjama, o nečovječnosti i zločinu, fasciniralo me pamćenje događaja, mjesta i imena. Možda su muke koje je prolazio urezivale sve u podsvijest? A domovinski rat i ponovno stradanje je probudilo ta sjećanja o kojima nikada nije pričao. Mislim da nas je namjerno poštedio saznanja o nečovječnosti, zlu i divljaštvu koje danas teško možemo zamisliti. Nama odgajanima u Titovome svijetu jako dobro su skrivali istinu i o Bleiburgu i o počinjenim poslijeratnim užasima. Vjerujem da je i njemu bilo teško sjećati se užasa, tek 1991. godine odlučio je opisati svoje patnje, a domovinski rat bio je poticaj da završi knjigu. Vjerujem uz misao: da se još jednom ne ponovi, jer već se ponovilo, opet su Hrvati progonjeni i ubijani.

Cijena knjige je pristupačna, razlog je što je namjera autora, kao i moja, da se knjiga čita i sazna istina. Radi se o svjedočanstvu iz prve ruke, o mukama koje je pisac prošao. Nama je desetljećima ta tema bila nedostupna pa mnogi stariji, a posebno mlađi malo znaju o Bleiburgu i kasnijim mukama.

Nažalost nikada nisam uspio saznati sudbinu košulje koju je blaženi kardinal Stepinac poklonio ocu, a zajedno smo je odnijeli u Kanadu i predali Hrvatskoj zajednici u Torontu.

Dubrovnik, ožujak 2020. Dubravko Lasić

Posveta mog oca mojoj majci:

Knjigu posvećujem pokojnoj supruzi Mariji
moleći Svevišnjeg
da je u zagrobnom životu nagradi
za svu ljubav, plemenitost i dobrotu
kojima me je kroz pola stoljeća darivala.