Godinama smo slušali da je „Novi svjetski poredak” samo teorija zavjere, zato kada visoki državni dužnosnik na 81. Općoj skupštini Ujedinjenih naroda govori upravo o „Novom svjetskom poretku”, i to u kontekstu niti manje niti više već digitalnog identiteta, valja se zapitati postaje li još jedna “teorija zavjere” stvarnost?
Naime, Ibrahim Hadejia, zamjenik šefa kabineta nigerijskog predsjednika, rekao je:
„U novom svjetskom poretku digitalni identitet više nije samo pitanje utvrđivanja toga tko smo; on je postao temelj preko kojeg građani pristupaju javnim uslugama, sudjeluju u digitalnom gospodarstvu, ostvaruju financijsku uključenost te komuniciraju s državama i institucijama.”
"In the New World Order, Digital Identity is no longer about establishing who we are; it’s the foundation through which citizens access public services, participate in digital economy, benefit from financial inclusion, engage with govs" Nigeria Dep Chief of Staff Ibrahim Hadejia https://t.co/2whErez8HS
— Tim Hinchliffe (@TimHinchliffe) September 22, 2026
Zašto visoki državni dužnosnik govori o „Novom svjetskom poretku” kada govori o digitalnom identitetu? U istoj rečenici, kontekstu? I još važnije, što digitalni ID zaista predstavlja? Da li je samo elektronička osobna iskaznica, kao što nas se uvjerava, ili je nešto mnogo više i šire, jer u istoj raspravi direktorica nigerijskog NIMC-a opisala je njihov NINAuth digitalni novčanik kao sustav koji je zamišljen kao jedna prijava za pristup državnim i privatnim uslugama, uz mogućnost prekogranične interoperabilnosti.
Ako pratite temu digitalizacije, digitalnog ID ili digitalne valute, onda prekogranična interoperabilnost nije novost za vas, ali je pitanje vidite li širu sliku?
DIGITALNI ID NIJE IDEJA OD JUČER
Ovo nije počelo 2026. Ideja digitalnog identiteta nije nastala preko noći. Korijeni sežu u prve godine interneta, kada su vlade i korporacije shvatile da digitalnim prostorom treba “upravljivi identitet” na način da se svaki korisnik jednoznačno prepozna, prati i usmjeri, a nakon napada 11. rujna 2001., zapadne zemlje počinju graditi sustave nadzora u ime borbe protiv terorizma. Biometrijske putovnice, baze otisaka prstiju i centralne evidencije postaju standard. U isto vrijeme tehnološki divovi (Microsoft, IBM, Oracle) razvijaju koncepte „digitalnog ID managementa“, ideju da svaka osoba ima jedinstveni digitalni identifikator koji može koristiti u svim online uslugama.
S razvojem pametnih telefona i masovnim prelaskom poslovanja i administracije na internet, pojavila se potreba za jedinstvenim “loginom”. Google, Facebook i Apple postaju privatni davatelji digitalnog identiteta — kroz funkcije “Sign in with…”. Time su prvi put korporacije, a ne države, postale “čuvari identiteta” milijardi ljudi.
I tako se oko 2015. godine pojavljuju međunarodne inicijative koje povezuju državni i privatni sektor u izgradnji globalno interoperabilnog sustava identiteta:
- ID2020 Alliance (osnovana 2016.) – partnerstvo između Microsofta, GAVI (Globalne alijanse za cijepljenje, financirane od zaklade Gates), Accenturea i UN-ovih agencija. Cilj: „osigurati digitalni ID za svakog čovjeka na planetu“.
- World Economic Forum (WEF) – u svojim dokumentima o „Četvrtoj industrijskoj revoluciji“ i „Digital Identity Frameworku“ otvoreno govori o digitalnom identitetu kao temelju buduće ekonomije, zdravstva i upravljanja građanima.
- Svjetska banka pokreće program ID4D (Identification for Development) s ciljem da do 2030. godine svi ljudi imaju digitalni identitet, posebno u zemljama u razvoju.
A ono što se događa zadnjih godina, od WEF-ovog izvještaja pod nazivom „Social Implications of the Metaverse”, u kojem se digitalni identitet razmatra kao važan element pristupa obrazovnim, financijskim i društvenim mogućnostima, do izjava čelnika i rada EU na implementaciji digitalnog ID manje više je poznato.
A razvoj ide dalje. Digitalni identitet. Digitalni novčanik. Interoperabilnost. Digitalne javne usluge. Digitalna plaćanja. Financijska uključenost. KYC i e-KYC. Razmjena podataka. Umjetna inteligencija. AI agenti. I sada dolazimo do mnogo većeg pitanja: Što se događa kada se sve to počne međusobno povezivati, i to na međunarodnoj, planetarnoj razini?
Ako digitalni ID omogućuje pristup javnim uslugama…Ako digitalni novčanik nosi različite vjerodajnice… Ako različiti sustavi mogu međusobno komunicirati…Ako se financije, zdravstvo, obrazovanje, porezi i druge usluge digitaliziraju…Ako AI može obrađivati goleme količine tih podataka…hoće li nastati sustav koji ne samo da zna tko smo, nego može gotovo u stvarnom vremenu povezivati ono što radimo kroz različite dijelove društva, i ne samo na razini države, već država?
Da li je upravo iz tog razloga Ibrahim Hadejia, zamjenik šefa kabineta nigerijskog predsjednika o digitalnom ID govorio u kontekstu “Novog svjetskog poretka?”. Dakle jedne svjetske vlade, jedne svjetske valute?
I tako dolazimo do sljedećeg pitanja.
TKO ĆE UPRAVLJATI UMREŽENIM SUSTAVOM?
Zamislimo budućnost u kojoj različiti digitalni sustavi mogu međusobno razgovarati.
Država sa državom. Država – Banke. Država – Zdravstvo. Porezni sustav. Obrazovanje. Putovanja. Digitalna imovina. Trgovina. Digitalna plaćanja. Javne usluge. Država – Privatne platforme. A iznad svega toga umjetna inteligencija i AI agenti koji mogu obrađivati podatke, komunicirati između država, sustava i izvršavati određene zadatke. Jer ali ako govorimo o smjeru razvoja digitalne infrastrukture i interoperabilnosti, savim je legitimno pitati “Hoće li sustavi jednog dana biti međusobno povezani i komunicirati gotovo neprekidno?“
Hoće li AI agent moći provjeriti naš identitet? Naša prava? Naše dozvole i zatim samostalno izvršiti određenu radnju? Hoće li to biti trenutak kada možemo reći da je uspostavljena jedna svjetska vlada (NWO)? Trenutak kada je stvorena nad-država sa AI na čelu? Tehnokracija?
Već smo pisali o ovoj temi, i mislim da je odgovor jasan.
Ovo su pitanja kontrole i moći. Jer svaka infrastruktura koja postane neophodna za svakodnevni život dobiva određenu moć nad onima koji o njoj ovise.
Zato pitanje za neupućene nije samo „Koliko će digitalni sustav moći učiniti za nas?” Nego, „Koliko će čovjek moći učiniti bez njega?”
A ŠTO AKO KAŽEMO NE?
E tu dolazimo do možda najvažnijeg pitanja od svih. Što s čovjekom koji kaže NE? Što s onim tko ne želi digitalni ID? Hoće li moći normalno koristiti javne usluge? Hoće li moći otvoriti račun? Putovati? Koristiti zdravstvene usluge? Kupovati? Primati novac? Obrazovati svoju djecu? Hoće li postojati stvarna alternativa? Ili će alternativa formalno postojati, ali će s vremenom postajati sve teža, sporija i skuplja?
A što s čovjekom koji prihvati digitalni ID, ali odbije nešto drugo? Ako kaže NE određenom medicinskom postupku? Ako odbije određeno cijepljenje? Ako ne želi biometrijsku identifikaciju? Ako ne želi dijeliti određene podatke? Ako ne želi koristiti digitalno plaćanje? Ako želi koristiti gotovinu?
Ako ne želi da odluku o njemu donosi algoritam, da li će moći birati čovjeka umjesto algoritma, AI agenta? Što s čovjekom koji želi izaći iz nekog digitalnog sustava? Da li će moći reći NE, i nastaviti normalno živjeti?
Jer prihvatiti jedan digitalni identitet ne znači pristati na sve što će se jednoga dana preko njega moći povezati. Zato moramo postaviti pitanje prije, a ne nakon što infrastruktura postane neizostavni dio života, a pitanja je bezbroj, odgovora i garancija nimalo:
Hoće li svaka pojedinačna uporaba zahtijevati našu jasnu suglasnost?
Hoćemo li moći promijeniti mišljenje?
Hoćemo li moći povući suglasnost?
Hoćemo li imati pravo na alternativu?
Hoćemo li imati pravo zahtijevati ljudsku odluku umjesto algoritamske?
Hoćemo li moći živjeti bez digitalnog ID-a bez da izgubimo osnovna građanska prava?
I konačno: Ako kažeš DA digitalnom ID-u, da li ćeš moći bez posljedica reći NE vlasti? Ili će NE značiti isključivanje iz sustava, društva?
Jer sloboda nije samo mogućnost reći DA. Sloboda mora uključivati i mogućnost reći NE. Bez kazne. Bez isključenja. Bez gubitka osnovnih prava. Bez toga da čovjek postane „nekompatibilan” s društvom zato što nije prihvatio određeni digitalni sustav.
Zato pitanje nije samo što tehnologija omogućuje, već i što moguće onemogućuje, poput jednostavnog NE!
Pitanja je još milion, a to bi trebao biti dovoljan razlog da se digitalnom ID, kojeg se, usput rečeno, naša vlada obvezala uvesti do kraja godine, kaže jasno NE, baš kao što su Britanci učinili!
Sve o digitalnom ID i Tehnokraciji možete pronaći OVDJE i OVDJE
DODATAK
Što se tiče održavanja reda, vojske, valja reći da je sam tehnološki sustav militariziran i mogao bi funkcionirati ovako:
AI zapovjedni sustav
AI bi mogao objedinjavati obavještajne podatke, satelite, senzore, dronove, kamere, uređaje i komunikacije te pomagati pri donošenju odluka.
Autonomni dronovi i robotski sustavi
Bespilotne letjelice, kopnena vozila i drugi autonomni sustavi mogli bi obavljati izviđanje, logistiku, nadzor i, u nekim okolnostima, borbene zadaće. To ne znači nužno „roboti-vojnici” poput znanstvene fantastike.
Globalna mreža nadzora i senzora
Sateliti, radari, podmorski senzori, dronovi, komunikacijske mreže i drugi izvori podataka mogli bi stvarati gotovo kontinuiranu sliku događaja.
Cyber-vojska
U suvremenom ratovanju vrlo važan dio „vojske” već može biti sposobnost napada i obrane računalnih sustava, komunikacija, energetskih mreža i kritične infrastrukture.
Jedinstvena digitalna identifikacija i autorizacija
U hipotetskom globalnom sustavu mogla bi postojati infrastruktura za provjeru identiteta i ovlasti vojnika, službenika, sustava i AI agenata.
AI agenti koji koordiniraju različite sustave
Ovo je možda najzanimljivija mogućnost: ne jedan „superrobot”, nego mreža AI sustava koji koordiniraju logistiku, obavještajne podatke, obranu, komunikacije i resurse.
Ako se države sve više povezuju kroz zajedničke digitalne sustave, hoće li se jednog dana povezivati i njihove sigurnosne i vojne infrastrukture?
Hoće li „svjetska vojska” budućnosti uopće izgledati kao vojska kakvu danas poznajemo?
Ili će njezinu najveću snagu činiti ono što ne izgleda kao vojska: AI, sateliti, dronovi, algoritmi, cyber-sustavi i autonomne platforme?
Ako postoji jedna svjetska vlast, tada očito prijetnja nisu “druge države” već nezadovoljni građani, a tada rat, a samim time i obrana poprima drugačiji oblik i sliku prema javnosti, koja se već nadzire danas.
U tom slučaju prijetnja može biti definirana kao:
terorizam → ekstremizam → cyber-prijetnja → organizirani kriminal → dezinformacije → pobuna → destabilizacija → prijetnja kritičnoj infrastrukturi.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
]]>
Prije nego što krenemo putem u kojem sustav mora utvrđivati imaš li 12, 14, 17, 18 ili 50 godina, trebali bismo se zapitati, zašto sustav mijenja pristup, a ne način na koji platforme, društvene mreže funkcioniraju, a čime stvaraju ovisnost, gubitak koncentracije itd., jer koliko znamo problem nije samo tko je na mreži, već kako mreža utječe na korisnika, imao on 5, 10 ili 50 godina.
Jer problem nije samo u djeci. Platforme od kojih danas vlasti kao pokušavaju “zaštititi” djecu, istodobno su dizajnirane tako da i odrasli beskonačno skrolaju, stalno provjeravaju obavijesti, traže novu nagradu, gube koncentraciju i sve teže ostaju duže vrijeme uz jednu misao.
Beskonačno skrolanje. Automatsko pokretanje videa. Push obavijesti. Streakovi. Algoritmi koji uče što nas najviše zadržava. Sadržaj koji se neprestano prilagođava našim slabostima i interesima nisu slučajni elementi dizajna, već ciljani, zašto se onda njima ne pozabave vlasti?
Europska komisija je upravo zbog takvih elemenata 2026. pokrenula postupke protiv TikToka te preliminarno utvrdila probleme s dizajnom Instagrama i Facebooka, navodeći između ostalog, upravo beskonačno skrolanje, autoplay, push obavijesti i personalizirane preporuke.
Zašto onda razgovaramo o provjeri dobi umjesto o namjerno dizajnu društvenih mreža?
Jer smjer bi trebao biti ukidanje i zabrana elemenata platformi, a koji stvaraju ovisnost i gubitak koncentracije kod svih uzrasta, ne samo kod djece. Cilj bi trebao biti zaštititi sve, ne do određene dobi već za života.
AKO SU DRUŠTVENE MREŽE PROBLEM, ZAŠTO NE PROMIJENE NJIHOV DIZAJN?
Kako?
Tako da Feed ima kraj.
Tako da se video ne pokreće sam.
Tako da se ukinu obavijesti koje vuku čovjeka natrag na mrežu. Izmjenom algoritama koji nagrađuju bijes i beskonačno zadržavanje.
Omogućavanjem kronološkog feeda i više stvarnog sadržaja, a manje mamaca za pažnju.
Što nije samo dobro za djecu, već i za odrasle. Jer ako je nešto štetno za dječju pažnju, nije zdravo ni za odraslu, što možemo jasno vidjeti u vlastitoj okolini.
Zato bi pravi put trebao biti mijenjanje platforme, a ne provjera dobi. Jer ako platforme izbace manipulativni dizajn, da li problem još postoji? Ako platforme ne uzrokuju gubitak pažnje i koncentracije, ne stvaraju ovisnost, da li su problem?
Put koji vidimo odabiru vlasti je put uvjetovanja korisnika, koji na kraju i dalje dobiva štetan manipulativni sadržaj, platformu koja i dalje izaziva ovisnost, samo uz provjeru dobi, kontrolu.
Zašto? Da bi ljudi zbog ovisnosti o mrežama pristali na digitalni ID u svrhu pristupa istima, a sutra u svrhu pristupa samom internetu koji, kao što vidimo, sve više postaje temelj samog sustava te pristupa sustavu.
Ne trebamo birati između sigurnosti djece i slobode, jer možemo tražiti oboje. Mozemo zaštititi i djecu i sve korisnike promjenom samih platformi, ali očito to nije u interesu.
PROBLEM JE U PLATFORMI, A RJEŠENJE TRAŽE U PROVJERI ČOVJEKA. ZAŠTO?
KAKO BI DRUŠTVENE MREŽE MOGLE SMANJITI OVISNOST / ILI IH VLASTI NA TO PRISILITI?
1. UKINUTI BESKONAČNO SKROLANJE
Feed treba imati kraj. Nakon određenog broja objava: „Dosegnuli ste kraj sadržaja.”
Čovjek tako dobiva prirodnu točku za prestanak.
2. ISKLJUČITI AUTOMATSKO POKRETANJE VIDEA
Video ne treba krenuti sam. Korisnik treba sam odlučiti želi li ga pogledati.
3. UKINUTI AUTOMATSKI PRIJELAZ NA SLJEDEĆI VIDEO
Jedan video → kraj → odluka korisnika.
Ne: video → video → video → video…
4. OGRANIČITI PUSH OBAVIJESTI
Ne treba nas svakih nekoliko minuta obavještavati da je netko nešto objavio, lajkao ili komentirao. Posebno ne noću.
5. UKINUTI „STREAKOVE” I SLIČNE MEHANIZME
Sustav ne bi trebao stvarati osjećaj:
„Ako danas ne uđeš, nešto ćeš izgubiti.”
6. ALGORITAM NE BI TREBAO BITI OPTIMIZIRAN ZA VRIJEME PROVEDENO NA MREŽI
Cilj ne bi trebao biti: „Kako da korisnik ostane još jedan sat?”
nego: „Kako da korisniku prikažemo relevantan sadržaj bez nepotrebnog zadržavanja?”
7. MANJE ALGORITAMSKOG POJAČAVANJA EMOCIJA
Ako sadržaj izaziva bijes, strah, sukob ili šok i upravo zato dobiva više pažnje, algoritam ne bi trebao automatski zaključiti da ga treba još više širiti.
8. OMOGUĆITI PRAVI KRONOLOŠKI FEED
Korisnik treba moći odabrati:
„Želim vidjeti objave redom kako su objavljene.”
Bez algoritma koji odlučuje što moraš gledati.
9. OMOGUĆITI POTPUNO ISKLJUČIVANJE PERSONALIZIRANIH PREPORUKA
Ne samo „prilagodi algoritam”, nego stvarna opcija:
„Nemoj koristiti moje ponašanje za preporučivanje sadržaja.”
10. SAKRITI BROJ LAJKOVA I PRATITELJA
Posebno za djecu i mlade. Manje stalnog uspoređivanja i traženja društvene potvrde.
11. UVESTI OBAVEZNE PAUZE — ALI BEZ MANIPULACIJE
Nakon određenog vremena platforma može upozoriti:
„Već ste proveli 60 minuta ovdje.”
Bez gumba tipa „Nastavi još malo” koji korisnika ponovno uvlači unutra.
12. NOĆNI MIR
Za maloljetnike, primjerice, automatski ugasiti push obavijesti tijekom noći. Za odrasle omogućiti jednostavan „mirni način”.
13. VIŠE SADRŽAJA KOJI POTIČE STVARANJE, MANJE BESKONAČNE KONZUMACIJE
Umjesto da dijete nakon videa automatski dobije još 20 videa, platforma može ponuditi mogućnost da nešto nauči, napravi, napiše, istraži ili razgovara.
I možda najvažnije:
Platforma bi trebala biti uspješna onda kada je korisnik dobio ono zbog čega je došao — a ne onda kada ga je uspjela zadržati što dulje.
To bi promijenilo samu filozofiju društvenih mreža. I to vrijedi i za dijete od 13 godina i za odraslog od 50 godina.
Jer ako je problem u dizajnu koji čovjeka neprestano vuče natrag, onda je logično prvo promijeniti dizajn platforme, a tek onda razgovarati o tome kako dokazivati tko joj smije pristupiti.
Da li se slažete?
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
]]>
Poplava danas, suša sutra: paradoks našeg upravljanja vodom – iliti, kako smo vodu pretvorili u otpad
Suša i manjak oborina samo su dio priče o kojoj svakodnevno slušamo u medijima, cijela priča uključuje asfalt, beton, kanale, uništene močvare i sustave koji vodu, što je brže moguće, odvode iz krajolika u more, rijeke ili jezera.
Prema podacima Europskog opservatorija za sušu, mnoge velike europske rijeke tijekom ovog ljeta bilježe iznimno niske protoke.
Naravno, jedan od razloga je manjak oborina i visoke temperature, ali postoji razlog i pitanje koje nitko ne postavlja: Što smo napravili s vodom koja je ipak pala, i to u rekordim količinama u rekordno kratkom vremenu?
Jer problem nije samo u tome koliko kiše padne, već i koliko dugo voda ostane na kopnu. Stoljećima smo mijenjali krajolik tako da vodu što brže odvedemo. Betonirali smo i asfaltirali ogromne površine.
Izgradili smo sustave oborinske odvodnje koji kišnicu skupljaju i odvode u kanale, potoke, rijeke, jezera, a u mnogim obalnim područjima izravno prema moru.
Ispravljali smo i kanalizirali rijeke koje su se nekada prirodno vijugale, usporavale i izlijevale u svoje poplavne ravnice.
Isušivali smo močvare, prirodne spremnike vode.
Sjekli smo šume čiji korijenski sustavi omogućuju infiltraciju i zadržavanje vode u tlu. Isušivali smo i degradirali tlo koje je nekada moglo djelovati poput ogromne spužve, i onda se čudimo kada nekoliko tjedana ili mjeseci kasnije gledamo prazna riječna korita i povijesno niske vodostaje.
Ili visoke, jer ovu nisu samo sustavi koji su zadržavali vodu za kasnije, ovo su i prirodni sustavi koji su sprječavali poplave.
VODA NIJE NESTALA PREBRZO SMO JE ODVELI DALJE
Kada na prirodan krajolik padne velika količina kiše, voda ne odlazi sva odmah nizbrdo, dio ulazi u tlo, dio puni podzemne vode, dio ostaje u močvarama i poplavnim ravnicama.
Dio se zadržava u šumama i vegetaciji, a podzemne vode zatim mjesecima postupno hrane izvore, potoke i rijeke, a to je prirodni sustav koji omogućuje da rijeka teče i dugo nakon posljednje velike kiše.
Ali kada istu količinu kiše spustimo na beton, asfalt i druge nepropusne površine, situacija se mijenja, jer voda se pretvara u površinsko otjecanje. Slivnici je skupljaju. Cijevi je odvode. I umjesto da dio te vode ostane u krajoliku i postupno se vraća rijekama kroz podzemlje, ona vrlo brzo napušta područje. Na kraju može završiti u rijeci i u kratkom roku podići vodostaj, izazvati poplavu, jezeru ili, osobito u obalnim područjima, izravno u moru.
I tu nastaje paradoks.
Možemo imati ogromnu količinu vode tijekom jedne oluje, a istodobno nekoliko tjedana kasnije imati suhe potoke i niske rijeke. Vodu nismo izgubili iz planeta. Izgubili smo sposobnost krajolika da je zadrži. Uništili smo tu sposobnost, i o tome nitko ne govori.
A ONDA GOVORIMO O „PRILAGODBI KLIMI“
Naravno da suše, temperature i promjene režima oborina igraju svoju ulogu. Ali ako je krajolik dizajniran tako da vodu što brže odvodi, svaka suša postaje još teža i izraženija.
Ne možemo kontrolirati svaku kap kiše, ali možemo odlučiti hoćemo li je zadržati ili ćemo je što prije poslati niz cijev u more.
Stoga, umjesto da paničarimo i širimo paniku, možemo pogledati oko sebe, uvidjeti i priznati greške, i ponovno stvarati šume i agrošumske sustave, obnovljena tla koja upijaju i zadržavaju vodu, močvare i druga prirodna područja za zadržavanje vode, poplavne ravnice, prirodno vijugave riječne tokove, prirodne brane i močvarna staništa koja stvaraju dabrovi, urbane površine koje propuštaju vodu umjesto da je samo odvode što dalje od nas, kao da je više ne trebamo.
To nije samo zaštita prirode, to je istinska vodna infrastruktura, za koju svaki mjesec plaćamo, financiramo da se uništi. (Slivne vode, oborinske vode…)
I dugoročno je jeftinija i otpornija od betona, što je očito danas, jer betonski kanal vodu što prije odvodi, dok prirodan krajolik vodu zadržava.
A ono što danas zadržimo u tlu može sutra biti upravo ono što održava rijeku živom.
I zato pitanje nije samo „Zašto nema dovoljno kiše?” “Do kada će trajati visoke temperature?”
Moramo pitati i „Zašto smo napravili i izgradili krajolik iz kojeg voda tako brzo odlazi?”
Jer kada kiša padne na beton, ona može postati poplava, čemu sve češće svjedočimo, ali kada ista ta voda padne na zdravu šumu, močvaru i živo tlo, ona može postati zaliha vode za mjesece koji dolaze.
Poput izvora u planinskom području koji nikad ne presušuje.
Priroda je milijunima godina razvijala sustav za upravljanje vodom. Mi smo ga velikim dijelom zamijenili betonom, cijevima i kanalima, a sada, kada rijeke presušuju, bavimo se posljedicom, ne uzrokom.
Vrijeme je da prestanemo prirodu prilagođavati sebi, i da se počnemo prilagođavati prirodi, njezinim ciklusima.
Da vodu ponovno vratimo i zadržimo u krajoliku. Da ne dopustimo da svaka kap kiše postane otpadna voda. Da ne tretiramo kišu kao nešto čega se moramo što prije riješiti.
Nego kao ono što je oduvijek i bila, izvir i temelj života.
Možda ne možemo kontrolirati koliko će kiše pasti, ali možemo odlučiti koliko ćemo je zadržati.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Voda je samo promijenila lokaciju. Jer voda ne prestaje postojati, ona kruži, mijenja svoje agregatno stanje i mjesto, iz oceana u atmosferu, u oblake, rijeke, podzemne vode, led i natrag.
Zato je danas pomalo smiješno kada čujemo izraze poput “vodni bankrot”, kao da Zemlja ostaje bez vode.
Zapravo, problem je prije svega u raspodjeli, upravljanju i dostupnosti.
Jer ako je čovječanstvo sposobno izvaditi sirovu naftu kilometrima ispod površine, preraditi je u tisuće proizvoda i dopremiti do gotovo svakog kutka planeta. Ako je sposobno izgraditi takav globalni energetski sustav, tada je, ako će to biti potrebno u budućnosti, sposobno i razviti i izgraditi sustave koji osiguravaju dostupnost vode tamo gdje je trenutno nedostaje.
Pobogu živimo na plavom planetu, dakle planetu koja je više od 70% prekrivena vodom.
Rasprava zato ne bi trebala biti o tome “nestaje li voda”, nego što činimo da je pročistimo i dopremio do svakog čovjeka, svakog poljoprivrednog zemljišta na bilo kojem dijelu planete.
Zanimljiv je podatak da kada bi se sva voda na Zemlji rasporedila ravnomjerno po cijeloj površini planeta, prekrila bi ga slojem dubokim oko 2,7 kilometara.
Mislim da to govori dovoljno.
Kao i činjenica da je danas na planetu količina vode gotovo ista kao i prije 3. 5. ili 7. tisuća godina.
Naravno, ne možeš je samo zagrabit čašom i popiti, ali zato postoje tehnologije desolizacije i filtracije, kao što bi se, siguran sam, uskoro otkrile nove, i jeftinije i efikasnije.
PODZEMNE VODE
Prema nekim podacima, podzemne vode čine oko 30 % sve slatke vode na Zemlji, što je oko stotinu puta više vode nego što je ima u svim rijekama i jezerima zajedno.
Pitka podzemna voda može se pronaći na nekoliko metara, kao kod mene, pa na do više kilometara dubine.
Europa srećom ima vrlo bogate podzemne zalihe vode. Čak i kada bi velike rijeke privremeno imale vrlo nizak vodostaj, mnogi gradovi mogli bi se još dugo opskrbljivati podzemnim vodama.
Dakle, presušivanje rijeka ne znači automatski da je nestala podzemna pitka voda, jer na mnogim područjima postoje duboki vodonosnici koji mogu osiguravati vodu još dugo vremena.
Tek ako bi godinama bilo vrlo malo oborina, mnogi podzemni vodonosnici počeli bi se postupno iscrpljivati.
Što ne znači da ne bi imali velikih problema u poljoprivredi i industriji, u opskrbi strujom itd.
Zanimljivo je da su mnoge drevne civilizacije propale upravo zato što su dugotrajne suše uništile njihovu poljoprivredu, a ne zato što je “nestalo vode” u apsolutnom smislu.
Možda bi u tom scenariju imali i sreće u nesreći, jer je naša poljoprivreda već uništena.
NASTAVAK: KAKO SMO KRAJOLIK PRETVORILI U SUSTAV ZA ODVODNJU, I ONDA SE POČELI ČUDITI SUHIM RIJEKAMA
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Nije dovoljno reći da gotovina ostaje. Potrebna je ustavna i zakonska zaštita gotovog novca.
“Radni nacrt prijedloga za ustavnu i zakonsku zaštitu gotovog novca u Republici Hrvatskoj. Poziv pravnicima, ekonomistima, informatičarima i svim građanima da svojim prijedlozima doprinesu izradi što kvalitetnijeg teksta.”
Uvodna riječ
Posljednjih mjeseci sve se češće govori o zaštiti gotovog novca. Pozdravljam svaku inicijativu koja ide u tom smjeru. Međutim, iskustva drugih država pokazuju da nije dovoljno samo u Ustav upisati pravo na korištenje gotovine.
Ako ustavna odredba ostavi ključna pitanja otvorenima, tada njezin stvarni sadržaj može ovisiti o običnim zakonima koje svaka buduća parlamentarna većina može mijenjati.
Zato smatram da građani Republike Hrvatske zaslužuju više od deklarativne zaštite. Zaslužuju jasna, precizna i dugoročna pravna jamstva koja će štititi slobodu izbora načina plaćanja bez obzira na političke promjene ili tehnološki razvoj.
U nastavku objavljujem prijedlog ustavne odredbe i provedbenog zakona koji može poslužiti kao polazište za javnu raspravu. Nije riječ o konačnom tekstu, nego o prijedlogu koji je otvoren za argumentirane prijedloge, dopune i poboljšanja.
Ako već štitimo gotovinu, učinimo to tako da zaštita bude stvarna, a ne samo simbolična.
PRIJEDLOG USTAVNOG ZAKONA O ZAŠTITI GOTOVOG NOVCA
Prijedlog izmjene Ustava Republike Hrvatske
Članak X.
(Pravo na gotov novac)
1. Gotov novac zakonsko je sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj.
2. Svaka fizička i pravna osoba ima pravo posjedovati, primati i koristiti gotov novac bez diskriminacije i bez neopravdanih ograničenja.
3. Nitko ne može biti prisiljen koristiti isključivo digitalni ili drugi bezgotovinski oblik plaćanja kao uvjet za ostvarivanje svojih prava ili ispunjavanje svojih obveza.
4. Republika Hrvatska jamči trajno postojanje gotovog novca te njegovu dostupnost na cijelom državnom području.
5. Državna tijela, tijela lokalne i područne samouprave, javne ustanove te pravne osobe koje obavljaju djelatnost od javnog interesa dužne su omogućiti plaćanje gotovim novcem.
6. Bit prava na korištenje gotovog novca ne može se ograničiti niti ukinuti zakonom, uredbom, odlukom ili drugim propisom.
7. Ograničenja korištenja gotovog novca dopuštena su isključivo kada su nužna radi sprječavanja ili procesuiranja kaznenih djela, te moraju biti razmjerna, pojedinačno obrazložena i podložna sudskom nadzoru.
8. Nijedna digitalna valuta, uključujući digitalnu valutu središnje banke ili drugo elektroničko sredstvo plaćanja, ne može zamijeniti ili ukinuti pravo građana na korištenje gotovog novca.
9. Svaka izmjena ili ukidanje odredbi ovoga članka stupa na snagu tek nakon što bude potvrđena većinom glasova birača na državnom referendumu.
10. Radi zaštite integriteta javne vlasti, zakon može propisati posebna pravila o načinu primanja i izvršavanja novčanih isplata za osobe koje obnašaju javne dužnosti, uključujući dužnosnike, suce, državne odvjetnike, policijske službenike, inspektore i druge nositelje javnih ovlasti, ako su takve mjere nužne i razmjerne radi sprječavanja korupcije, pranja novca i zlouporabe javne dužnosti. Takve mjere ne smiju ograničiti ustavno pravo ostalih građana na korištenje gotovog novca.
PRIJEDLOG ZAKONA O ZAŠTITI GOTOVOG NOVCA
Članak 1.
Svrha ovoga Zakona jest trajna zaštita gotovog novca kao sredstva plaćanja, zaštita slobode izbora načina plaćanja, financijske privatnosti i gospodarske slobode građana.
Članak 2.
Gotov novac mora biti prihvaćen kao sredstvo plaćanja u svim pravnim poslovima na području Republike Hrvatske, osim u slučajevima izričito propisanim ovim Zakonom.
Članak 3.
Svi trgovci, banke, javne ustanove, tijela državne vlasti i druge pravne osobe koje pružaju robu ili usluge građanima obvezni su prihvaćati gotov novac.
Članak 4.
Nijedna osoba ne smije biti stavljena u nepovoljniji položaj zato što koristi gotov novac.
Članak 5.
Država je dužna osigurati dostupnost gotovine putem bankomata, poslovnica i drugih odgovarajućih oblika gotovinskog poslovanja na cijelom području Republike Hrvatske.
Članak 6.
Nijedna javna usluga, zdravstvena usluga, obrazovna ustanova, prometna usluga ili drugo pravo građana ne smije biti uvjetovano isključivim korištenjem digitalnog sredstva plaćanja.
Članak 7.
Digitalna valuta, uključujući digitalni euro ili drugi oblik digitalnog novca, ne može biti programirana na način kojim se ograničava zakonito raspolaganje sredstvima građana niti može biti korištena za diskriminaciju korisnika na temelju načina plaćanja.
Članak 8.
Država i druga javnopravna tijela ne smiju uvoditi porezne, administrativne ili druge mjere kojima bi se građane izravno ili neizravno prisiljavalo na odustajanje od korištenja gotovog novca.
Članak 9.
Svatko ima pravo na zaštitu privatnosti svojih zakonitih financijskih transakcija u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, zakonima Republike Hrvatske i primjenjivim pravom Europske unije.
Članak 10.
Svaka izmjena ovoga Zakona kojom se smanjuje opseg prava zajamčenih ovim Zakonom može stupiti na snagu tek nakon potvrde na državnom referendumu.
Članak 11.
- Nositelji javnih dužnosti, suci, državni odvjetnici, policijski službenici, porezni i carinski službenici, inspektori, izvršna tijela jedinica lokalne i područne samouprave te druge osobe koje obavljaju javnu vlast dužni su sve primitke povezane s obnašanjem svoje dužnosti ostvarivati isključivo putem bezgotovinskog platnog prometa.
- Zakonom se može propisati da se određene vrste plaćanja ili primitaka iznad propisanog iznosa za osobe iz stavka 1. ovoga članka ne smiju izvršavati gotovim novcem kada je to nužno radi sprječavanja korupcije, sukoba interesa ili drugih kaznenih djela protiv službene dužnosti.
- Ograničenja iz ovoga članka odnose se isključivo na postupanje povezano s obnašanjem javne dužnosti te ne ograničavaju pravo tih osoba na korištenje gotovog novca u njihovim privatnim, zakonitim svakodnevnim transakcijama.
“Što je veća javna ovlast pojedinca, to je veća njegova obveza financijske transparentnosti.”
ZAVRŠNA RIJEČ
Gotovina nije samo način plaćanja.
Ona predstavlja slobodu izbora, otpornost društva u kriznim situacijama, financijsku uključenost svih građana i određenu razinu privatnosti u svakodnevnom životu.
Tehnologija će se razvijati i oblici plaćanja će se mijenjati. To nije sporno. Međutim, upravo zato što se društvo ubrzano digitalizira, potrebno je jasno definirati prava koja želimo sačuvati i za buduće generacije.
Povijest pokazuje da se prava najlakše gube kada nisu dovoljno jasno zaštićena.
Ako želimo da gotovina ostane stvarni izbor građana, tada njezina zaštita mora biti precizna, provediva i otporna na buduće političke promjene.
Ovaj prijedlog nije poziv protiv tehnologije niti protiv digitalnih oblika plaćanja. On je poziv za slobodu izbora.
Jer sloboda nije u tome da svi koriste isto sredstvo plaćanja.
Sloboda je u tome da građanin može sam odlučiti kako će raspolagati svojim zakonito stečenim novcem.
Nadam se da će ovaj prijedlog biti poticaj za ozbiljnu stručnu i javnu raspravu, jer pitanje gotovine nije samo financijsko pitanje. Ono je pitanje ustavnih prava, pravne sigurnosti i odnosa između građanina i države.
“Ustav ne postoji da bi štitio prava kada se svi slažu. Ustav postoji da bi štitio prava i onda kada se političke okolnosti promijene.”
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Građanima se govori da voze manje, manje griju domove, tuširaju se hladnijom vodom, manje jedu mesa, odriču se automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem, plaćaju sve više “zelenih” nameta i mijenjaju način života kako bi smanjili svoj ugljični otisak.
Istovremeno, svijet ubrzano povećava proizvodnju oružja, vojne proračune i intenzitet sukoba.
Ako ih već ne zanima smrt tisuća ljudi i razaranje, kako to da ih rat ne brine kao jedna od najvećih ekoloških katastrofa koje čovjek može izazvati?
Za proizvodnju oružja potrebne su goleme količine čelika, aluminija i energije. Tenkovi, borbeni zrakoplovi i ratni brodovi troše tisuće litara goriva. Razaraju se gradovi, pale šume, gore rafinerije i skladišta goriva, izlijevaju se nafta i kemikalije, onečišćuju tlo, rijeke i mora. Nakon rata slijedi obnova koja zahtijeva milijune tona cementa i čelika – industrija koje same po sebi spadaju među najveće izvore emisija CO₂.
Procjene za rat u Ukrajini govore o više od 200 milijuna tona CO₂ ekvivalenta nastalih od početka invazije do 2025. godine. Pa ipak, EU taj rat financira.
Što je sa ratom na Bliskom istoku, potopljenim brodovima, rafinerijama u plamenu?
Gdje su masovni klimatski prosvjedi protiv ratova?
Gdje su političari i znanstvenici, aktivisti koji svakodnevno upozoravaju na klimatsku krizu, a jednako glasno zahtijevaju prekid sukoba zbog njihova razornog utjecaja na okoliš?
Gdje su zahtjevi da se vojne emisije u potpunosti i transparentno prijavljuju, kao što se traži od gospodarstva, poljoprivrede ili građana?
To ne znači da države nemaju pravo brinuti o svojoj sigurnosti, ali znači da je legitimno postaviti pitanje dosljednosti.
Ako se od običnih ljudi traže odricanja radi smanjenja emisija, dok se istodobno milijarde ulažu u aktivnosti koje stvaraju golem ekološki otisak, tada je opravdano pitati primjenjuju li se klimatska načela jednako na sve, i je li doista najveći problem našeg vremena CO₂?
Borba za okoliš ne može biti vjerodostojna ako se najveći izvori razaranja prirode prešućuju zato što su politički ili geopolitički osjetljivi.
Jer priroda ne razlikuje CO₂ koji dolazi iz automobila običnog građanina od CO₂ koji nastaje u ratu kojeg pokreću moćnici. Razlika postoji samo u tome o kojem se izvoru govori – a o kojem se šuti.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Medijska kampanja je očito počela – još jedan dokaz da mediji i političari rade ruku pod ruku
Umjesto da se javnost bavi ključnim pitanjima, sve više se pažnja putem medija usmjerava na poruke poput: “nema razloga za strah”, “digitalna valuta neće zamijeniti gotovinu”, “digitalna valuta ne značiti kontrolu”, “to je samo modernizacija”, “digitalna valuta je pitanje praktičnosti, smanjit će troškove” itd.
No, povjerenje se ne gradi medijskim uvjeravanjem nego jasnim pravnim jamstvima.
Umjesto medijskih spinova i umirivanja javnosti, trebalo bi otvoreno odgovoriti na nekoliko temeljnih pitanja. Poput, hoće li gotovina ostati trajno u opticaju ili će s vremenom postati samo formalna mogućnost?
Hoće li pravo na plaćanje gotovinom biti zaštićeno na najvišoj pravnoj razini, primjerice Ustavom – kako nijedna buduća vlast ne bi mogla postupno ukinuti njezinu stvarnu uporabu?
Hoće li trgovine, banke, javne ustanove i ostali pružatelji usluga imati zakonsku obvezu prihvaćati gotovinu? Jer ako je mogu odbiti, tada pravo na gotovinu postoji samo na papiru, ne u stvarnosti.
Upravo zato mnogi upozoravaju da se ne bi smjele ponoviti situacije u kojima građani, unatoč tome što imaju novac, ne mogu njime platiti određenu uslugu ili događaj.
Hoće li vlasti onemogućiti svaki oblik, mogućnost penaliziranja korištenja gotovine?
Hoće li digitalna valuta biti programabilna? Ako tehnologija omogućava postavljanje uvjeta korištenja novca – primjerice ograničenja gdje, kada ili za što se može potrošiti, postoje li zakonske zaštite koje bi takvu mogućnost izričito zabranile?
Umjesto pretpostavki, važno je razgovarati o tome koje će pravne granice vrijediti, i da li se uopće o njima razmišlja.
Hoće li se na najvišoj razini zaštititi privatnost građana? Hoće li svakodnevna kupnja ostati stvar privatnosti, anonimna ili će svaka transakcija ostavljati digitalni trag dostupan institucijama? Gdje će biti povučena granica između borbe protiv kriminala i prava građana na financijsku privatnost?
To nisu pitanja za teoretičare zavjera, to su pitanja o ustavnim pravima, privatnosti i odnosu građanina i države.
Ako je digitalna valuta doista korisna i u interesu građana, tada vlastima kako na razini EU tako i na razini svake članice ne bi trebalo biti teško ugraditi čvrsta i jasna ustavna i zakonska jamstva:
da gotovina ostaje trajno dostupna,
da je trgovci moraju prihvaćati,
da se digitalni novac ne može koristiti za proizvoljno ograničavanje zakonitih transakcija,
te da se privatnost građana štiti u najvećoj mogućoj mjeri u skladu s pravnim okvirom. Povjerenje se ne traži riječima i propagandom. Povjerenje se gradi zakonima koji vrijede jednako za svaku sadašnju i buduću vlast.
Jer ako su takva jamstva moguća, a jesu, zašto se o njima ne govori jednako glasno kao o prednostima digitalne valute? Zašto o njima ne govore mediji? To je pitanje koje zaslužuje ozbiljnu javnu raspravu, i zato vas molim da podijelite ovaj post kako bi došao do što većeg broja ljudi.
“Sloboda i povjerenje ne počivaju na obećanjima da se ovlasti neće zloupotrijebiti. Sloboda počiva na zakonima koji onemogućuju njihovu zlouporabu.”
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Iliti država kojom upravlja AI?
Većina ljudi nikada nije čula za dokument pod nazivom “The Agentic State”.
Ono što na prvi pogled zvuči kao još jedan tehnički dokument o umjetnoj inteligenciji, kada ga pažljivije pročitate, postaje jasno da se ne govori samo o novoj tehnologiji, nego o potpuno novom modelu funkcioniranja države. O potpuno novom sustavu.
Vizija je jednostavna.
Državna administracija više neće čekati da građanin podnese zahtjev, već će umjetna inteligencija sama povezivati registre, analizirati podatke, komunicirati s drugim sustavima i pokretati postupke.
Sve bi trebalo biti brže, jednostavnije i učinkovitije. Da, nakon godina iskustva spore, trome i skuoe birokracije, to zvuči privlačno, ali svaka tehnologija koja povećava učinkovitost istodobno povećava i mogućnost zlouporabe, o čemu se uopće ne govori.
Zato pitanje nije samo što automatizirani sustav može učiniti, nego što bi netko jednog dana mogao učiniti tim sustavom, jer ako istodobno promatramo razvoj i implementaciju digitalnog identiteta, digitalnih valuta središnjih banaka, pametnih gradova, umjetne inteligencije, interneta stvari, digitalizacije zdravstva, automatizacije državne uprave i sve većeg povezivanja različitih baza podataka, teško je ne primijetiti da svi ti projekti idu u istom smjeru, odnosno prema sve većoj međusobnoj povezanosti.
Sama po sebi, povezanost možda nije problem, problem nastaje kada jedna infrastruktura počne objedinjavati identitet, financije, zdravstvene podatke, komunikaciju s državom, promet, energiju i druge aspekte života, jer tada definitivno više ne govorimo samo o digitalnim uslugama, već govorimo o infrastrukturi koja tehnički omogućuje vrlo širok nadzor i upravljanje, i to u realnom vremenu, a takva infrastruktura stvara mogućnosti koje dosad nisu postojale, a o kojima su brojni diktatori mogli samo sanjati.
Povijest nas uči da se gotovo svaka tehnologija koja omogućuje veću kontrolu prije ili kasnije se pokuša iskoristiti upravo u tu svrhu, jer se vlast i moć uvijek suočavaju s iskušenjem da koriste dostupne alate.
I zato pitanje nije samo vjerujemo li današnjim političarima, već i kakve mogućnosti i ovlasti ostavljamo sutrašnjim političarima?
Jer zakoni se mijenjaju. Vlade se mijenjaju. Krize dolaze i prolaze, ali jednom izgrađena infrastruktura vrlo rijetko nestaje, i upravo zato danas nije najvažnije pitanje koliko je umjetna inteligencija pametna, već koliko ćemo mi ostati slobodni unutar tog i takvog sustava, sa kojim i kakvim mogućnostima utjecaja na takav sustav, ukoliko dozvolimo da se izgradi?
Digitalni identitet: temelj svega
Ako je “The Agentic State” mozak buduće digitalne države, što je njezin temelj?
Odgovor je vrlo jednostavan. Digitalni identitet. Bez njega umjetna inteligencija ne može sa sigurnošću znati kome pruža uslugu, čije podatke obrađuje ili u čije ime donosi određene odluke.
Zato se digitalni identitet često predstavlja kao pitanje praktičnosti. Jedna prijava. Jedan račun. Jedan digitalni novčanik. Jedan pristup svim javnim uslugama.
Na prvi pogled to možda zvuči sasvim razumno, ali postavimo jedno drugo pitanje.
Što se događa kada se gotovo svi aspekti života počnu oslanjati na jedan jedinstveni digitalni identitet?
Zdravstvo. Obrazovanje. Porezi. Banke.
Socijalna prava. Potpisivanje dokumenata. Komunikacija s državom. Digitalna valuta.
Jer ako sve prolazi kroz isti identitet, tada on više nije samo sredstvo identifikacije, on postaje ključ za sudjelovanje u društvu, a kada postoji jedan ključ, uvijek postoji i mogućnost da se ograniči njegov pristup.
Ne tvrdim da će se to dogoditi, ova činjenica je dovoljno strašna i bez te tvrdnje, ali pitam: Jesmo li kao društvo dovoljno razgovarali o tome što znači kada jedan sustav postane ulazna točka za gotovo sve?
Jesmo li uopće razgovarali?
Da li nas se išta pitalo prije nego li se počeo raditi na ovakvim ehnologijama i rješenjima?
Odakle i od koga ove ideje uopće dolaze? Jer nisu vlade te koje su prve počele spominjati digitalni ID, već UN i Bill Gates, WEF, Klaus Schwab i drugi.
DIGITALNA VALUTA: novac koji komunicira sa sustavom
Novac je oduvijek bio sredstvo razmjene, a digitalna valuta otvara mogućnost da novac postane i izvor informacija, privatnih informacija koje vlasti nemaju.
Ako se jednoga dana uvedu digitalne valute središnjih banaka, one mogu omogućiti brža plaćanja, manje troškove i jednostavnije međunarodne transakcije.
I to su legitimni ciljevi, ali postoji još jedno pitanje, može li digitalni novac biti programabilan? Do sada smo saznali da može, i da se upravo na takvoj vrsti digitalnog novca i radu.
A ako može i hoće, što to znači?
Može li tada novac imati rok trajanja?
Može li biti ograničen na određene vrste kupnje, primjerice kupnju mesa, goriva?
Može li se u izvanrednim okolnostima zamrznuti, u slučaju rata, prirodne katastrofe, ekonomske krize?
Može li se povezati s drugim digitalnim sustavima, poput digitalnog ID? Može li potisnuti fizički novac koji jamči anonimnost? Poslužiti kao temelj za izračun osobnog karbonskih otiska?
To nisu pitanja koja proizlaze iz mašte, to su pitanja koja proizlaze iz same prirode digitalnog sustava, a koja se već kao mogućnosti i rješenja propagiraju od strane raznih svjetskih moćnika te svjetskih organizacija.
Jer ono što je tehnički moguće, prije ili kasnije netko će predložiti da se iskoristi.
Pametni gradovi: kada grad postane računalo
Pametni gradovi predstavljaju se kao gradovi budućnosti. Manje gužve. Manje zagađenja. Pametnija rasvjeta. Učinkovitiji javni prijevoz. Brže hitne službe. Bolje upravljanje energijom.
Sve to zvuči razumno. I doista, tehnologija može pomoći da gradovi postanu ugodniji za život. Ali postavimo jedno drugo pitanje. Što grad mora znati o svojim stanovnicima da bi mogao biti toliko “pametan”?
Mora znati koliko se energije troši. Kako se krećemo. Kada putujemo. Koje usluge koristimo. Kako funkcionira promet. Koliko vode trošimo. Koliko otpada stvaramo.
Svaki od tih podataka može imati opravdanu svrhu. Problem nije jedan podatak. Problem nastaje kada se svi podaci počnu povezivati. Tada grad više nije samo mjesto u kojem živimo, on postaje sustav koji nas može razumjeti bolje nego što mi razumijemo njega.
Svaki pojedinačni sustav može imati opravdanu svrhu, ali što se događa kada svi počnu razmjenjivati informacije? Što se u tom slučaju događa sa anonimnosti? Slobodom?
Kada spojimo sve dijelove
Zamislimo da imamo: digitalni identitet, digitalni novac, Agentic State, umjetnu inteligenciju, pametni grad, pametni dom, umrežene uređaje, digitalno zdravstvo, automatiziranu državnu upravu.
Pojedinačno, svaki od tih projekata može imati opravdanje, ali kada ih promatramo zajedno, više ne gledamo odvojene tehnologije, gledamo infrastrukturu.
I tada se nameže pitanje koje bi svaki građanin trebao postaviti:
Ako se svi ti sustavi jednog dana povežu, tko će imati pristup toj cjelini?
Tko će njome upravljati?
Tko će donositi pravila?
Tko će nadzirati sustav?
I što će se dogoditi ako jednoga dana na vlast dođe netko tko tu infrastrukturu odluči koristiti drugačije nego što je prvotno zamišljena?
Jer infrastruktura koja se gradi je infrastruktura novog tehnološkog sustava upravljanja.
Sloboda se rijetko gubi odjednom. Češće se mijenja jedan po jedan sustav, jedna po jedna navika, jedno po jedno opravdanje. Svaki korak može izgledati razumno sam za sebe. Ali kamo vodi put kada ih spojimo u jednu cjelinu?
Podatkovni centri: nevidljive tvornice digitalnog svijeta
Većina ljudi nikada neće ući u podatkovni centar, jednostavno zato što djeluju toliko daleko od svakodnevnog života da ih gotovo i ne primjećujemo, ali gotovo svaka digitalna usluga koju koristimo prolazi upravo kroz njih: Elektronička pošta. Bankarstvo. Umjetna inteligencija. Državni registri. Zdravstveni sustavi. Fotografije. Video pozivi. sutra digitalni identitet, digitalna valuta, podaci prikupljeni u pametnim kućama i gradovima, automobilima. Sve.
Podatkovni centri postaju nova infrastruktura društva, slično kao što su nekada bile željeznice ili električne mreže, zato niču posvuda kao gljive nakon kiše, bez javne rasprave, bez pristanka.
Bez njih digitalni svijet jednostavno ne postoji. Zato nije neobično što države i velike tehnološke tvrtke ulažu milijarde u njihovu izgradnju.
Ali postavimo pitanje.
Ako podaci postaju jedan od najvrjednijih resursa današnjice, tko upravlja mjestima na kojima se oni pohranjuju i obrađuju? Ili još važnije. Koliko smo kao građani svjesni koliko svakodnevno ostavljamo digitalnih tragova?
Jer u digitalnom dobu moć često nije u tome tko posjeduje strojeve nego u tome tko upravlja informacijama.
OPŠIRNIJE O PODATKOVNIM CENTRIMA
Automatizacija: kada strojevi preuzmu posao
Tijekom povijesti ljudi su izmišljali strojeve kako bi si olakšali rad. To nije ništa novo.
Nova je brzina kojom umjetna inteligencija i robotika ulaze u gotovo svaku djelatnost, i ne samo da olakšavaju rad, već ga oduzimaju ljudima.
Tvornice. Skladišta. Prijevoz. Administracija. Bankarstvo. Računovodstvo. Pravo. Medicina, pa čak i kreativna zanimanja. Nitko ne može sa sigurnošću reći koliko će se radnih mjesta promijeniti ili nestati.
Ali jedno je pitanje već danas legitimno, ako umjetna inteligencija i roboti stvaraju sve veću vrijednost, kako će ljudi koji ostanu bez posla sudjelovati u gospodarstvu? To nije pitanje samo tehnologije., to je pitanje cijelog društva.
UBI: rješenje ili nova ovisnost?
U tom se kontekstu sve češće spominje univerzalni temeljni dohodak. Ideja je jednostavna. Ako strojevi proizvode sve više, možda bi svaki građanin trebao dobivati osnovni prihod. Za neke je to način smanjenja siromaštva, za druge je zaštita od posljedica automatizacije.
Ali postoji još jedno pitanje. Što se događa kada velik dio stanovništva više ne ostvaruje prihode vlastitim radom, nego ovisi o sustavu koji raspodjeljuje sredstva? Sustavu koji sve vidi i sve zna?
Društvo bi trebalo otvoreno i ozbiljno raspravljati o tome, jer sustav ovisnosti ne stvara slobodne već ovisne, upravljive ljude.
Karbonski otisak: kada sve postane mjerljivo
Sve se više govori o održivosti. Manjoj potrošnji energije. Zaštiti okoliša. Odgovornijem korištenju resursa. To su ciljevi s kojima se mnogi mogu složiti, ali do koje granice, jer digitalna tehnologija otvara novu mogućnost. Mjerenje.
Što se više aktivnosti odvija digitalno, to je više toga moguće pratiti i analizirati: Potrošnja energije. Prijevoz. Kupnja. Kretanje. itd.
Ne tvrdim da će se svi ti podaci koristiti za ograničavanje ljudi. Ali postavljam pitanje. Ako postoji mogućnost da se gotovo svaki aspekt života mjeri, tko određuje gdje je granica između korisne analitike i pretjeranog nadzora?
Svaka tehnologija koja može pomoći u upravljanju resursima može, u drugačijim okolnostima, postati i alat za širi društveni nadzor, ograničavanje i upravljanje, a trenutna energetska kriza i preporuke mjera, govore puno o tome.
Budućnost nije pitanje tehnologije. Ona je pitanje čovjeka.
Povijest čovječanstva pokazuje da gotovo svaka velika tehnologija može služiti dvjema svrhama. Može osloboditi čovjeka, ili ga može i učiniti ovisnijim.
Na kraju ne odlučuje tehnologija. Odlučuju ljudi. Zato je možda najveća opasnost to da građani prestanu postavljati pitanja. Poput, Kamo vodi put kada spojimo sve korake, tehnologije zajedno?
Ako postoji jedna poruka koju bih volio ostaviti na samom kraju ovog članka, onda je to ova: Nemojte odbaciti svoju odgovornost. Sloboda nije nešto što postoji samo zato što piše u Ustavu. Ona postoji samo dok postoje ljudi koji je smatraju vrijednom, dok je žive. A postavljati pitanja i tražiti odgovore je čin slobode!
Jer društvo koje prestane postavljati pitanja ne gubi slobodu odjednom. Ono je gubi toliko polako da to često primijeti tek kada je već postala uspomena.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
U raspravama o privatnosti često se može čuti jedna, molim bez ljutnje, glupa rečenica: “Nemam što skrivati.”
Na prvi pogled nekom možda zvuči logično, ali pitanje privatnosti nikada nije bilo pitanje skrivanja. To je pitanje slobode.
Razmislite na trenutak. Zašto zatvaramo vrata svog doma? Zašto navlačimo zavjese? Zašto dnevnik pišemo za sebe? Zašto postoje ispovjedaonica, odvjetnička tajna ili tajnost glasovanja?
Jesmo li svi kriminalci?
Naravno da nismo. Čovjek jednostavno treba prostor u kojem može biti ono što jest. Prostor u kojem može razmišljati bez promatranja. Preispitivati bez osude. Pogriješiti bez trajnog zapisa. Promijeniti mišljenje bez straha da će ga prošlost zauvijek definirati.
To je privatnost, ne kao luksuz, nego kao temelj ljudskog dostojanstva.
Privatnost je prostor u kojem nastaje sloboda
Nitko od nas nije rođen s gotovim mišljenjem. Svi učimo. Griješimo. Mijenjamo stavove. Tražimo odgovore.
Da bi se to moglo dogoditi, potreban je prostor u kojem čovjek nije neprestano promatran. Jer kada znamo da nas netko stalno promatra, događa se nešto vrlo zanimljivo, počinjemo glumiti, mijenjati sami sebe, ne zato što smo postali bolji nego zato što želimo izbjeći posljedice promatranja.
Tada više ne živimo spontano i počinjemo živjeti prema očekivanjima promatrača. Možda upravo tu sloboda počinje nestajati. Ne onda kada nam je oduzmu nego onda kada je sami počnemo ograničavati.
Najveći zatvor nema zidove
Povijest nas uči da je nekada za kontrolu ljudi bilo potrebno mnogo vojnika. Danas možda nije potrebno toliko ljudi . možda je samo dovoljno stvoriti osjećaj da se svaki korak može zabilježiti.
Ne zato da bi netko svakoga doista promatrao, nego zato što sama mogućnost promatranja mijenja ponašanje. To je možda najveća moć nadzora. Ne prisila. Nego samodisciplina nastala iz osjećaja da smo uvijek vidljivi, samodisciplina i prilagođavanje iz straha, od mišljenja,od sustava, vlasti.
“Privatnost nije zid koji nas odvaja od društva. Ona je prostor iz kojeg nastaje slobodan čovjek. Kada taj prostor nestane, čovjek možda i dalje može govoriti, raditi i putovati, ali više nije siguran da misli potpuno slobodno.”
Podaci nisu cilj
Često govorimo o podacima, ali podaci sami po sebi nisu najvažniji. Najvažnije je ono što se iz njih može zaključiti. Što volimo. Čega se bojimo. Kada smo sretni. Kada smo usamljeni. Što kupujemo. Kako razmišljamo. S kim razgovaramo. Što tražimo kada mislimo da nas nitko ne vidi. Zato nam žele ući u glavu. Zato se postavljaju kamere na svakom koraku, pa čak i kao obveza u automobilima.
Privatnost zato nije samo zaštita informacija. Ona je zaštita našeg unutarnjeg svijeta.
Privatnost je pravo da ostanemo ljudi
I tako se vračamo na početak posta. Možda najveća zabluda našeg vremena glasi: “Ako nemaš što skrivati, nemaš se čega bojati.”
Ali slobodan čovjek ne čuva privatnost zato što skriva zločin, čuva privatnost zato što čuva prostor u kojem nastaje njegova osobnost. Bez tog prostora čovjek više nije potpuno slobodan stvarati vlastitu misao, a društvo u kojem ljudi nemaju prostor za vlastitu misao polako gubi sposobnost stvarne slobode.
Zato pitanje privatnosti nije tehnološko pitanje. Nije ni pravno. Nije čak ni političko. To je pitanje kakvo društvo želimo ostaviti svojoj djeci.
Društvo u kojem će čovjek imati pravo biti samo čovjek. Sa svojim mislima. Svojim pogreškama. Svojim sazrijevanjem, i dijelom života koji neće pripadati ni državi, ni kompanijama, ni algoritmima nego njemu samome.
Jer možda je upravo to najdublja definicija privatnosti: Privatnost nije pravo da nešto sakrijemo od svijeta. Privatnost je pravo da dio sebe sačuvamo za sebe.
“Svaka civilizacija mora odgovoriti na jedno jednostavno pitanje: postoji li dio čovjeka koji ne pripada ni državi, ni tržištu, ni tehnologiji? Ako odgovor postane ‘ne’, tada više ne raspravljamo o privatnosti, nego o samoj prirodi ljudske slobode.”
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Otvoren je prvi dućan u Hrvatskoj bez blagajni, bez skeniranja proizvoda i bez trgovaca. Uđeš, uzmeš što želiš i izađeš. Sustav te prepoznaje, evidentira kupnju i automatski naplaćuje proizvode.
Komformisti, dakle mnogi će reći: „Odlično, praktično i moderno.“
No pitanje nije koliko je praktično, već što se događa, ili što će se dogoditi ako ili kada isti model zahvati cijelo društvo, sve sektore?
Jer danas su na redu trgovine koje zapošljavaju do 240 tisuća ljudi, dakle masovna implementacija ovakvih trgovina ugrozila bi 50 do 100 tisuća radnih mjesta, blagajnika i dio prodavača te administrativnog osoblja, a već sutra su na redu banke, pošte, skladišta, prijevoz, proizvodnja, mediji, računovodstvo, pravne službe, obrazovanje, pa čak i dio zdravstva. Prvi put u povijesti ne automatizira se samo fizički rad. Automatizira se i intelektualni rad.
Procjene stručnjaka razlikuju se, ali mnoge govore da bi tijekom sljedećih desetljeća između 30% i 50% današnjih poslova moglo biti djelomično ili potpuno automatizirano, dakle ugašeno. To nisu samo brojke, to su milijuni, stotine milijuna, milijarde ljudi na planetarnoj razini. Ljudi koji danas rade u trgovinama, uredima, bankama, medijima, školama, logistici i administraciji, a pitanje koje se nameće jest, od čega će ti ljudi živjeti?
Ako umjetna inteligencija radi brže od čovjeka… Ako roboti rade jeftinije od čovjeka… Ako automatizirani sustavi donose odluke umjesto čovjeka… Koja je uloga čovjeka u takvom društvu?
Povijest nas uči da su zemlja, voda, energija, proizvodnja hrane i stambeni resursi postupno prelazili iz zajedničkih dobara u sustave kojima upravljaju institucije i korporacije. Isto se događa i danas, i to brže nego ikad, a ako se istovremeno izgubi i mogućnost rada, tada se vrijedi ozbiljno zapitati: Hoće li čovjek u toj i takvoj budućnosti, ako je izaberemo, biti slobodan građanin ili tek korisnik sustava o kojem potpuno ovisi? Da li će s te pozicije čovjek uopće moći postavljati bilo kakve uvjete vlasti?
Zato rasprava o automatizaciji nije rasprava o trgovinama. Nije čak ni rasprava o umjetnoj inteligenciji. To je rasprava o budućem društvu. Društvu u kojem tehnologija služi čovjeku. Ili društvu u kojem čovjek služi tehnologiji, odnosno njezinim vlasnicima, bez izbora.
Zato odlaskom i kupovinom u toj i takvoj trgovini, ne kupujemo samo robu, već i svakom kupnjom biramo kakvu budućnost želimo, u kakvom svijetu želimo živjeti. Želimo li živjeti kao slobodna bića, ili kao ljudi koje se ništa ne pita, bez izbora.
I zato je važno naglasiti i biti svjestan jedne jednostavne činjenice: Nijedan sustav ne može opstati bez sudjelovanja ljudi!
Trgovina bez trgovaca postoji samo ako ljudi kupuju u njoj.
Društvena mreža postoji samo ako joj ljudi poklanjaju pažnju.
Digitalna valuta, digitalni ID postoji samo ako je, ako ga ljudi koriste. Svaki naš izbor ujedno je i potvrda smjera kojim ćemo ići, a to je moć koju još uvijek posjedujemo i koju trebamo osvijestiti.
Jer svaki sustav, koliko god velik i moćan izgledao, na kraju ovisi o milijunima pojedinačnih odluka, ljudi.
Stoga možda najveća iluzija modernog doba nije da je sustav svemoćan, nego da pojedinac nema utjecaja.
Kada dovoljno ljudi prestane koristiti neku tehnologiju, proizvod ili uslugu, ona nestaje bez obzira na količinu uloženog novca, političke podrške ili marketinških kampanja.
Možda pitanje nije “Kako zaustaviti sustav?” Već “Čemu svakodnevno dajem svoju pažnju, vrijeme, novac i energiju?” Možda rješenje nije borba protiv sustava, već uskraćivanje energije sustavu.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.