Nije dovoljno reći da gotovina ostaje. Potrebna je ustavna i zakonska zaštita gotovog novca.
“Radni nacrt prijedloga za ustavnu i zakonsku zaštitu gotovog novca u Republici Hrvatskoj. Poziv pravnicima, ekonomistima, informatičarima i svim građanima da svojim prijedlozima doprinesu izradi što kvalitetnijeg teksta.”
Uvodna riječ
Posljednjih mjeseci sve se češće govori o zaštiti gotovog novca. Pozdravljam svaku inicijativu koja ide u tom smjeru. Međutim, iskustva drugih država pokazuju da nije dovoljno samo u Ustav upisati pravo na korištenje gotovine.
Ako ustavna odredba ostavi ključna pitanja otvorenima, tada njezin stvarni sadržaj može ovisiti o običnim zakonima koje svaka buduća parlamentarna većina može mijenjati.
Zato smatram da građani Republike Hrvatske zaslužuju više od deklarativne zaštite. Zaslužuju jasna, precizna i dugoročna pravna jamstva koja će štititi slobodu izbora načina plaćanja bez obzira na političke promjene ili tehnološki razvoj.
U nastavku objavljujem prijedlog ustavne odredbe i provedbenog zakona koji može poslužiti kao polazište za javnu raspravu. Nije riječ o konačnom tekstu, nego o prijedlogu koji je otvoren za argumentirane prijedloge, dopune i poboljšanja.
Ako već štitimo gotovinu, učinimo to tako da zaštita bude stvarna, a ne samo simbolična.
PRIJEDLOG USTAVNOG ZAKONA O ZAŠTITI GOTOVOG NOVCA
Prijedlog izmjene Ustava Republike Hrvatske
Članak X.
(Pravo na gotov novac)
1. Gotov novac zakonsko je sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj.
2. Svaka fizička i pravna osoba ima pravo posjedovati, primati i koristiti gotov novac bez diskriminacije i bez neopravdanih ograničenja.
3. Nitko ne može biti prisiljen koristiti isključivo digitalni ili drugi bezgotovinski oblik plaćanja kao uvjet za ostvarivanje svojih prava ili ispunjavanje svojih obveza.
4. Republika Hrvatska jamči trajno postojanje gotovog novca te njegovu dostupnost na cijelom državnom području.
5. Državna tijela, tijela lokalne i područne samouprave, javne ustanove te pravne osobe koje obavljaju djelatnost od javnog interesa dužne su omogućiti plaćanje gotovim novcem.
6. Bit prava na korištenje gotovog novca ne može se ograničiti niti ukinuti zakonom, uredbom, odlukom ili drugim propisom.
7. Ograničenja korištenja gotovog novca dopuštena su isključivo kada su nužna radi sprječavanja ili procesuiranja kaznenih djela, te moraju biti razmjerna, pojedinačno obrazložena i podložna sudskom nadzoru.
8. Nijedna digitalna valuta, uključujući digitalnu valutu središnje banke ili drugo elektroničko sredstvo plaćanja, ne može zamijeniti ili ukinuti pravo građana na korištenje gotovog novca.
9. Svaka izmjena ili ukidanje odredbi ovoga članka stupa na snagu tek nakon što bude potvrđena većinom glasova birača na državnom referendumu.
10. Radi zaštite integriteta javne vlasti, zakon može propisati posebna pravila o načinu primanja i izvršavanja novčanih isplata za osobe koje obnašaju javne dužnosti, uključujući dužnosnike, suce, državne odvjetnike, policijske službenike, inspektore i druge nositelje javnih ovlasti, ako su takve mjere nužne i razmjerne radi sprječavanja korupcije, pranja novca i zlouporabe javne dužnosti. Takve mjere ne smiju ograničiti ustavno pravo ostalih građana na korištenje gotovog novca.
PRIJEDLOG ZAKONA O ZAŠTITI GOTOVOG NOVCA
Članak 1.
Svrha ovoga Zakona jest trajna zaštita gotovog novca kao sredstva plaćanja, zaštita slobode izbora načina plaćanja, financijske privatnosti i gospodarske slobode građana.
Članak 2.
Gotov novac mora biti prihvaćen kao sredstvo plaćanja u svim pravnim poslovima na području Republike Hrvatske, osim u slučajevima izričito propisanim ovim Zakonom.
Članak 3.
Svi trgovci, banke, javne ustanove, tijela državne vlasti i druge pravne osobe koje pružaju robu ili usluge građanima obvezni su prihvaćati gotov novac.
Članak 4.
Nijedna osoba ne smije biti stavljena u nepovoljniji položaj zato što koristi gotov novac.
Članak 5.
Država je dužna osigurati dostupnost gotovine putem bankomata, poslovnica i drugih odgovarajućih oblika gotovinskog poslovanja na cijelom području Republike Hrvatske.
Članak 6.
Nijedna javna usluga, zdravstvena usluga, obrazovna ustanova, prometna usluga ili drugo pravo građana ne smije biti uvjetovano isključivim korištenjem digitalnog sredstva plaćanja.
Članak 7.
Digitalna valuta, uključujući digitalni euro ili drugi oblik digitalnog novca, ne može biti programirana na način kojim se ograničava zakonito raspolaganje sredstvima građana niti može biti korištena za diskriminaciju korisnika na temelju načina plaćanja.
Članak 8.
Država i druga javnopravna tijela ne smiju uvoditi porezne, administrativne ili druge mjere kojima bi se građane izravno ili neizravno prisiljavalo na odustajanje od korištenja gotovog novca.
Članak 9.
Svatko ima pravo na zaštitu privatnosti svojih zakonitih financijskih transakcija u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, zakonima Republike Hrvatske i primjenjivim pravom Europske unije.
Članak 10.
Svaka izmjena ovoga Zakona kojom se smanjuje opseg prava zajamčenih ovim Zakonom može stupiti na snagu tek nakon potvrde na državnom referendumu.
Članak 11.
“Što je veća javna ovlast pojedinca, to je veća njegova obveza financijske transparentnosti.”
ZAVRŠNA RIJEČ
Gotovina nije samo način plaćanja.
Ona predstavlja slobodu izbora, otpornost društva u kriznim situacijama, financijsku uključenost svih građana i određenu razinu privatnosti u svakodnevnom životu.
Tehnologija će se razvijati i oblici plaćanja će se mijenjati. To nije sporno. Međutim, upravo zato što se društvo ubrzano digitalizira, potrebno je jasno definirati prava koja želimo sačuvati i za buduće generacije.
Povijest pokazuje da se prava najlakše gube kada nisu dovoljno jasno zaštićena.
Ako želimo da gotovina ostane stvarni izbor građana, tada njezina zaštita mora biti precizna, provediva i otporna na buduće političke promjene.
Ovaj prijedlog nije poziv protiv tehnologije niti protiv digitalnih oblika plaćanja. On je poziv za slobodu izbora.
Jer sloboda nije u tome da svi koriste isto sredstvo plaćanja.
Sloboda je u tome da građanin može sam odlučiti kako će raspolagati svojim zakonito stečenim novcem.
Nadam se da će ovaj prijedlog biti poticaj za ozbiljnu stručnu i javnu raspravu, jer pitanje gotovine nije samo financijsko pitanje. Ono je pitanje ustavnih prava, pravne sigurnosti i odnosa između građanina i države.
“Ustav ne postoji da bi štitio prava kada se svi slažu. Ustav postoji da bi štitio prava i onda kada se političke okolnosti promijene.”
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Građanima se govori da voze manje, manje griju domove, tuširaju se hladnijom vodom, manje jedu mesa, odriču se automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem, plaćaju sve više “zelenih” nameta i mijenjaju način života kako bi smanjili svoj ugljični otisak.
Istovremeno, svijet ubrzano povećava proizvodnju oružja, vojne proračune i intenzitet sukoba.
Ako ih već ne zanima smrt tisuća ljudi i razaranje, kako to da ih rat ne brine kao jedna od najvećih ekoloških katastrofa koje čovjek može izazvati?
Za proizvodnju oružja potrebne su goleme količine čelika, aluminija i energije. Tenkovi, borbeni zrakoplovi i ratni brodovi troše tisuće litara goriva. Razaraju se gradovi, pale šume, gore rafinerije i skladišta goriva, izlijevaju se nafta i kemikalije, onečišćuju tlo, rijeke i mora. Nakon rata slijedi obnova koja zahtijeva milijune tona cementa i čelika – industrija koje same po sebi spadaju među najveće izvore emisija CO₂.
Procjene za rat u Ukrajini govore o više od 200 milijuna tona CO₂ ekvivalenta nastalih od početka invazije do 2025. godine. Pa ipak, EU taj rat financira.
Što je sa ratom na Bliskom istoku, potopljenim brodovima, rafinerijama u plamenu?
Gdje su masovni klimatski prosvjedi protiv ratova?
Gdje su političari i znanstvenici, aktivisti koji svakodnevno upozoravaju na klimatsku krizu, a jednako glasno zahtijevaju prekid sukoba zbog njihova razornog utjecaja na okoliš?
Gdje su zahtjevi da se vojne emisije u potpunosti i transparentno prijavljuju, kao što se traži od gospodarstva, poljoprivrede ili građana?
To ne znači da države nemaju pravo brinuti o svojoj sigurnosti, ali znači da je legitimno postaviti pitanje dosljednosti.
Ako se od običnih ljudi traže odricanja radi smanjenja emisija, dok se istodobno milijarde ulažu u aktivnosti koje stvaraju golem ekološki otisak, tada je opravdano pitati primjenjuju li se klimatska načela jednako na sve, i je li doista najveći problem našeg vremena CO₂?
Borba za okoliš ne može biti vjerodostojna ako se najveći izvori razaranja prirode prešućuju zato što su politički ili geopolitički osjetljivi.
Jer priroda ne razlikuje CO₂ koji dolazi iz automobila običnog građanina od CO₂ koji nastaje u ratu kojeg pokreću moćnici. Razlika postoji samo u tome o kojem se izvoru govori – a o kojem se šuti.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Medijska kampanja je očito počela – još jedan dokaz da mediji i političari rade ruku pod ruku
Umjesto da se javnost bavi ključnim pitanjima, sve više se pažnja putem medija usmjerava na poruke poput: “nema razloga za strah”, “digitalna valuta neće zamijeniti gotovinu”, “digitalna valuta ne značiti kontrolu”, “to je samo modernizacija”, “digitalna valuta je pitanje praktičnosti, smanjit će troškove” itd.
No, povjerenje se ne gradi medijskim uvjeravanjem nego jasnim pravnim jamstvima.
Umjesto medijskih spinova i umirivanja javnosti, trebalo bi otvoreno odgovoriti na nekoliko temeljnih pitanja. Poput, hoće li gotovina ostati trajno u opticaju ili će s vremenom postati samo formalna mogućnost?
Hoće li pravo na plaćanje gotovinom biti zaštićeno na najvišoj pravnoj razini, primjerice Ustavom – kako nijedna buduća vlast ne bi mogla postupno ukinuti njezinu stvarnu uporabu?
Hoće li trgovine, banke, javne ustanove i ostali pružatelji usluga imati zakonsku obvezu prihvaćati gotovinu? Jer ako je mogu odbiti, tada pravo na gotovinu postoji samo na papiru, ne u stvarnosti.
Upravo zato mnogi upozoravaju da se ne bi smjele ponoviti situacije u kojima građani, unatoč tome što imaju novac, ne mogu njime platiti određenu uslugu ili događaj.
Hoće li vlasti onemogućiti svaki oblik, mogućnost penaliziranja korištenja gotovine?
Hoće li digitalna valuta biti programabilna? Ako tehnologija omogućava postavljanje uvjeta korištenja novca – primjerice ograničenja gdje, kada ili za što se može potrošiti, postoje li zakonske zaštite koje bi takvu mogućnost izričito zabranile?
Umjesto pretpostavki, važno je razgovarati o tome koje će pravne granice vrijediti, i da li se uopće o njima razmišlja.
Hoće li se na najvišoj razini zaštititi privatnost građana? Hoće li svakodnevna kupnja ostati stvar privatnosti, anonimna ili će svaka transakcija ostavljati digitalni trag dostupan institucijama? Gdje će biti povučena granica između borbe protiv kriminala i prava građana na financijsku privatnost?
To nisu pitanja za teoretičare zavjera, to su pitanja o ustavnim pravima, privatnosti i odnosu građanina i države.
Ako je digitalna valuta doista korisna i u interesu građana, tada vlastima kako na razini EU tako i na razini svake članice ne bi trebalo biti teško ugraditi čvrsta i jasna ustavna i zakonska jamstva:
da gotovina ostaje trajno dostupna,
da je trgovci moraju prihvaćati,
da se digitalni novac ne može koristiti za proizvoljno ograničavanje zakonitih transakcija,
te da se privatnost građana štiti u najvećoj mogućoj mjeri u skladu s pravnim okvirom. Povjerenje se ne traži riječima i propagandom. Povjerenje se gradi zakonima koji vrijede jednako za svaku sadašnju i buduću vlast.
Jer ako su takva jamstva moguća, a jesu, zašto se o njima ne govori jednako glasno kao o prednostima digitalne valute? Zašto o njima ne govore mediji? To je pitanje koje zaslužuje ozbiljnu javnu raspravu, i zato vas molim da podijelite ovaj post kako bi došao do što većeg broja ljudi.
“Sloboda i povjerenje ne počivaju na obećanjima da se ovlasti neće zloupotrijebiti. Sloboda počiva na zakonima koji onemogućuju njihovu zlouporabu.”
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Iliti država kojom upravlja AI?
Većina ljudi nikada nije čula za dokument pod nazivom “The Agentic State”.
Ono što na prvi pogled zvuči kao još jedan tehnički dokument o umjetnoj inteligenciji, kada ga pažljivije pročitate, postaje jasno da se ne govori samo o novoj tehnologiji, nego o potpuno novom modelu funkcioniranja države. O potpuno novom sustavu.
Vizija je jednostavna.
Državna administracija više neće čekati da građanin podnese zahtjev, već će umjetna inteligencija sama povezivati registre, analizirati podatke, komunicirati s drugim sustavima i pokretati postupke.
Sve bi trebalo biti brže, jednostavnije i učinkovitije. Da, nakon godina iskustva spore, trome i skuoe birokracije, to zvuči privlačno, ali svaka tehnologija koja povećava učinkovitost istodobno povećava i mogućnost zlouporabe, o čemu se uopće ne govori.
Zato pitanje nije samo što automatizirani sustav može učiniti, nego što bi netko jednog dana mogao učiniti tim sustavom, jer ako istodobno promatramo razvoj i implementaciju digitalnog identiteta, digitalnih valuta središnjih banaka, pametnih gradova, umjetne inteligencije, interneta stvari, digitalizacije zdravstva, automatizacije državne uprave i sve većeg povezivanja različitih baza podataka, teško je ne primijetiti da svi ti projekti idu u istom smjeru, odnosno prema sve većoj međusobnoj povezanosti.
Sama po sebi, povezanost možda nije problem, problem nastaje kada jedna infrastruktura počne objedinjavati identitet, financije, zdravstvene podatke, komunikaciju s državom, promet, energiju i druge aspekte života, jer tada definitivno više ne govorimo samo o digitalnim uslugama, već govorimo o infrastrukturi koja tehnički omogućuje vrlo širok nadzor i upravljanje, i to u realnom vremenu, a takva infrastruktura stvara mogućnosti koje dosad nisu postojale, a o kojima su brojni diktatori mogli samo sanjati.
Povijest nas uči da se gotovo svaka tehnologija koja omogućuje veću kontrolu prije ili kasnije se pokuša iskoristiti upravo u tu svrhu, jer se vlast i moć uvijek suočavaju s iskušenjem da koriste dostupne alate.
I zato pitanje nije samo vjerujemo li današnjim političarima, već i kakve mogućnosti i ovlasti ostavljamo sutrašnjim političarima?
Jer zakoni se mijenjaju. Vlade se mijenjaju. Krize dolaze i prolaze, ali jednom izgrađena infrastruktura vrlo rijetko nestaje, i upravo zato danas nije najvažnije pitanje koliko je umjetna inteligencija pametna, već koliko ćemo mi ostati slobodni unutar tog i takvog sustava, sa kojim i kakvim mogućnostima utjecaja na takav sustav, ukoliko dozvolimo da se izgradi?
Digitalni identitet: temelj svega
Ako je “The Agentic State” mozak buduće digitalne države, što je njezin temelj?
Odgovor je vrlo jednostavan. Digitalni identitet. Bez njega umjetna inteligencija ne može sa sigurnošću znati kome pruža uslugu, čije podatke obrađuje ili u čije ime donosi određene odluke.
Zato se digitalni identitet često predstavlja kao pitanje praktičnosti. Jedna prijava. Jedan račun. Jedan digitalni novčanik. Jedan pristup svim javnim uslugama.
Na prvi pogled to možda zvuči sasvim razumno, ali postavimo jedno drugo pitanje.
Što se događa kada se gotovo svi aspekti života počnu oslanjati na jedan jedinstveni digitalni identitet?
Zdravstvo. Obrazovanje. Porezi. Banke.
Socijalna prava. Potpisivanje dokumenata. Komunikacija s državom. Digitalna valuta.
Jer ako sve prolazi kroz isti identitet, tada on više nije samo sredstvo identifikacije, on postaje ključ za sudjelovanje u društvu, a kada postoji jedan ključ, uvijek postoji i mogućnost da se ograniči njegov pristup.
Ne tvrdim da će se to dogoditi, ova činjenica je dovoljno strašna i bez te tvrdnje, ali pitam: Jesmo li kao društvo dovoljno razgovarali o tome što znači kada jedan sustav postane ulazna točka za gotovo sve?
Jesmo li uopće razgovarali?
Da li nas se išta pitalo prije nego li se počeo raditi na ovakvim ehnologijama i rješenjima?
Odakle i od koga ove ideje uopće dolaze? Jer nisu vlade te koje su prve počele spominjati digitalni ID, već UN i Bill Gates, WEF, Klaus Schwab i drugi.
DIGITALNA VALUTA: novac koji komunicira sa sustavom
Novac je oduvijek bio sredstvo razmjene, a digitalna valuta otvara mogućnost da novac postane i izvor informacija, privatnih informacija koje vlasti nemaju.
Ako se jednoga dana uvedu digitalne valute središnjih banaka, one mogu omogućiti brža plaćanja, manje troškove i jednostavnije međunarodne transakcije.
I to su legitimni ciljevi, ali postoji još jedno pitanje, može li digitalni novac biti programabilan? Do sada smo saznali da može, i da se upravo na takvoj vrsti digitalnog novca i radu.
A ako može i hoće, što to znači?
Može li tada novac imati rok trajanja?
Može li biti ograničen na određene vrste kupnje, primjerice kupnju mesa, goriva?
Može li se u izvanrednim okolnostima zamrznuti, u slučaju rata, prirodne katastrofe, ekonomske krize?
Može li se povezati s drugim digitalnim sustavima, poput digitalnog ID? Može li potisnuti fizički novac koji jamči anonimnost? Poslužiti kao temelj za izračun osobnog karbonskih otiska?
To nisu pitanja koja proizlaze iz mašte, to su pitanja koja proizlaze iz same prirode digitalnog sustava, a koja se već kao mogućnosti i rješenja propagiraju od strane raznih svjetskih moćnika te svjetskih organizacija.
Jer ono što je tehnički moguće, prije ili kasnije netko će predložiti da se iskoristi.
Pametni gradovi predstavljaju se kao gradovi budućnosti. Manje gužve. Manje zagađenja. Pametnija rasvjeta. Učinkovitiji javni prijevoz. Brže hitne službe. Bolje upravljanje energijom.
Sve to zvuči razumno. I doista, tehnologija može pomoći da gradovi postanu ugodniji za život. Ali postavimo jedno drugo pitanje. Što grad mora znati o svojim stanovnicima da bi mogao biti toliko “pametan”?
Mora znati koliko se energije troši. Kako se krećemo. Kada putujemo. Koje usluge koristimo. Kako funkcionira promet. Koliko vode trošimo. Koliko otpada stvaramo.
Svaki od tih podataka može imati opravdanu svrhu. Problem nije jedan podatak. Problem nastaje kada se svi podaci počnu povezivati. Tada grad više nije samo mjesto u kojem živimo, on postaje sustav koji nas može razumjeti bolje nego što mi razumijemo njega.
Svaki pojedinačni sustav može imati opravdanu svrhu, ali što se događa kada svi počnu razmjenjivati informacije? Što se u tom slučaju događa sa anonimnosti? Slobodom?
Zamislimo da imamo: digitalni identitet, digitalni novac, Agentic State, umjetnu inteligenciju, pametni grad, pametni dom, umrežene uređaje, digitalno zdravstvo, automatiziranu državnu upravu.
Pojedinačno, svaki od tih projekata može imati opravdanje, ali kada ih promatramo zajedno, više ne gledamo odvojene tehnologije, gledamo infrastrukturu.
I tada se nameže pitanje koje bi svaki građanin trebao postaviti:
Ako se svi ti sustavi jednog dana povežu, tko će imati pristup toj cjelini?
Tko će njome upravljati?
Tko će donositi pravila?
Tko će nadzirati sustav?
I što će se dogoditi ako jednoga dana na vlast dođe netko tko tu infrastrukturu odluči koristiti drugačije nego što je prvotno zamišljena?
Jer infrastruktura koja se gradi je infrastruktura novog tehnološkog sustava upravljanja.
Sloboda se rijetko gubi odjednom. Češće se mijenja jedan po jedan sustav, jedna po jedna navika, jedno po jedno opravdanje. Svaki korak može izgledati razumno sam za sebe. Ali kamo vodi put kada ih spojimo u jednu cjelinu?
Većina ljudi nikada neće ući u podatkovni centar, jednostavno zato što djeluju toliko daleko od svakodnevnog života da ih gotovo i ne primjećujemo, ali gotovo svaka digitalna usluga koju koristimo prolazi upravo kroz njih: Elektronička pošta. Bankarstvo. Umjetna inteligencija. Državni registri. Zdravstveni sustavi. Fotografije. Video pozivi. sutra digitalni identitet, digitalna valuta, podaci prikupljeni u pametnim kućama i gradovima, automobilima. Sve.
Podatkovni centri postaju nova infrastruktura društva, slično kao što su nekada bile željeznice ili električne mreže, zato niču posvuda kao gljive nakon kiše, bez javne rasprave, bez pristanka.
Bez njih digitalni svijet jednostavno ne postoji. Zato nije neobično što države i velike tehnološke tvrtke ulažu milijarde u njihovu izgradnju.
Ali postavimo pitanje.
Ako podaci postaju jedan od najvrjednijih resursa današnjice, tko upravlja mjestima na kojima se oni pohranjuju i obrađuju? Ili još važnije. Koliko smo kao građani svjesni koliko svakodnevno ostavljamo digitalnih tragova?
Jer u digitalnom dobu moć često nije u tome tko posjeduje strojeve nego u tome tko upravlja informacijama.
OPŠIRNIJE O PODATKOVNIM CENTRIMA
Tijekom povijesti ljudi su izmišljali strojeve kako bi si olakšali rad. To nije ništa novo.
Nova je brzina kojom umjetna inteligencija i robotika ulaze u gotovo svaku djelatnost, i ne samo da olakšavaju rad, već ga oduzimaju ljudima.
Tvornice. Skladišta. Prijevoz. Administracija. Bankarstvo. Računovodstvo. Pravo. Medicina, pa čak i kreativna zanimanja. Nitko ne može sa sigurnošću reći koliko će se radnih mjesta promijeniti ili nestati.
Ali jedno je pitanje već danas legitimno, ako umjetna inteligencija i roboti stvaraju sve veću vrijednost, kako će ljudi koji ostanu bez posla sudjelovati u gospodarstvu? To nije pitanje samo tehnologije., to je pitanje cijelog društva.
U tom se kontekstu sve češće spominje univerzalni temeljni dohodak. Ideja je jednostavna. Ako strojevi proizvode sve više, možda bi svaki građanin trebao dobivati osnovni prihod. Za neke je to način smanjenja siromaštva, za druge je zaštita od posljedica automatizacije.
Ali postoji još jedno pitanje. Što se događa kada velik dio stanovništva više ne ostvaruje prihode vlastitim radom, nego ovisi o sustavu koji raspodjeljuje sredstva? Sustavu koji sve vidi i sve zna?
Društvo bi trebalo otvoreno i ozbiljno raspravljati o tome, jer sustav ovisnosti ne stvara slobodne već ovisne, upravljive ljude.
Sve se više govori o održivosti. Manjoj potrošnji energije. Zaštiti okoliša. Odgovornijem korištenju resursa. To su ciljevi s kojima se mnogi mogu složiti, ali do koje granice, jer digitalna tehnologija otvara novu mogućnost. Mjerenje.
Što se više aktivnosti odvija digitalno, to je više toga moguće pratiti i analizirati: Potrošnja energije. Prijevoz. Kupnja. Kretanje. itd.
Ne tvrdim da će se svi ti podaci koristiti za ograničavanje ljudi. Ali postavljam pitanje. Ako postoji mogućnost da se gotovo svaki aspekt života mjeri, tko određuje gdje je granica između korisne analitike i pretjeranog nadzora?
Svaka tehnologija koja može pomoći u upravljanju resursima može, u drugačijim okolnostima, postati i alat za širi društveni nadzor, ograničavanje i upravljanje, a trenutna energetska kriza i preporuke mjera, govore puno o tome.
Povijest čovječanstva pokazuje da gotovo svaka velika tehnologija može služiti dvjema svrhama. Može osloboditi čovjeka, ili ga može i učiniti ovisnijim.
Na kraju ne odlučuje tehnologija. Odlučuju ljudi. Zato je možda najveća opasnost to da građani prestanu postavljati pitanja. Poput, Kamo vodi put kada spojimo sve korake, tehnologije zajedno?
Ako postoji jedna poruka koju bih volio ostaviti na samom kraju ovog članka, onda je to ova: Nemojte odbaciti svoju odgovornost. Sloboda nije nešto što postoji samo zato što piše u Ustavu. Ona postoji samo dok postoje ljudi koji je smatraju vrijednom, dok je žive. A postavljati pitanja i tražiti odgovore je čin slobode!
Jer društvo koje prestane postavljati pitanja ne gubi slobodu odjednom. Ono je gubi toliko polako da to često primijeti tek kada je već postala uspomena.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
U raspravama o privatnosti često se može čuti jedna, molim bez ljutnje, glupa rečenica: “Nemam što skrivati.”
Na prvi pogled nekom možda zvuči logično, ali pitanje privatnosti nikada nije bilo pitanje skrivanja. To je pitanje slobode.
Razmislite na trenutak. Zašto zatvaramo vrata svog doma? Zašto navlačimo zavjese? Zašto dnevnik pišemo za sebe? Zašto postoje ispovjedaonica, odvjetnička tajna ili tajnost glasovanja?
Jesmo li svi kriminalci?
Naravno da nismo. Čovjek jednostavno treba prostor u kojem može biti ono što jest. Prostor u kojem može razmišljati bez promatranja. Preispitivati bez osude. Pogriješiti bez trajnog zapisa. Promijeniti mišljenje bez straha da će ga prošlost zauvijek definirati.
To je privatnost, ne kao luksuz, nego kao temelj ljudskog dostojanstva.
Nitko od nas nije rođen s gotovim mišljenjem. Svi učimo. Griješimo. Mijenjamo stavove. Tražimo odgovore.
Da bi se to moglo dogoditi, potreban je prostor u kojem čovjek nije neprestano promatran. Jer kada znamo da nas netko stalno promatra, događa se nešto vrlo zanimljivo, počinjemo glumiti, mijenjati sami sebe, ne zato što smo postali bolji nego zato što želimo izbjeći posljedice promatranja.
Tada više ne živimo spontano i počinjemo živjeti prema očekivanjima promatrača. Možda upravo tu sloboda počinje nestajati. Ne onda kada nam je oduzmu nego onda kada je sami počnemo ograničavati.
Povijest nas uči da je nekada za kontrolu ljudi bilo potrebno mnogo vojnika. Danas možda nije potrebno toliko ljudi . možda je samo dovoljno stvoriti osjećaj da se svaki korak može zabilježiti.
Ne zato da bi netko svakoga doista promatrao, nego zato što sama mogućnost promatranja mijenja ponašanje. To je možda najveća moć nadzora. Ne prisila. Nego samodisciplina nastala iz osjećaja da smo uvijek vidljivi, samodisciplina i prilagođavanje iz straha, od mišljenja,od sustava, vlasti.
“Privatnost nije zid koji nas odvaja od društva. Ona je prostor iz kojeg nastaje slobodan čovjek. Kada taj prostor nestane, čovjek možda i dalje može govoriti, raditi i putovati, ali više nije siguran da misli potpuno slobodno.”
Često govorimo o podacima, ali podaci sami po sebi nisu najvažniji. Najvažnije je ono što se iz njih može zaključiti. Što volimo. Čega se bojimo. Kada smo sretni. Kada smo usamljeni. Što kupujemo. Kako razmišljamo. S kim razgovaramo. Što tražimo kada mislimo da nas nitko ne vidi. Zato nam žele ući u glavu. Zato se postavljaju kamere na svakom koraku, pa čak i kao obveza u automobilima.
Privatnost zato nije samo zaštita informacija. Ona je zaštita našeg unutarnjeg svijeta.
I tako se vračamo na početak posta. Možda najveća zabluda našeg vremena glasi: “Ako nemaš što skrivati, nemaš se čega bojati.”
Ali slobodan čovjek ne čuva privatnost zato što skriva zločin, čuva privatnost zato što čuva prostor u kojem nastaje njegova osobnost. Bez tog prostora čovjek više nije potpuno slobodan stvarati vlastitu misao, a društvo u kojem ljudi nemaju prostor za vlastitu misao polako gubi sposobnost stvarne slobode.
Zato pitanje privatnosti nije tehnološko pitanje. Nije ni pravno. Nije čak ni političko. To je pitanje kakvo društvo želimo ostaviti svojoj djeci.
Društvo u kojem će čovjek imati pravo biti samo čovjek. Sa svojim mislima. Svojim pogreškama. Svojim sazrijevanjem, i dijelom života koji neće pripadati ni državi, ni kompanijama, ni algoritmima nego njemu samome.
Jer možda je upravo to najdublja definicija privatnosti: Privatnost nije pravo da nešto sakrijemo od svijeta. Privatnost je pravo da dio sebe sačuvamo za sebe.
“Svaka civilizacija mora odgovoriti na jedno jednostavno pitanje: postoji li dio čovjeka koji ne pripada ni državi, ni tržištu, ni tehnologiji? Ako odgovor postane ‘ne’, tada više ne raspravljamo o privatnosti, nego o samoj prirodi ljudske slobode.”
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Otvoren je prvi dućan u Hrvatskoj bez blagajni, bez skeniranja proizvoda i bez trgovaca. Uđeš, uzmeš što želiš i izađeš. Sustav te prepoznaje, evidentira kupnju i automatski naplaćuje proizvode.
Komformisti, dakle mnogi će reći: „Odlično, praktično i moderno.“
No pitanje nije koliko je praktično, već što se događa, ili što će se dogoditi ako ili kada isti model zahvati cijelo društvo, sve sektore?
Jer danas su na redu trgovine koje zapošljavaju do 240 tisuća ljudi, dakle masovna implementacija ovakvih trgovina ugrozila bi 50 do 100 tisuća radnih mjesta, blagajnika i dio prodavača te administrativnog osoblja, a već sutra su na redu banke, pošte, skladišta, prijevoz, proizvodnja, mediji, računovodstvo, pravne službe, obrazovanje, pa čak i dio zdravstva. Prvi put u povijesti ne automatizira se samo fizički rad. Automatizira se i intelektualni rad.
Procjene stručnjaka razlikuju se, ali mnoge govore da bi tijekom sljedećih desetljeća između 30% i 50% današnjih poslova moglo biti djelomično ili potpuno automatizirano, dakle ugašeno. To nisu samo brojke, to su milijuni, stotine milijuna, milijarde ljudi na planetarnoj razini. Ljudi koji danas rade u trgovinama, uredima, bankama, medijima, školama, logistici i administraciji, a pitanje koje se nameće jest, od čega će ti ljudi živjeti?
Ako umjetna inteligencija radi brže od čovjeka… Ako roboti rade jeftinije od čovjeka… Ako automatizirani sustavi donose odluke umjesto čovjeka… Koja je uloga čovjeka u takvom društvu?
Povijest nas uči da su zemlja, voda, energija, proizvodnja hrane i stambeni resursi postupno prelazili iz zajedničkih dobara u sustave kojima upravljaju institucije i korporacije. Isto se događa i danas, i to brže nego ikad, a ako se istovremeno izgubi i mogućnost rada, tada se vrijedi ozbiljno zapitati: Hoće li čovjek u toj i takvoj budućnosti, ako je izaberemo, biti slobodan građanin ili tek korisnik sustava o kojem potpuno ovisi? Da li će s te pozicije čovjek uopće moći postavljati bilo kakve uvjete vlasti?
Zato rasprava o automatizaciji nije rasprava o trgovinama. Nije čak ni rasprava o umjetnoj inteligenciji. To je rasprava o budućem društvu. Društvu u kojem tehnologija služi čovjeku. Ili društvu u kojem čovjek služi tehnologiji, odnosno njezinim vlasnicima, bez izbora.
Zato odlaskom i kupovinom u toj i takvoj trgovini, ne kupujemo samo robu, već i svakom kupnjom biramo kakvu budućnost želimo, u kakvom svijetu želimo živjeti. Želimo li živjeti kao slobodna bića, ili kao ljudi koje se ništa ne pita, bez izbora.
I zato je važno naglasiti i biti svjestan jedne jednostavne činjenice: Nijedan sustav ne može opstati bez sudjelovanja ljudi!
Trgovina bez trgovaca postoji samo ako ljudi kupuju u njoj.
Društvena mreža postoji samo ako joj ljudi poklanjaju pažnju.
Digitalna valuta, digitalni ID postoji samo ako je, ako ga ljudi koriste. Svaki naš izbor ujedno je i potvrda smjera kojim ćemo ići, a to je moć koju još uvijek posjedujemo i koju trebamo osvijestiti.
Jer svaki sustav, koliko god velik i moćan izgledao, na kraju ovisi o milijunima pojedinačnih odluka, ljudi.
Stoga možda najveća iluzija modernog doba nije da je sustav svemoćan, nego da pojedinac nema utjecaja.
Kada dovoljno ljudi prestane koristiti neku tehnologiju, proizvod ili uslugu, ona nestaje bez obzira na količinu uloženog novca, političke podrške ili marketinških kampanja.
Možda pitanje nije “Kako zaustaviti sustav?” Već “Čemu svakodnevno dajem svoju pažnju, vrijeme, novac i energiju?” Možda rješenje nije borba protiv sustava, već uskraćivanje energije sustavu.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
ELEKTRIČNA ENERGIJA, VODA ZA HLAĐENJE, ISPUŠTANJE TOPLINE U OKOLIŠ, BUKA I TEHNOLOŠKI OTPAD – SVRHA PODATKOVNIH CENTRA
Postoji jednostavna fizikalna činjenica koja kaže, ako podatkovni centar troši 1 GW električne energije, gotovo svih tih 1 GW na kraju završi kao toplina koja se mora ispustiti u okoliš. Dakle ne nestaje. Ne “ispari”. Samo promijeni oblik.
1 GW električne energije na kraju završi kao toplina raspršena u zrak, vodu ili tlo, a u našem slučaju govorimo o ekvivalentu energije od 20 do 30% od ukupne potrošnje električne energije u našoj zemlji.
Poslužitelji, procesori, mrežna oprema i sustavi za hlađenje pretvaraju električnu energiju u računalni rad, ali taj rad se na kraju također pretvara u toplinu. Zato veliki podatkovni centri zahtijevaju ogromne rashladne sustave, a ne samo velike količine energije, a hlađenje ne uklanja toplinu već je samo premješta iz podatkovnig centra u okoliš.
Jesmo li spremni otvoreno razgovarati o tome, o utjecaju na okoliš, pogotovo kada se isti taj okoliš od strane istih ljudi koristi kao izgovir i razlog zašto bismo trebali voziti bicikl ili koristiti javni prijevoz, a ne voziti auto, jesti laboratorijsko meso i brašno od kukaca, umjesto pšeničnog brašna?
Zamislite, grade se objekti koji troše električne energije poput grada Zagreba, dok se nama govori o racionalizaciji potrošnje?
I upravo zato rasprava o podatkovnom centru u Hrvatskoj ne bi trebala biti samo pitanje investicija i radnih mjesta.
Podatkovni centri mogu podizati lokalnu temperaturu zraka, zagrijavati rijeke ili jezera ako koriste vodeno hlađenje, i stvarati tzv. “toplinske otoke”.
Globalni učinak je složeniji jer sama toplina iz podatkovnih centara trenutno je vrlo mala u odnosu na sunčevo zračenje koje dolazi na Zemlju, ali to ne znači da utjecaja nema, već njihov veći utjecaj na klimu dolazi posredno, odnosno kroz proizvodnju i potrošnju električne energije, kroz izgradnju infrastrukture, kroz emisije povezane s proizvodnjom te energije.
Zašto se o tome onda ne goviri? Je li klimatski alarmisti iz znanstvene zajednice i medija? Meso je problem, moj auto i moja putovanja su problem, poljoprivreda je problem ali podatkovni centar koji troši poput gotovo milijunskog grada, nije problem, već možda rješenje problema?
KOLIKO ĆE VODE TROŠITI AI PODATKIVNI CENTAR U TOPUSKOM AKO DOZVOLIMO DA SE IZGRADI?
PITANJE O KOJEM SE UOPĆE NE GOVORI, EVO I ZAŠTO
Dok mediji i “stručnjaci” propagiraju investiciju od 50 milijardi eura, jedno pitanje ostaje netaknuto, “Koliko će vode trebati za hlađenje podatkovnog centra snage 1 GW? Jer podatkovni centar proizvodi ogromne količine topline.
Prema najavljenim podacima, projekt Pantheon u Topuskom planiran je kao podatkovni centar ukupne snage 1 GW, a to nije običan industrijski objekt, već energetski sustav usporediv s potrošnjom velikog grada, a gotovo cijeli taj gigavat na kraju završava kao toplina. Ne nestaje, već se mora ispustiti u zrak, vodu ili okoliš kroz rashladne sustave.
I tako dolazimo do pitanja koje nitko ne postavlja, a pitanje je o kojim količinama vode bi se moglo raditi u svrhu hlađenja?
Kod velikih AI podatkovnih centara veličine 1 GW godišnja potrošnja vode može dosezati 25 do 35 milijardi litara vode godišnje.
To je približno više od 70 milijuna litara vode dnevno. Govorimo o potrošnji vode usporedivo s gradom od nekoliko stotina tisuća stanovnika.
Govorimo o vodi koju već danas nazivaju zlatom, jednim od najvrjednijih i najtraženijih resursa!
Što se događa s vodom koju koriste podatkovni centri? Dio vode ispari kroz rashladne tornjeve. Dio cirkulira kroz zatvorene sustave. Dio se može vraćati u podzemne slojeve ili prirodne vodene sustave. Otpadna rashladna voda može sadržavati povećane koncentracije soli, sredstva protiv korozije, biocide protiv bakterija i algi, kemikalije za održavanje sustava. Obično se prije ispuštanja mora pročistiti prema lokalnim propisima. Kod nas nažalost propisi često ostaju samo slovo na papiru.
Topusko nije odabrano slučajno. To područje poznato je po termalnim izvorima, bogatim podzemnim vodama i geotermalnom potencijalu, i upravo zato mnogi pretpostavljaju da će voda igrati ključnu ulogu u sustavu hlađenja.
I upravo zato bi uz priču o investicijama trebalo jednako otvoreno razgovarati i o vodi, energiji i dugoročnom utjecaju na okoliš. Ne iz straha. Nego zato što su to pitanja koja će ostati dugo nakon što prođu prezentacije, konferencije i naslovi u medijima.
U nastavku pogledajte iskustvo iz Amerike – LINK na prijevod videa
BUKA – Još jedan problem podatkovnih centara o kojem se malo govori
Uz električnu energiju, otpuštanje topline i vodu postoji još jedan aspekt koji često prolazi ispod radara, BUKA.
Ne radi se o buci kakvu stvara tvornica ili prometnica, radi se o neprekidnom zvuku koji traje 24 sata dnevno, 365 dana u godini.
Veliki podatkovni centri koriste tisuće ventilatora, rashladne tornjeve, pumpe, transformatore i pomoćne energetske sustave. Sve to proizvodi stalno brujanje koje nikada ne prestaje.
Možda ne zvuči dramatično, ali upravo je u tome problem. Ljudi se često lakše nose s kratkotrajnim glasnim zvukom nego s tihim, kontinuiranim šumom koji traje mjesecima i godinama, neprekidno.
Brojna istraživanja povezuju dugotrajnu izloženost takvoj buci s poremećajima sna, kroničnim stresom, umorom, smanjenom koncentracijom, povećanom razinom kortizola, te većim rizikom od kardiovaskularnih problema.
Posebno je problematična niskofrekventna buka – duboko brujanje koje ponekad više osjećamo nego što ga čujemo. No priča ne završava na ljudima.
Životinje često imaju osjetljiviji sluh od čovjeka, a kontinuirana industrijska buka može utjecati na ponašanje ptica, migracijske obrasce, komunikaciju među životinjama, hranjenje, razmnožavanje, te korištenje prirodnih staništa.
U ekologiji postoji pojam “akustičko zagađenje”, to znači da ljudska aktivnost ne mijenja samo zrak, vodu ili tlo, nego i prirodni zvučni okoliš.
Primjerice, šuma nije samo skup stabala. Ona je i prostor zvukova. Pjev ptica, šum lišća, kukci, životinje i prirodni ritmovi dio su ekosustava jednako kao i voda ili tlo.
Kada se u takav prostor uvede industrijski objekt koji radi bez prekida, mijenja se i taj nevidljivi sloj okoliša.
I opet, zato pitanje podatkovnog centra u Topuskom nije samo pitanje investicije.
Nije samo pitanje radnih mjesta.
Nije samo pitanje umjetne inteligencije.
To je i pitanje, kada se sve sagleda, potrošnje energije, potrošnje vode, otpadne topline, utjecaja na podzemne vode, utjecaja na prirodu, elektroničkog otpada i akustičkog opterećenja prostora.
Nažalost većina digitalni svijet često doživljavamo kao nešto virtualno i neopipljivo, ali infrastruktura koja ga pokreće vrlo je stvarna. Itekako je materijalna i fizička te gladna energije i resursa, koji dolaze sa nusproizvodom, zagađenjem.
Zato je važno, kada su već “klimatski alarmisti” zakazali, da se o svim aspektima ovakvih projekata razgovara otvoreno i transparentno, kako bi lokalna zajednica mogla sagledati cijelu sliku, a ne samo njezin najatraktivniji dio.
Za razliku od zgrade ili ceste, podatkovni centar nije infrastruktura koja se izgradi i zatim desetljećima ostane ista.
NEVIDLJIVA CIJENA PODATKOVNIH CENTARA: ELEKTRONIČKI OTPAD
Kada se govori o podatkovnim centrima, najčešće se spominju potrošnja električne energije, vode, buka i toplina. No postoji još jedan problem o kojem se rijetko govori – elektronički otpad.
Jedan veliki podatkovni centar sadrži desetke tisuća servera, procesora, diskova, mrežne opreme, baterija i rashladnih sustava. Za razliku od automobila ili kućanskih uređaja koji mogu trajati desetljećima, računalna oprema u podatkovnim centrima često se zamjenjuje svakih 3 do 5 godina kako bi se pratili zahtjevi umjetne inteligencije i sve veće računalne potrebe.
To znači da iza svakog novog vala AI tehnologije nastaju ogromne količine elektroničkog otpada:
• stari serveri i procesori
• grafičke kartice
• tvrdi diskovi i SSD uređaji
• baterijski sustavi
• kablovi i mrežna oprema
• rashladni sustavi
Dio se može reciklirati, ali ne sve. Mnoge komponente sadrže rijetke metale, kemikalije i materijale čija je obrada složena i skupa. Nepravilno zbrinjavanje može dovesti do onečišćenja tla i voda.
Tu se otvara i šire pitanje: odakle dolaze svi ti materijali?
Za proizvodnju suvremenih čipova, baterija i elektroničke opreme potrebni su litij, kobalt, bakar, nikal, rijetki zemni elementi i brojni drugi resursi čija eksploatacija zahtijeva rudnike, energiju i velike količine vode.
Drugim riječima, svaki novi podatkovni centar ne troši samo energiju dok radi. On stvara i kontinuirani ciklus proizvodnje, zamjene i odlaganja elektroničke opreme.
Zato je važno gledati cijelu sliku.
Podatkovni centar nije samo zgrada puna računala. To je sustav koji troši energiju, koristi vodu, proizvodi toplinu, stvara buku i generira elektronički otpad tijekom cijelog svog životnog vijeka.
Jesmo li spremni otvoreno razgovarati o svim njihovim stvarnim troškovima?
Jesmo li spremni razgovarati i o desecima ili stotinama hektara zemljišta koje podatkovni centri zauzimaju? O krčenju šuma, gubitku poljoprivrednih zemljišta, smanjenju prostora za životinje u tu svrhu? O potrošnji rijetkih minerala, jer što više AI sustava i podatkovnih centara gradimo, to je veća potreba za rudarenjem širom svijeta. Da li smo spremni razgovarati o ovisnosti o digitalnoj infrastrukturi, jer izgradnjom podatkovnih centra, razvojem AI i digitalizacijom, gradimo novi planetarni sustav upravljanja, Tehnokraciju, čime podatkovni centri postaju kritična i temeljna infrastruktura država, poput današnjih elektrana, vodovoda i telekomunikacija?
Jesmo li spremni razgovarati o svrsi, jer o tome nitko ne govori, što je zanimljivo, o stvarnoj svrsi podatkovnih centra?
Kada se govori o podatkovnim centrima, rasprava se najčešće svodi na struju, vodu, buku i toplinu. Zato smo to prvo i obradili.
No možda je važnije pitanje: što će se na toj infrastrukturi graditi?
Podatkovni centri su temelj na kojem nastaju umjetna inteligencija, digitalne usluge, pametni gradovi, digitalni identiteti, digitalna plaćanja i milijarde povezanih uređaja, takozvani “internet stvari”.
Što više svakodnevnih aktivnosti prelazi u digitalni oblik, to više života postaje ovisno o sustavima koji prikupljaju, obrađuju i pohranjuju podatke, odnosno u vlasnicima tih sustava.
Zato najvažnije pitanje nije samo koliko će podatkovni centar trošiti energije ili vode, generirati otpada i zagađenja, već kakvo društvo gradimo, planiraju izgraditi na toj infrastrukturi?
Hoće li digitalne tehnologije služiti čovjeku kao alat koji povećava slobodu i kvalitetu života?
Ili će postupno postati sustav u kojem se sve više odluka, navika, financija i ponašanja prati, analizira i usmjerava kroz digitalne mreže?
Zato rasprava o podatkovnim centrima nije samo rasprava o tehnologiji. To je rasprava o smjeru razvoja društva 21. stoljeća.
Hoće li nas razvoj voditi prema većoj slobodi, većoj odgovornosti pojedinca i tehnologiji koja služi čovjeku?
Ili prema društvu u kojem se sve više aspekata života – komunikacija, financije, identitet, kretanje i svakodnevne odluke prati, bilježi, usmjerava i korigira putem digitalnih sustava?
Povijest nas uči da sloboda rijetko dolazi sama od sebe. Gotovo svako pravo koje danas smatramo normalnim izboreno je pitanjima, raspravom, građanskim angažmanom i spremnošću ljudi da sudjeluju u donošenju odluka koje oblikuju njihovu budućnost.
Zato pitanje podatkovnih centara nije samo pitanje energije, vode, buke ili infrastrukture.
To je pitanje kakvo društvo gradimo za generacije koje dolaze i hoće li građani biti aktivni sudionici tog procesa ili samo promatrači odluka koje drugi donose u njihovo ime.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Photo: vlada.gov.hr
Predstavljajući Industrijsku strategiju Hrvatske do 2034. Plenković je istaknuo njezina tri ključna cilja – moderniziranu i digitaliziranu industriju, energetski učinkovitu i zelenu industriju te inovativnu i izvozno orijentiranu industriju. vlada.gov.hr
Industrijska strategija predviđa razvoj tehnologije i industrije visoke dodane vrijednosti, otvaranje kvalitetnih radnih mjesta te potporu sektorima visoke tehnološke proizvodnje, energetike, obrambene industrije, digitalnih tehnologija, umjetne inteligencije, robotike i napredne proizvodnje.
Želimo modernu industrijsku ekonomiju i društvo koje se temelji na inovacijama i novim tehnologijama.
Andrej Plenković
INDUSTRIJSKA STRATEGIJA ILITI “4. INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA” KLAUSA SCHWABA
Što se zapravo gradi pred našim očima
Kada se maknu političke fraze poput “digitalizacija”, “zelena tranzicija”, “inovacije”, “otpornost” i “konkurentnost”, i kada se pokuša prevesti na praktičnu razinu, poruka strategije otprilike glasi ovako:
Hrvatska se želi što dublje integrirati u novi europski i globalni tehnološko-industrijski model iliti sustav, Tehnokraciju:
– AI i automatizacija,
– zelena energetika
– centralizirani energetski sustavi,
– veća ovisnost o tehnološkim mrežama,
i industrija prilagođena pravilima EU tranzicije (prema tehnokraciji)
Drugim riječima, ne gradi se više društvo oko lokalne otpornosti, malih proizvođača, poduzetnika, samostalnosti i decentralizacije, nego oko tehnološke integracije, digitalnog upravljanja, energetske transformacije i uklapanja u nove globalne lance vrijednosti.
Zato kada kažu “digitalizirana i modernizirana industrija” to u praksi znači više automatizacije, više AI sustava, više prikupljanja i obrade podataka (zato se gradi podatkovni centar), manje potrebe za klasičnim radom, i sve veću ovisnost društva o digitalnoj infrastrukturi. To znači četvrta industrijska revolucija Klausa Schwaba.
Kada kažu “digitalizirana i modernizirana industrija” ustvari govore, uvodimo Tehnokraciju.
Kada kažu “zelena tranzicija” to znači nove regulacije i ogromna ulaganja u infrastrukturu koja zahtijeva centralizirane sustave i nadzor potrošnje energije.
Čudno je kako je “spašavanje planeta” postalo razlog da običan čovjek manje vozi, manje putuje, manje grije dom i mijenja način prehrane.
Ali kada treba izgraditi tisuće AI podatkovnih centara koji troše energije i vode usporedivo sa državama, tada klimatske promjene više nisu prepreka nego “nužna tranzicija budućnosti”.
Kada kažu “otpornost” to znači sustav koji je dovoljno digitalno povezan i centralno koordiniran da može upravljati krizama – energetskim, zdravstvenim, ekonomskim i sigurnosnim, kroz upravljanjem ljudskim ponašanjem.
A kada kažu “konkurentnost” to znači prilagodbu Hrvatske modelu globalne ekonomije u kojoj podaci, AI, tehnologija, energija i kontrola infrastrukture postaju važniji od klasične industrije i lokalne ekonomije.
To znači da hrana postaje tehnologija, novac postaje digitalan, industrija postaje automatizirana, a vi bez posla.
Da energija postaje centralno upravljana, da gradovi postaju “pametni”, podaci postaju važniji od fizičke proizvodnje, a čovjek sve više postaje korisnik unutar velikog umreženog tehnokratskog sustava.
EU se pretvara u nad-državu, a civilizacija u centralizirani planetarni sustav.
A što mi radimo?
Gdje su samoprozvani spasioci iz mosta , prava i pravde koji drže ljude uspavanima? Da li uopće shvaćaju što se gradi i događa?
I ono najbitnije, nemojmo zaboraviti riječi glavnog promotora, frontmena četvrte industrijske revolucije Klausa Schwaba, koji je javno rekao: “Ono do čega će dovesti četvrta industrijska revolucija je spoj našeg fizičkog, digitalnog i biološkog identiteta.”
U knjizi “Oblikovanje budućnosti četvrte industrijske revolucije” Schwab objašnjava da će tehnologija u razvoju omogućiti vlastima da “uđu u dotadašnji privatni prostor naših umova, čitajući naše misli i utječući na naše ponašanje.
Većina ljudi četvrtu industrijsku revoluciju zamišlja kao nove tvornice, robote i AI.
Ali njezin stvarni cilj i domet puno su širi: transformacija načina na koji ljudi žive, rade, jedu, kreću se, komuniciraju i funkcioniraju unutar društva.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Ebola se ni unutar Afrike nije pretvorila u kontinentalnu pandemiju, nego uglavnom ostaje ograničena na lokalna žarišta. Zašto se onda stvara dojam da bi Europa trebala očekivati scenarij globalnog nekontroliranog širenja?
Kad god se u medijima pojavi vijest o Ebola virusu, naslovnice često izgledaju kao uvod u novu apokalipsu. Crvena upozorenja, dramatične fotografije zaštitnih odijela i priče koje stvaraju dojam da je čovječanstvo ponovno na rubu globalne katastrofe.
Ali problem je što strah nije isto što i stvarnost.
Istina je da je ebola vrlo ozbiljna bolest. No jednako je istina da se ona ne širi ni približno poput COVID iliti gripe, i upravo zato lokalne epidemije ebole gotovo uvijek ostaju lokalne.
Za razliku od respiratornih virusa koji se lako prenose zrakom, ebola se uglavnom prenosi direktnim kontaktom s tjelesnim tekućinama zaražene osobe. To znači da nije dovoljno samo biti u istoj prostoriji ili proći pokraj nekoga na ulici, kao što su tvrdili u vrijeme covida.
Druga ključna razlika je što osobe oboljele od ebole vrlo brzo razvijaju teške simptome. Virus se ne širi tiho mjesecima među milijunima ljudi koji normalno putuju, rade i druže se. Upravo suprotno, bolest vrlo brzo postaje vidljiva, i tu dolazimo do paradoksa koji mediji rijetko objašnjavaju:
Virusi s vrlo visokom smrtnošću često se teže pretvaraju u globalne pandemije jer prebrzo onesposobe domaćina. Najuspješniji pandemijski virusi obično nisu oni najsmrtonosniji, nego oni koji se neprimjetno i lako šire među ljudima.
To ne znači da epidemije ebole nisu ozbiljne. Za lokalno stanovništvo pogođenih područja posljedice mogu biti strašne, posebno u siromašnim regijama sa slabim zdravstvenim sustavom. Ali pretvaranje svake lokalne epidemije u globalnu psihološku dramu ne pomaže nikome. Naprotiv.
Stalno održavanje atmosfere straha ima posljedice:
– ljudi gube sposobnost racionalnog razmišljanja,
– raste kolektivna anksioznost, i kolektivni pad imuniteta
– javnost postaje podložnija impulzivnim reakcijama,
– a medijski prostor sve više funkcionira kroz šok, paniku i emocionalni pritisak.
Informiranje je važno, a ovo što možemo vidjeti u medijima je sve, samo ne informiranje, a između informiranja i proizvodnje kolektivnog straha postoji velika razlika.
Društvo koje neprestano živi u stanju panike s vremenom prestaje razlikovati stvarne prijetnje od emocionalno pojačanih narativa. A upravo tada ljudi postaju najlakše vođeni emocijama umjesto razumom.
Zato je danas važnije nego ikad naučiti razlikovati što je stvarna opasnost, a što industrija straha.
ONO ŠTO MEDIJI (NAMJERNO) NE GOVORE
U posljednjih pedesetak godina zabilježeni su tek rijetki importirani slučajevi ebole u Europi, uglavnom kod zdravstvenih radnika ili putnika koji su upravo došli iz pogođenih područja Afrike. I pogodite što, nije bilo nekontroliranog širenja među stanovništvom, nije bilo epidemije niti scenarija nalik globalnoj pandemiji.
Možda vrijedi postaviti jednostavno pitanje: ako se ebola nije proširila ni cijelim afričkim kontinentom, zašto se javnosti stalno sugerira strah od europske ili globalne epidemije, apokalipse?
Zašto? Kao prvo ebola se, kao što smo već istaknuli, puno teže prenosi od primjerice respiratornih virusa. Kao drugo i još važnije, razlog ili razlozi zašto Europa u pola stoljeća, unatoč nekolicini zaraženih nije doživjela val širenja zaraze, jest činjenica da se u Europi za razliku od pogođenih područja Afrike, sumnjivi slučajevi brzo izoliraju, kontakti prate, a zdravstveni radnici imaju opremu i protokole. Odnosno, u dijelovima Afrike nije došlo do epidemije ebole, tko zna koji već puta, zato što je Afrika “biološki pogodna” za virus, nego zbog uvjeta.
Uvjeta slabijih zdravstvenih sustava, manjka zaštitne opreme, sporije dijagnostike, siromaštva, te bliskog kontakta tijekom njege bolesnih. Drugim riječima, do širenja zaraze u područjima afrike dolazi zato što se o bolesnima, što mediji naravno ne govore, u većini slučajeva brinu članovi obitelji, a ne institucije, bolnice, a kod ebole je upravo bliski fizički kontakt ključ prijenosa.
Dakle, u mnogim pogođenim ruralnim područjima afrike ljudi često njeguju teško bolesne članove obitelji kod kuće, bez zaštitne opreme, dolazeći u kontakt s tjelesnim tekućinama, te tradicionalno dodiruju tijela pokojnika tijekom pogrebnih rituala.
I ako ste primijetili, lokalne epidemije u samoj africi, ostaju lokalne, jer nisu sva područja, zemlje afrike na istom stupnju razvoja, siromaštva. Razvijeniji dijelovi Afrike se ne suočavaju sa epidemijama ebole. Ebola se nije proširila samom Afrikom, zašto onda očekivati da će se proširiti Europom?
Ali umjesto ukazivanja na te, i objašnjavanja tih činjenica, mediji biraju histeriju i strah.
Upravo zato je važno razlikovati kontinent od konkretnih područja, jer afrika nije jedna homogena cjelina, a pogotovo to nije cijela civilizacija. Velik dio kontinenta nikada nije imao epidemiju ebole.
Zašto bismo je onda mi imali?
Ako se ebola u 50 godina nije proširila cijelom Afrikom, unatoč povremenim epidemijama i slabijim zdravstvenim sustavima pojedinih regija, na temelju čega mediji stvaraju dojam da bi Europa mogla doživjeti scenarij nalik COVID-u?
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Postoje knjige koje zabavljaju. Postoje knjige koje informiraju.
A postoje i one rijetke koje čovjeka natjeraju da zastane i postavi si neugodno pitanje.
The Hidden Simulation upravo je takva knjiga.
Na površini, riječ je o mješavini distopije, teorije simulacije, transhumanizma, metafizike, AI-a, i duhovne simbolike, ali ispod svih ekstremnih ideja, “entiteta”, simulacija i futurističkih scenarija, krije se nešto mnogo važnije, upozorenje o civilizaciji koja polako zamjenjuje stvarni život tehnološki posredovanom stvarnošću.
I upravo zato ova knjiga postavlja veliki upitnik nad glavom dugo nakon što se pročita.
Ne zato što nužno predviđa budućnost, nego zato što mnogi dijelovi te budućnosti već postoje u embrionalnom obliku oko nas.
DISTOPIJA NE DOLAZI KROZ REPRESIJU NEGO KROZ KOMFOR
Najzanimljiviji aspekt knjige je to što autor ne prikazuje klasičnu diktaturu.
Nema vojnika na ulicama, brutalnog totalitarizma, ni otvorenog porobljavanja čovječanstva.Naprotiv.
Ljudi u toj budućnosti imaju sigurnost, zabavu, digitalne asistente, personalizirani sadržaj, emocionalnu regulaciju, produžen životni vijek i beskonačnu stimulaciju.
Problem je što su usput izgubili tišinu, dubinu, spontanost, stvarne odnose, povezanost s prirodom i sposobnost da budu sami sa svojim mislima.
Autorova najvažnija poruka možda je upravo ova: “Čovjek ne gubi slobodu odjednom. Gubi je kada komfor postane važniji od svijesti.”
I tu knjiga prestaje biti samo fikcija.
Jer pogledajmo li svijet danas vidimo da algoritmi oblikuju informacije koje vidimo, da je pažnja postala roba, da ljudi sve manje razlikuju stvarno od virtualnog, da društvene mreže upravljaju emocijama, da AI počinje donositi odluke umjesto čovjeka, a da stvarni život sve više prolazi kroz ekran, da ga zamjenjuju virtualni.
Možda još nismo na razini distopije u knjizi, ali teško je ne primijetiti smjer.
NAJVEĆA TEMA KNJIGE NIJE TEHNOLOGIJA, VEĆ ČOVJEK
Mnogi će ovu knjigu čitati kao teoriju zavjere, anti-AI manifest ili metafizičku fantastiku. Ali srž knjige je puno dublja, jer autor zapravo postavlja pitanje:
Što se događa s čovjekom kada:
– više nikada nije u tišini,
– više nikada nije izvan mreže,
– više nikada ne mora misliti sam,
– i kada simulacija postane emocionalno ugodnija od stvarnog života?
To je pravo središte knjige.
Jer kad čovjek izgubi unutarnji centar, a tehnologija počne zamjenjivati iskustvo, odnose, smisao, pa čak i identitet, tada započinje problem.
POSEBNO JE ZANIMLJIVO KAKO KNJIGA TUMAČI KRIZE ( KOJIH DANAS NE NEDOSTAJE)
Jedan od najjačih dijelova knjige jest način na koji autor opisuje zdravstvene krize, klimatske poremećaje, ekonomske nestabilnosti i psihološku iscrpljenost društva, informacijski kaos i kolektivni strah.
Ne kao izolirane događaje, nego kao okruženje u kojem ljudi sami počinju tražiti: više nadzora, više automatizacije, više digitalne kontrole i AI sustave koji “uklanjaju kaos”.
To je možda najvažnija političko-filozofska ideja knjige, jer civilizacije često predaju slobodu ne zato što ih netko prisili, nego zato što postanu umorne od neizvjesnosti.
I upravo zato je knjiga toliko relevantna danas.
Jer živimo u vremenu stalnih kriza, neprekidnog informacijskog bombardiranja, psihološkog umora i rastuće potrebe da netko ili nešto “uvede red”, “riješi problem” i “upravljа sustavom umjesto nas”.
KNJIGA KAO UPOZORENJE O DIGITALNOJ – TEHNOLOŠKOJ CIVILIZACIJI
Jedan od najjačih motiva knjige jest ideja da čovječanstvo ne nestaje fizički nego psihološki i duhovno.
Ljudi i dalje postoje, ali više ne žive neposredno, više ne osjećaju duboko, više ne dodiruju stvarnost bez posrednika i sve više egzistiraju unutar digitalno filtrirane percepcije.
U knjizi AI partneri zamjenjuju stvarne odnose, virtualni svjetovi zamjenjuju prirodu, algoritmi zamjenjuju intuiciju, a emocionalna regulacija zamjenjuje unutarnji razvoj.
I opet, to zvuči ekstremno, ali kada pogledamo ovisnost o ekranima, AI generirani sadržaj, deepfake tehnologiju, virtualne identitete, dopaminsku ekonomiju pažnje i društvo koje sve više živi online, pitanje više nije samo “Može li se to dogoditi?”, već “Koliko toga se već događa?”
NAJVRJEDNIJI DIO KNJIGE JEST NAGLASAK NA ČINJENICU DA ČOVJEK JOŠ UVIJEK IMA IZBOR
Unatoč mračnoj atmosferi, knjiga nije potpuno beznadna. Autor stalno vraća jednu ideju: potpuna integracija u tehnološki sustav nije jedini mogući put čovječanstva.
U knjizi postoje ljudi koji napuštaju megagradove, gase stalnu povezanost, koji se vraćaju prirodi, pokušavaju živjeti sporije i žele ostati prisutni, organski i stvarni.
Vrlo je važno da ih autor ne prikazuje kao revolucionare, ni nasilne pobunjenike. Njihov “otpor” je svijest, prisutnost, autonomija i odbijanje da potpuno prepuste svoju svijest sustavu.
I to je možda najjača poruka cijele knjige.
Na kraju, bez obzira vjerovao netko u simulaciju, metafizičke dijelove ili teorije zavjere, ostaje jedno ozbiljno pitanje:
Što znači ostati čovjek u svijetu gdje algoritmi oblikuju percepciju, AI počinje zamjenjivati odnose, pažnja postaje roba, a tehnologija postaje posrednik gotovo svakog iskustva?
Jer to nije pitanje budućnosti. To je nažalost pitanje sadašnjosti.
Možda najveća vrijednost ove knjige nije u tome da nam kaže što će se sigurno dogoditi, ako…
Nego da nas natjera da se zapitamo kamo idemo, što žrtvujemo u ime komfora i postoji li granica nakon koje tehnološki napredak više ne služi čovjeku, nego čovjek počinje služiti sustavu.
DODATAK: Prema knjizi The Hidden Simulation mi se kao civilizacija nalazimo u drugoj fazi tranzicije
Kada je prije desetak ili dvadeset godina netko poput Davida Ickea govorio o društvu potpunog digitalnog nadzora, algoritmima koji oblikuju percepciju, emocionalnoj manipulaciji kroz tehnologiju, većina ljudi to je doživljavala kao čistu znanstvenu fantastiku.
Danas mnogi od tih elemenata više nisu futurizam, već su postali svakodnevica, i upravo zato knjiga The Hidden Simulation djeluje toliko uznemirujuće.
Ne zato što tvrdi da je budućnost unaprijed određena, nego zato što pokazuje kako civilizacije vrlo rijetko izgube slobodu u jednom trenutku. To se gotovo uvijek događa postupno, kroz prilagodbu, kroz komfor, kroz strah i kroz niz “privremenih” rješenja koja s vremenom postanu trajna.
PRVA FAZA: DIGITALNA OVISNOST I FRAGMENTACIJA PAŽNJE
Prema knjizi, tranzicija nije započela čipovima ni neuralnim mrežama.
Počela je mnogo ranije, počela je trenutkom kada je pažnja postala roba, a čovjek sve više živio kroz ekran.
Društvene mreže, beskonačno scrollanje, kratki sadržaji, stalna stimulacija, notifikacije i algoritamski filtrirana stvarnost.
Ne zato što su ljudi bili prisiljeni, nego zato što je sve bilo brže i lakše, praktičnije.
DRUGA FAZA: KRIZE I CENTRALIZACIJA
Knjiga zatim opisuje razdoblje pandemija, ratova i energetskih nestabilnosti, ekonomskih kriza i informacijskog kaosa, te kao rezultat svega toga društvo psihološke iscrpljenosti i rastućeg osjećaja nesigurnosti.
U takvom okruženju ljudi sve više prihvaćaju AI sustave, digitalni identitet, biometrijski nadzor i automatizirano upravljanje. Centralizirane platforme koje obećavaju sigurnost, stabilnost i red.
Prema knjizi, svaka velika kriza ubrzava integraciju čovjeka i sustava. Ne nužno kroz silu, nego kroz strah, umor i želju da netko “preuzme kontrolu”.
PROBLEM – REAKCIJA -RJEŠENJE
Jesmo li mi već u toj fazi? Da. Zastrašivanje klimatskim promjenama. Pandemija, rat Rusije i Ukrajine, zastrašivanje širenjem rata na europu, energetska nestabilnost, inflacija, strašenje novim pandemijama, sukob Amerike, Izraela i Irana, svinjska kuga, ptičja gripa, energetski šokovi i najnovije hantavirus…
Ne nalazimo se još u svijetu neuralnih mreža i kolektivne svijesti, ni potpune integracije čovjeka i AI sustava.
Ali infrastruktura tog svijeta uvelike već postoji, i izgrađena je najvećim djelom upravo u posljednjih šest godina globalne nestabilnosti.
Prema knjizi, treća faza tranzicije u “sintetsku civilizaciju” iliti “antibog sustav” je emocionalna i neuralna integracija.
Nakon toga tehnologija više nije samo “izvan čovjeka”, počinje neuralno povezivanje, emocionalna sinkronizacija, AI asistiranje mislima i kolektivna mrežna svijest. Ono što je Klausa Schwab nazvao završetkom četvrte industrijske revolucije.
Četvrta i u knjizi posljednja faza tranzicije je faza “Rođenja sintetske civilizacije”, u kojoj ljudi više ne poznaju život bez mreže, privatnost misli, ni neposredno iskustvo stvarnosti.
Djeca u toj civilizaciji odrastaju potpuno integrirana, i tada “organski čovjek” postaje manjina.
Na ovim stranicama smo puno pisali o procesu redefiniranja čovjeka, jezika i stvarnosti. Četvrtoj industrijskoj revolucija iliti transhumanizmu i tehnološkom razvoju, a ova knjiga svaki taj dio stavlja na svoje mjesto i pojašnjavati, zašto i kako.
Jer važnije od onoga “što rade ” je “zašto to rade”, a tek rijetki to mogu vidjeti.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.