Riječ je o uklanjanju divljih izboja iz podloge, ali i neželjenih izboja na donjim dijelovima stabla.

Zašto je važno uklanjati divlje izboje iz podloge?
Većina voćaka koje kupujemo u rasadnicima zapravo su cijepljene voćke. To znači da se sastoje od podloge, koja osigurava korijenski sustav, i plemke, odnosno sorte koju želimo uzgajati i čije plodove očekujemo.
Međutim, podloga je živa biljka koja također može razvijati vlastite izboje. Oni mogu izrasti iz korijena, podnožja debla ili dijela stabla ispod mjesta cijepljenja.
Takve izboje važno je ukloniti jer često rastu vrlo snažno i mogu konkurirati cijepljenom dijelu voćke za vodu, hranjive tvari i svjetlost. Ako ih godinama zanemarujemo, mogu toliko narasti da preuzmu velik dio krošnje, a u ekstremnim slučajevima cijepljena sorta može oslabjeti ili propasti. I onda se dogodi nešto što mnogi ne očekuju – voćka i dalje raste, ali više ne raste sorta koju smo kupili, nego podloga!

Zato svake godine pregledavam svoje voćke i uklanjam sve izboje koji rastu ispod mjesta cijepljenja. Što ih ranije primijetimo i uklonimo, to je posao jednostavniji, a zahvat za voćku manji.

Zašto uklanjam i male izboje na donjem dijelu debla?
Osim divljih izboja iz podloge, svake godine pregledavam i donje dijelove debla, gdje se mogu pojaviti novi izboji iznad mjesta cijepljenja.Oni nisu divlji izboji, nego pripadaju sorti koju uzgajamo. Međutim, ako ih ostavimo, s vremenom se mogu razviti u velike grane, a upravo to na ovom dijelu stabla ne želim.

U svom voćnjaku voćkama uglavnom dopuštam da prirodno oblikuju krošnju, bez intenzivne rezidbe. Međutim, kako između voćaka kosimo traktorom, važno mi je da donji dio debla ostane slobodan kako grane ne bi smetale prolasku i bile izložene oštećenjima. Zato takve izboje uklanjam dok su još mali, umjesto da čekam nekoliko godina pa moram rezati velike grane. Manji rezovi znače i manje rane na stablu, a upravo je to jedan od razloga zašto preferiram pravovremene, minimalne zahvate. Na taj način postupno oblikujem visinu početka krošnje, a ostatak voćke uglavnom prepuštam prirodnom razvoju.

Naravno, to ne znači da sve voćke trebaju imati visoko postavljenu krošnju. U manjim vrtovima, gdje se prostor održava ručno, niže grane mogu biti sasvim poželjne. Sve ovisi o tome kakvu voćku želimo uzgajati i kako koristimo prostor oko nje.

Kada je najbolje uklanjati divlje izboje – u proljeće, ljeto, jesen ili zimu?
Često se može čuti da se voćke orezuju isključivo zimi, prije početka vegetacije. Međutim, to nije pravilo koje vrijedi za svaku vrstu rezidbe. Važno je razlikovati klasičnu rezidbu krošnje od uklanjanja neželjenih izboja iz podloge i manjih korektivnih zahvata.

Kod izboja iz podloge stručne preporuke uglavnom su vrlo jasne – najbolje ih je uklanjati čim ih primijetimo, dok su još mali. Npr. stručnjaci sa sveučilišta Iowa State preporučuju njihovo redovito uklanjanje tijekom vegetacije, dok University of Illinois Extension navodi da je uklanjanje izboja iz podloge i vodopija tijekom svibnja, lipnja i srpnja poželjnije od čekanja zimskog mirovanja.

Zašto?
Zato što izboji iz podloge mogu vrlo brzo narasti, a njihovim pravovremenim uklanjanjem sprječavamo nepotrebnu konkurenciju cijepljenoj sorti. Osim toga, uklanjanje malih izboja mnogo je jednostavnije od rezanja velikih, već odrvenjelih grana.

Podnose li voćke bolje ljetnu ili zimsku rezidbu?
Ovdje je priča nešto složenija. Tijekom vegetacije stabla aktivno rastu i stvaraju nova tkiva, pa se manji rezovi mogu početi brže zatvarati. S druge strane, zimskom rezidbom često potičemo snažniji proljetni rast preostalih izboja.
Ljetna rezidba može smanjiti bujnost jer uklanjamo dio aktivne lisne površine, no njezin učinak ovisi o vrsti voćke, vremenu i intenzitetu zahvata.

Važno je i da kasno ljeto nije isto što i kasna jesen. Manji zahvati tijekom vegetacije nisu isto što i uklanjanje velikih grana neposredno pred zimu, kada se rast usporava, a rane sporije zatvaraju. Zato ne postoji jedno idealno vrijeme za sve vrste rezidbe.

A što je s hranjivim tvarima koje voćka tijekom jeseni povlači iz lišća?
Listopadne voćke tijekom jeseni povlače dio hranjivih tvari iz lišća i pohranjuju ih u trajne dijelove biljke, uključujući korijen i drvo. Te rezerve koriste za početak rasta sljedećeg proljeća.
Međutim, to nije razlog da neželjene izboje iz podloge obavezno ostavljamo do zime. Takvi izboji tijekom vegetacije također koriste vodu i mineralne hranjive tvari, razvijaju lisnu površinu i mogu snažno konkurirati cijepljenoj sorti. Istodobno i sami fotosintezom stvaraju organske tvari, pa se njihov doprinos i potrošnja ne mogu svesti na jednostavnu računicu. Zato je kod izboja iz podloge važnije spriječiti njihovo pretjerano razvijanje nego čekati da završi jesensko premještanje hranjivih tvari.

Kako to radim u svom voćnjaku?
Prije sam ovaj posao uglavnom obavljala u proljeće. Međutim, proljeće je kod mene razdoblje s toliko različitih poslova da ponekad nisam stigla pregledati sve voćke. Zato sam posljednjih godina počela s pregledom i uklanjanjem neželjenih izboja već krajem ljeta.

Kada krenem s berbama, inventurom i obilaskom voćnjaka, usput pregledavam i svaku voćku. Ako primijetim izboje iz podloge ili manje donje grane koje ne želim zadržati, odmah ih uklonim. Tako ne moram organizirati poseban veliki posao, nego postupno održavam voćnjak tijekom redovitih obilazaka. Naravno, ako primijetim izboj iz podloge već u proljeće, nema razloga da čekam kraj ljeta. Najbolje ga je ukloniti dok je još mali.
Kod većih grana treba biti oprezniji i odabrati vrijeme primjereno vrsti voćke, njezinu zdravstvenom stanju i vremenskim uvjetima. A dakle idealno bi bilo ovo raditi čak i više puta u godini, i to najbolje tijekom ljeta.

Ne zaboravite zaštititi mlade voćke od divljači!
Prilikom pregleda svojih voćaka privremeno uklanjam i zaštitne mreže koje sam postavila oko debla ako treba nešto odrezati. Naime, kroz moj voćnjak prolaze srne i zečevi, a posebno zečevi mogu napraviti velike štete na mladim voćkama tako da oglodaju koru debla. Ako je kora previše oštećena, voćka može propasti. Zato nakon pregleda i uklanjanja izboja obavezno vraćam zaštitne mreže na mjesto, vodeći računa da ne pritišću deblo i da voćka ima dovoljno prostora za rast.

Manje rezidbe, ali redovita briga o voćkama
Moj cilj nije svake godine intenzivno orezivati voćke i stalno im nametati određeni oblik krošnje. Želim im omogućiti da se razvijaju što prirodnije, uz što manje nepotrebnih intervencija. Naravno, time ne osporavam da se i redovitom rezidbom mogu postići odlični rezultati. Međutim, takav pristup zahtijeva i puno rada koji se ponavlja iz godine u godinu. Osim toga, jača zimska rezidba često potiče i snažniji rast novih izboja, što onda stvara potrebu za novim zahvatima u sljedećim sezonama.

Kada voćkama dopustimo da prirodno oblikuju krošnju, bez stalnog prikraćivanja grana, u pravilu izbjegavamo i dio tog potaknutog bujnog rasta. Tako s vremenom imamo manje potrebe za rezidbom, a voćke se mogu razvijati u skladu sa svojom prirodnom bujnošću.

Za mene je cilj pronaći ravnotežu – napraviti ono što je zaista potrebno, ali ne stvarati si dodatni posao nepotrebnim zahvatima. Ali prirodan uzgoj ne znači da baš ništa ne trebamo raditi. Ponekad upravo mali, pravovremeni zahvati mogu spriječiti velike probleme u budućnosti.
Uklanjanje neželjenih izboja iz podloge jedan je od takvih poslova. Ako ga redovito obavljamo, treba nam vrlo malo vremena. Ako ga zanemarimo nekoliko godina, možemo imati mnogo više posla, a ponekad i izgubiti sortu koju smo posadili. Zato tijekom svojih redovitih obilazaka voćnjaka uvijek pregledavam i podnožje stabala.

Vrtlarenje u skladu s prirodom ne znači da prirodu trebamo prepustiti samu sebi, nego da trebamo razumjeti kada je naša intervencija zaista potrebna – a kada nije.

U videu pokazujem kako to radim u svom voćnjaku i na što posebno treba obratiti pažnju. Video pogledajte OVDJE.

I još jedan stariji video, s uklanjanjem većih izboja na voćkama pogledajte OVDJE. 

Objava Zašto voćke gotovo ne orezujem, i što ipak redovito režem svake godine pojavila se prvi puta na Biovrt - u skladu s prirodom.

Ali ja bih radije otvorila jedno sasvim drugo pitanje:
Je li problem gladi u svijetu zaista nedovoljna proizvodnja hrane? Ili je problem u ekonomskom sustavu u kojem je profit često važniji od ljudi i prirode? 

POGLEDAJMO ČINJENICE:
– U svijetu već danas proizvodimo dovoljno hrane da prehranimo cjelokupno stanovništvo planeta!
– Unatoč tome, oko 645 MILIJUNA LJUDI GLADUJE (podatak za 2024., prema https://www.worldometers.info/ danas i više, čak i do 900 milijuna!), a čak 2,69 MILIJARDI LJUDI ne može si priuštiti zdravu prehranu!
– Istovremeno, više od 2,5 MILIJARDI odraslih ljudi ima prekomjernu tjelesnu masu, uključujući oko 900 milijuna koji žive s pretilošću.
– A gotovo TREĆINA proizvedene hrane izgubi se ili završi kao otpad duž prehrambenog lanca!

I mi i dalje razgovaramo o tome kako trebamo proizvoditi još VIŠE  hrane???
Nešto je ovdje duboko pogrešno. 

MOGU LI NOVE TEHNOLOGIJE RIJEŠITI PROBLEM GLADI?
Unatoč svim tehnološkim dostignućima, desetljećima obećanja i neprestanom povećavanju proizvodnje hrane, danas u svijetu imamo više gladnih nego prije deset godina!
Kako je to moguće u svijetu koji već proizvodi dovoljno hrane za sve?

Zato što glad nije samo poljoprivredni problem ili problem količine hrane. To je prije svega pitanje siromaštva, nejednakosti, ratova, pristupa zemljištu, vodi i hrani, ekonomskih i socijalnih politika te pravedne raspodjele resursa.
Možemo razviti najmodernije tehnologije, povećavati prinose i stvarati nove sorte, ali ako ljudi nemaju novca da kupe hranu, ako zbog ratova ostaju bez domova i zemlje, ako mali poljoprivrednici gube mogućnost samostalne proizvodnje – nismo riješili temeljni problem!

A posebno me zabrinjava što se pod krinkom održivosti sve snažnije promoviraju biotehnološka rješenja, uključujući nove genetske tehnologije, dok se istovremeno šire mogućnosti patentiranja biljnih svojstava i jača koncentracija kontrole nad sjemenjem.
Kome će zapravo služiti takve inovacije? Gladnima ili onima koji na njima mogu dodatno zaraditi? 
Ne tvrdim da tehnologija ne može biti korisna. Ali tehnologija sama po sebi ne donosi ni pravednost ni održivost.
Jer ako nam je glavni cilj neprestani gospodarski rast i izvlačenje što većeg profita, a pritom uništavamo tlo, vodu, bioraznolikost, male proizvođače i lokalne zajednice – kakvu to budućnost stvaramo?

Ne trebamo revoluciju u proizvodnji hrane. Trebamo promjenu vrijednosti i prioriteta cijelog društva! 

A ŠTO MOŽEMO NAPRAVITI MI?
Postoji jedna stvar koju svih nas više od 8 milijardi ljudi na planetu mora raditi baš svaki dan.
Moramo jesti svaki dan! 
I upravo zato hrana nije samo hrana – ona je i naš svakodnevni izbor kakav svijet želimo podržavati.
Svaki put kada biramo što ćemo jesti, odlučujemo i kome dajemo svoj novac, kakvu proizvodnju podržavamo i kakvu budućnost pomažemo stvarati.
Zato ću danas ponovno naglasiti ono za što se zalažem već više od 20 godina:
– Birajmo lokalnu, sezonsku i organski uzgojenu hranu kad god možemo.
– Podržavajmo male proizvođače, lokalne OPG-ove i ljude koji čuvaju tlo, sjeme i bioraznolikost.
– Uzgajajmo barem dio vlastite hrane, ako imamo tu mogućnost.
– Čuvajmo sjeme i znanje o proizvodnji hrane, jer su oni temelj naše prehrambene neovisnosti.
– Smanjimo bacanje hrane i vratimo joj vrijednost koju zaslužuje.

Naravno, nemaju svi jednaku mogućnost izbora. Upravo zato odgovornost ne smijemo prebaciti samo na pojedince. Potrebne su nam i temeljite promjene ekonomskih, socijalnih i poljoprivrednih politika koje će zdravu hranu učiniti dostupnom svima, a ne samo onima koji si je mogu priuštiti. Zato jer je hrana temeljna ljudska potreba i pravo!

I zato povodom Svjetskog dana hrane ne želim slaviti obećanja da će nas neke nove tehnologije jednoga dana spasiti od gladi. Želim govoriti o svijetu u kojem već danas imamo dovoljno hrane, ali je milijuni ljudi još uvijek nemaju. 
O svijetu u kojem se hrana baca dok ljudi gladuju.
O svijetu u kojem se priroda uništava radi kratkoročne zarade, a održivost sve češće postaje tek zgodan marketinški slogan.
Budućnost hrane nije samo pitanje što sve možemo proizvesti – nego kakav svijet želimo stvoriti.

I ne zaboravimo: oni od nas koji imaju mogućnost izbora imaju i puno veću moć nego što misle. Svakim obrokom možemo podržati drugačiji sustav proizvodnje hrane.
Prava održivost ne počinje patentom i ulaganjem u nove tehnologije. Počinje odnosom prema zemlji, hrani, ljudima i svim živim bićima s kojima dijelimo ovaj planet.

HRANA JE LJUDSKO PRAVO ZA SVE – POTPIŠITE INICIJATIVU!
Ako želite napraviti još jedan konkretan korak prema pravednijem prehrambenom sustavu, podržite europsku građansku inicijativu „Hrana je ljudsko pravo za sve”, koju u Hrvatskoj promovira udruga ZMAG.
Inicijativa traži da se pravo na hranu ugradi u europske zakone i politike, podrže mali poljoprivrednici i agroekologija, osiguraju poštene cijene i dostupnost zdrave hrane te ograniče tržišni monopoli i špekulacije hranom.
Zahtjev je jasan: hrana mora biti dostupna svima, a prehrambeni sustav mora služiti ljudima i prirodi, a ne samo profitu!
Za potpisivanje vam trebaju manje od minute. Cilj je prikupiti najmanje milijun potpisa građana EU-a kako bi Europska komisija morala službeno razmotriti inicijativu. Inicijativu potpišite OVDJE, a više o inicijativi saznajte OVDJE. 

Objava Neće nas nove tehnologije spasiti od gladi dok je profit važniji od ljudskih života! pojavila se prvi puta na Biovrt - u skladu s prirodom.

Oskoruša (Sorbus domestica) listopadno je stablo iz porodice ružovki (Rosaceae), u koju pripadaju i jabuke, kruške i mnoge druge voćne vrste. Prirodno je rasprostranjena u dijelovima južne i srednje Europe, a samoniklo raste i na području Hrvatske. Dugovječno je stablo koje može živjeti nekoliko stotina godina, narasti više od 20 metara i razviti široku, raskošnu krošnju. Osim zbog plodova, nekada je bila vrlo cijenjena i zbog izuzetno tvrdog, kvalitetnog drva koje se koristilo za izradu alata, namještaja i drugih predmeta.

O važnosti oskoruše u prošlosti govori i predaja da se još u vrijeme Marije Terezije poticala, pa čak i navodno naredila njezina sadnja na seoskim gospodarstvima. Iako nisam pronašla dokaze takve konkretne uredbe, sama predaja svjedoči o tome koliko je oskoruša ostala povezana s nekadašnjim načinom života i uzgojem voća.

Voćka za koju treba imati strpljenja
Oskoruša je poznata po tome što na prve plodove ponekad treba čekati godinama. Stabla uzgojena iz sjemena često počinju rađati tek nakon desetak ili više godina, dok cijepljene sadnice mogu proroditi ranije.
Svoju oskorušu koja je cijepljena na podlogu dunje posadila sam 2018. godine i upravo me ove jeseni razveselila prvim većim urodom. Tako sam konačno imala priliku prvi put kušati njezine plodove, i to s vlastitog stabla. A moram priznati da me njihov neobičan način dozrijevanja posebno oduševio.

Plodovi oskoruše nalikuju malenim kruškama ili jabukama, ovisno o obliku i sorti. Dozrijevaju tijekom rujna i listopada, kada postupno počinju padati sa stabla. No ono što oskorušu razlikuje od većine voća jest činjenica da njezini plodovi nisu najukusniji dok su još čvrsti.
Zeleni plodovi izrazito su tvrdi i trpki, zbog visokog sadržaja tanina. Kako dozrijevaju, postupno požute, počinju omekšavati i gube dio svoje trpkosti. Meni su se upravo takvi, žućkasti i djelomično omekšali plodovi, pokazali najukusnijima.

Međutim, tradicionalno se oskoruša jede kada potpuno omekša i posmeđi. Tada njezino meso postaje mekano, slatko i aromatično, gotovo poput pekmeza. Nekome tko oskorušu ne poznaje takav plod mogao bi izgledati pokvareno, no riječ je o prirodnom procesu dozrijevanja i omekšavanja. Sličan proces poznajemo i kod mušmule, čiji se plodovi također jedu tek nakon omekšavanja.
Naravno, treba razlikovati prirodno omekšavanje od stvarnog kvarenja i pojave plijesni.

Oskoruša se koristila i za bistrenje vina
Osim za svježu konzumaciju, plodovi oskoruše nekada su imali zanimljivu primjenu u proizvodnji voćnih vina.
Posebno se cijenio njihov sok koji se dodavao jabučnom i kruškovom moštu, odnosno voćnom vinu, radi poboljšanja bistrine, okusa i trajnosti. Zbog sadržaja tanina oskoruša je mogla pomoći u taloženju određenih tvari koje uzrokuju zamućenje vina.
Takva primjena bila je osobito poznata u dijelovima srednje Europe, primjerice u Njemačkoj, gdje se oskoruša tradicionalno koristila u proizvodnji jabučnog vina.
Plodovi se mogu i sušiti ili zamrzavati, čime se produljuje mogućnost njihove upotrebe tijekom godine.

Cijepljena oskoruša ili ona uzgojena iz sjemena?
Prilikom kupnje oskoruše važno je obratiti pozornost na to je li sadnica cijepljena i na kakvoj je podlozi. Prema mojem iskustvu s ponudom rasadnika, većina dostupnih sadnica oskoruše cijepljena je na dunju. Takve sadnice mogu ranije početi rađati i razviti manje bujno stablo, što je prednost za one koji nemaju mnogo prostora ili ne žele godinama čekati prve plodove.
Međutim, dugoročna stabilnost stabla može biti problem. Kod podloga dunje poznato je da mogu razviti plići korijenski sustav i slabije usidrenje u tlu. I sama sam se susrela s tim problemom – jedna moja oskoruša cijepljena na dunju nakon obilnih kiša znatno se nagnula jer korijen nije uspio zadržati stablo uspravnim. Slična iskustva podijelili su sa mnom i drugi, kojima korijen također nije izdržao kada su stabla narasla. Iako takva iskustva ne znače da će se problem pojaviti kod svake oskoruše cijepljene na dunju, svakako su razlog za oprez.
Zato sam pokušala nabaviti i oskorušu uzgojenu na vlastitom korijenu, odnosno iz sjemena. Oskoruše uzgojene iz sjemena na vlastitom korijenu mogu razviti veliko, dugovječno stablo sa snažnim korijenskim sustavom, ali za njih treba osigurati dovoljno prostora i imati mnogo više strpljenja do prvih plodova.U Hrvatskoj još uvijek postoje i samonikle oskoruše, nastale prirodnim razmnožavanjem sjemenom, koje životinje raznose na nova staništa.
Zato pri kupnji svakako preporučujem raspitati se o podlozi na koju je oskoruša cijepljena. Ako imate dovoljno prostora i želite posaditi stablo za buduće generacije, vrijedi razmotriti i oskorušu uzgojenu iz sjemena.

Kako uzgojiti oskorušu iz sjemena?
Oskoruša se može razmnožavati sjemenom, ali za uspješno klijanje potrebno je poznavati njezine posebnosti. U prirodi njezine plodove jedu brojne životinje, među kojima su lisice, jazavci i ptice, koje zatim svojim izmetom rasprostranjuju sjeme na nova područja. Upravo se zbog toga u narodu može čuti zanimljiva tvrdnja da oskoruša može niknuti samo ako njezino sjeme prethodno prođe kroz probavni sustav lisice. Međutim, to nije točno. Lisice i druge životinje važni su rasprostranjivači sjemena, ali njihov probavni sustav nije nužan za klijanje.
Sjeme oskoruše ima izraženu dormantnost, odnosno prirodno mirovanje, pa mu je za uspješno klijanje potrebna odgovarajuća priprema. Najčešće se preporučuje hladna stratifikacija, odnosno držanje očišćenog sjemena u vlažnom supstratu na niskim temperaturama tijekom nekoliko mjeseci, čime se oponašaju prirodni zimski uvjeti. Zato je moguće oskorušu uspješno uzgojiti i iz sjemena, samo je potrebno malo znanja i strpljenja.

Narodni lijek protiv proljeva
Oskoruša ima i dugu povijest primjene u narodnoj medicini. Posebno je bila cijenjena kao prirodno sredstvo protiv proljeva, zbog adstringentnog djelovanja koje se povezuje s visokim sadržajem tanina u plodovima. U tu svrhu tradicionalno su se koristili svježi plodovi, njihov sok, ali osobito osušeni plodovi od kojih se mogao pripremati i uvarak, odnosno čaj.
Plodovi oskoruše mogu se narezati i osušiti te tako sačuvati za kasniju upotrebu. Danas se često preporučuje i zamrzavanje plodova, iako je upravo sušenje bolje dokumentirano u zapisima o njihovoj tradicionalnoj ljekovitoj primjeni.
U narodnoj predaji spominje se i da pretjerana konzumacija oskoruše može izazvati zatvor. Iako se njezina primjena kod probavnih tegoba prenosi generacijama, važno je naglasiti da je riječ o tradicionalnoj upotrebi, a ne o klinički potvrđenom liječenju.
Dodatno, etnobotanički pregled iz 2020. bilježi i tradicionalnu upotrebu oskoruše kod dijabetesa na području Grčke i Turske.

Vrijedna voćka koju vrijedi sačuvati
Oskoruša je zanimljiva i zbog svoje prilagodljivosti. Dobro razvijena stabla mogu podnositi sušu i visoke ljetne temperature, a zbog dubokog korijenskog sustava mogu uspijevati i na zahtjevnijim položajima. Ipak, mlade sadnice potrebno je po potrebi zalijati za vrijeme ekstrema dok se dobro ne ukorijene.
Osim što daje jestive plodove, oskoruša je vrijedna i za bioraznolikost. Njezini cvjetovi u proljeće privlače kukce oprašivače, a plodovi u jesen predstavljaju izvor hrane brojnim životinjama.

Danas, kada se sve više govori o očuvanju starih voćnih sorti i prilagodbi voćarstva klimatskim promjenama, vrijedi se prisjetiti i ovakvih pomalo zaboravljenih vrsta. Oskoruša možda nije voćka koja će nas brzo nagraditi obilnim urodom, ali je dugoročno ulaganje u raznolikost voćnjaka i očuvanje naše prirodne i voćarske baštine.
A nakon osam godina čekanja na prve plodove svoje oskoruše, mogu samo zaključiti da se strpljenje itekako isplatilo. I zato se nadam da će ova zanimljiva voćka ponovno pronaći svoje mjesto u našim vrtovima i voćnjacima.

Objava Oskoruša – zaboravljena voćka naših krajeva pojavila se prvi puta na Biovrt - u skladu s prirodom.

Komplet naručite na poveznici OVDJE. 

Objava Znanje i sjeme za vaš vrt – posebna jesenska ponuda iz Biovrta pojavila se prvi puta na Biovrt - u skladu s prirodom.

Posljednjih godina sve više osjećamo koliko tržište hrane može biti nesigurno. Cijene hrane kontinuirano rastu, a nakon ovogodišnjih velikih suša i problema u poljoprivrednoj proizvodnji ponovno se govori o mogućim dodatnim poskupljenjima hrane. S druge strane, kada kupujemo hranu, često ne znamo gdje je i na koji način uzgojena, koliko je puta tretirana pesticidima niti koliko je daleko putovala prije nego što je stigla do našeg stola.

Naravno, većina nas svojim vrtom neće postati potpuno samodostatna niti proizvesti svu hranu koja nam je potrebna.
Ali to niti ne mora biti cilj. Jer svaka glavica salate, rajčica, paprika, tikvica, jabuka ili šaka graha koju sami uzgojimo znači nešto drugo: to je naša hrana. Znamo gdje je rasla, znamo kako smo je uzgojili i znamo da je nismo tretirali pesticidima. A kada je imamo u vlastitom vrtu, ona nam je na dohvat ruke – bez odlaska u trgovinu i bez razmišljanja koliko je tog tjedna ponovno porasla cijena. Koliko god malo uspjeli uzgojiti, to je dio hrane nad kojim ponovno imamo kontrolu.

Uzgoj vlastite hrane donosi nam puno više od samih namirnica: boravak na otvorenom, kretanje, radost stvaranja, obilje okusa i mogućnost da jednostavno odšetamo do vrta i uberemo dio svog sljedećeg obroka.

Sezonsko, lokalno i organsko smjer je kojem vrijedi težiti – i u uzgoju i u prehrani.

Jesen je, ali to nikako ne znači da je vrijeme mirovanja ili da je kraj za ovu vrtlarsku sezonu.

Upravo suprotno – sada počinje jedno vrlo važno razdoblje u vrtu. Vrijeme je za sjetvu i sadnju kultura koje ćemo brati tijekom jeseni, zime i idućeg proljeća, za sadnju trajnica i lukovica, pripremu vrta za zimu, ali i za planiranje i sadnju budućeg voćnjaka.

Zato vam i ove jeseni poklanjam online predavanje „Uzgajajmo vlastitu hranu – jesenski radovi u vrtu“, u kojem ću vam pokazati što sve možemo napraviti upravo sada kako bismo imali više vlastite hrane i uspješniji vrt.

Na predavanju ćete saznati:
– Što sve radimo na vrtu od rujna pa se do kraja godine
– Koje kulture sijemo i sadimo na jesen
– Kada beremo koje povrće s vrta i preporuke za čuvanje preko zime
– Sadnja trajnica i lukovica – kada i kako
– Kako pripremiti vrt za zimu
– Osnove o kreiranju voćnjaka i šumskog vrta
I još mnoštvo korisnih savjeta.

Predavanje “Uzgajajmo vlastitu hranu – jesenski radovi u vrtu”  bit će besplatno dostupno online od 23.09.-07.10. na mom Youtube kanalu, a da bi ga mogli besplatno pogledati trebate se prethodno prijaviti putem online prijavnice.

PRIJAVITE SE ZA GLEDANJE PREDAVANJA od 23.09.-07.10.26. OVDJE.

Moje je ime Silvija Kolar-Fodor. Ja sam autorica, biovrtlarka, aktivistica i zaljubljenica u prirodu. Posljednjih dvadeset godina inspiriram i educiram vrtlare/ice i one koji to žele postati, kako lako i jednostavno, a uz puno radosti mogu uzgojiti obilje zdrave hrane. Znanje i podršku u tome pružam vam kroz svoju knjigu „Vrtlarenje u skladu s prirodom”, edukacije, www.biovrt.com i domaće sjeme iz biovrta. Vjerujem da upravo vlastitim biovrtom i podrškom lokalnog organskog uzgoja svi zajedno stvaramo bolju budućnost za sebe i za buduće generacije.

Poveznicu za gledanje šaljem na vaš e-mail od 23.09.26.

PRIJAVITE SE ZA GLEDANJE PREDAVANJA od 23.09.-07.10.26. OVDJE.

Predavanje provodimo u sklopu našeg programa “Podržimo lokalni, sezonski i organski uzgoj hrane”.

Objava Poziv na online predavanje “Uzgajajmo vlastitu hranu – jesenski radovi u vrtu” 23.09.-07.10.2026. pojavila se prvi puta na Biovrt - u skladu s prirodom.

Posebno me veseli i čini ponosnom činjenica da se za Biovrt danas zna i izvan granica Hrvatske te da su ljudi spremni prijeći stotine kilometara kako bi došli u Međimurje, proveli nekoliko sati na mom imanju i uživo upoznali način na koji već više od 20 godina vrtlarim u skladu s prirodom.

Više od obične šetnje vrtom
Edukativni obilazak Biovrta traje oko tri sata, a moj cilj nikada nije bio samo pokazati ljudima lijepi vrt i voćnjak. Želim im pokazati kako sve to funkcionira. Zato tijekom obilaska prolazimo kroz različite dijelove imanja – povrtnjake, voćnjake, bobičnjak i šumski vrt, livade, pergole, vrt u teglama i druge dijelove Biovrta i upravo tamo gdje se nešto događa objašnjavam zašto sam nešto napravila baš na taj način. Pričamo o kreiranju i održavanju vrta i voćnjaka, malčiranju, minimalnom zalijevanju, izboru biljaka i sorti, bolestima i nametnicima, čuvanju tla, bioraznolikosti, oprašivačima i brojnim drugim organizmima koji zajedno s nama žive u vrtu. Pokazujem metode kojima pokušavam postići da vrt bude otporan i produktivan uz što manje nepotrebnih intervencija – odnosno kako vrt osmisliti tako da priroda dio posla odradi umjesto nas.
Ali ne pokazujem samo ono što je uspjelo. Dijelim i iskustva o tome što sam tijekom više od dva desetljeća napravila pogrešno, što danas više ne bih ponovila i kako sam svoju praksu mijenjala kroz godine. Jer upravo je to velika vrijednost iskustva: ne morate svaku grešku sami ponoviti da biste iz nje nešto naučili.

Biovrt se doživljava svim osjetilima
Obilazak Biovrta ne završava samo na gledanju i slušanju. Ovisno o terminu, tijekom obilazaka kušali smo ono što je upravo tada dozrijevalo na imanju – od jagoda, haskapa, krušvica i trešanja u ranijem dijelu sezone pa do jabuka, krušaka, vinogradskih breskvi i grožđa krajem ljeta. To mi je posebno važno jer o sortama možemo puno toga pročitati i ispričati, ali ništa ne može zamijeniti trenutak kada plod probate kada je zreli i netom pobran sa stabla.
Nakon trosatnog obilaska slijedilo je i druženje uz zakusku pod trešnjom, pripremljenu od namirnica iz Biovrta i lokalnih OPG-ova. Na stolu su se tako tijekom sezone našli povrće iz vrta, hajdinska kaša, lokalni sirevi, domaći ajvar i pindžur, pekmezi, kolači, sokovi i, naravno, već gotovo legendarni mamini klipići. Tako obilazak postaje puno više od edukacije. To je nekoliko sati provedenih u vrtu, među biljkama, plodovima, kukcima i ljudima koje povezuje interes za uzgoj vlastite hrane i život bliži prirodi.

Hvala od srca svima koji ste tijekom ove sezone došli na moje imanje.
Hvala na interesu, pitanjima, razgovorima, smijehu, lijepim riječima i povjerenju s kojim ste došli učiti od mene.
Nadam se da su posjetitelji iz Biovrta, osim fotografija i lijepih uspomena, ponijeli i puno znanja, inspiracije i ideja koje ćete primijeniti u svojim vrtovima. Meni je svaki takav susret potvrda koliko danas postoji interesa za uzgoj vlastite hrane, očuvanje bioraznolikosti i metode kojima možemo vrtlariti surađujući s prirodom, umjesto da se protiv nje neprestano borimo.

Ponovno se vidimo u lipnju 2027
S edukativnim obilascima imanja ponovno krećemo u lipnju 2027., kada će Biovrt izgledati sasvim drukčije i započeti novu sezonu susreta, učenja i druženja. Ali do tada ne prestajemo učiti. Već uskoro pripremam nova online predavanja i edukativne sadržaje, pa će Biovrt tijekom hladnijeg dijela godine ponovno preseliti svoje edukacije pred ekrane.
A onda, kada iduće godine ponovno zazeleni i zamiriše – vidimo se opet uživo u Biovrtu.

POPIS OBILAZAKA 2026 I POVEZNICE NA FOTOALBUME S DOGAĐAJA:

13.06.2026. (subota) 
08.08.2026. (subota) 
15.08.2026. (subota) 
22.08.2026. (subota) 
26.08.2026. (srijeda)
03.09.2026. (četvrtak) 
05.09.2026. (subota) 
12.09.2026. (subota) 

Objava Završena sezona obilazaka imanja Biovrt 2026 pojavila se prvi puta na Biovrt - u skladu s prirodom.

Jer najlakše je reći:
„Ja to ne znam.“
„Ja to ne mogu.“
„Ne snalazim se.“
„Neka mi netko pokaže.“
„Neka to netko drugi napravi.“
I čekati.

Ali znate što? Sve više mislim da (i) radi ovog kao društvo polako klizimo prema idiokraciji.
I to ne zato što ljudi nisu sposobni, nego zato što se sve manje trudimo koristiti vlastite sposobnosti, pa se time one niti ne razvijaju.

Stalno se nalazim u situacijama u kojima se od mene očekuje jako puno jer sam eto “vrlo sposobna”, dok se druga strana ponekad nije potrudila napraviti niti ono osnovno.
Pročitati uputu do kraja. Kliknuti na poveznicu koju je dobila. Potražiti informaciju prije pitanja. Pokušati sama riješiti problem. Pročitati još jednom ako prvi put nije jasno.
Umjesto toga sve češće ide: „Ne znam, možeš li ti?“

A tko onda veli da i drugi to ne mogu? Možete, ljudi, možete puno više nego što mislite. Samo ponekad treba uzeti malo više vremena. Malo pažljivije pročitati. Još jednom ako treba. Malo dulje razmišljati. Istražiti. Pokušati. Napraviti grešku i na njoj nešto naučiti. Pa pokušati ponovno. I mozak je mišić kojeg treba vježbati, ali kad nam krene, sve je lakše.

I ono najvažnije, ne čekati uvijek da netko drugi umjesto vas pročita, pronađe, nauči, smisli, organizira i napravi. Jer svaki put kad nešto što možemo napraviti sami prepustimo drugome samo zato što nam je tako lakše ili drugi to napravi bolje od nas, ne štedimo samo vrijeme. Odričemo se prilike da nešto naučimo. Da razvijemo svoje sposobnosti. Da rastemo. Da nam radi iskustva koje steknemo idući put bude i lakše i brže. Jer bez truda, rada i vježbe, nema niti rezultata.

I upravo to pokušavam objasniti svom sinu kad i on, kao i svi mi ponekad, poželi krenuti linijom manjeg otpora.
Nemoj odmah reći da ne znaš. Prvo pokušaj. Istraži.
Nemoj odmah reći da ne možeš. Pokušaj shvatiti kako možeš. Probaj.
Ti to možeš. Nemoj čekati da mama napravi. Jer ako mama uvijek napravi umjesto tebe – mama će možda biti jako sposobna, ali ti nećeš postati sposobniji. Nećeš rasti, nikad neće postati lakše i jednostavnije. To može samo ako se prethodno potrudimo i naučimo kroz iskustvo.

Između ostalog, sve one mame za koje čujem da umjesto djece čitaju lektire – jao mame! Radite medvjeđu uslugu svojoj djeci, time oni gube i način da razvijaju kreativnost, sposobnost kritičkog razmišljanja, ali i izražavanja. I pismenost – upravo kroz čitanje lektire sve to se dobiva kao nusproizvod čitanja. Sve te vježbe i zadaće koje dobivaju, pokusi koje moraju napraviti – upravo mogu biti način na koji će razviti svoje sposobnosti. Zato sve to moraju raditi oni, a mi samo nadgledati. Fućkaš ocjenu ako iza toga ne stoji dijete koje razvija sposobnosti i samopouzdanje.

A isto vrijedi i za odrasle.
Mislim da razlika između ljudi koji su u nečemu postali stvarno dobri i onih koji nisu često nije u nekakvoj posebnoj inteligenciji, talentu ili izuzetnim sposobnostima. Razlika je po meni puno banalnija. Jedni su sjeli i potrudili se. Uzeli su si vrijeme. Čitali. Učili. Vježbali. Radili greške. Ponovili. Istraživali dalje kad nisu razumjeli.
Dok je netko drugi zaključio da je preteško, da nema vremena – i otišao skrolati po mobitelu.
Ok, priznajem da i talent i sposobnost ima utjecaja, ali upornost, trud i posvećenost je to što u konačnici donosi rezultate.

No nažalost opće stanja društva je suprotno. Postali smo društvo komocije. Sve nam mora biti brzo, jednostavno, servirano, sažeto u tri rečenice i po mogućnosti, neka netko drugi izdvoji bitno umjesto nas.
A tu vidim stvarnu opasnost. Jer mozak, koncentracija, snalažljivost, upornost i sposobnost rješavanja problema također se vježbaju. Ako ih stalno prepuštamo drugima, s vremenom ih koristimo sve manje – tako nam padaju kapaciteti.
I onda više nije problem samo to što nešto ne znamo. Problem nastaje kada izgubimo naviku da pokušamo sami saznati ili napraviti, a time nam se zaista smanjuje sposobnost.

Zato svom sinu ne želim ukloniti baš svaku prepreku s puta. Želim mu pomoći kad mu pomoć zaista treba, ali želim i da se pomuči. Da traži rješenje. Da ponekad napravi grešku i onda uči iz nje. Da nešto napravi sporije i nespretnije nego što bih ja napravila. Jer cilj nije da mu danas sve bude lakše. Cilj je da sutra bude sposobniji.

A možda bismo si to malo češće trebali dopustiti i mi odrasli. Ne morate sve znati. Ne morate sve znati napraviti iz prve. Ali prije nego kažete „ne mogu“, zapitajte se: Jesam li zaista pokušao/la ili sam samo odabrao/la lakšu opciju da netko drugi napravi umjesto mene?
U konačnici, društvo sposobnih ljudi ne nastaje tako da jedni stalno rješavaju probleme za sve ostale. Nastaje tako da svatko od nas nastavi vježbati vlastitu sposobnost da uči, razmišlja, pokušava i napravi. I tako možemo puno, a time i biti zadovoljniji sami sobom.

E da, i da sam bila sklona odustajanju – i Biovrta nikad ne bi bilo. A eto što sve čovjek može kad stvarno odluči da će to napraviti.

Objava Najlakše je odustati i ne napraviti ništa pojavila se prvi puta na Biovrt - u skladu s prirodom.

Vatreni trn, pirakanta (Pyracantha coccinea) pripada porodici ružovki (Rosaceae), pa je botanički rođak ruža, jabuka, krušaka i gloga. Prirodno raste na području jugoistočne Europe, dakle porijeklom je iz naših krajeva.
Samo ime Pyracantha vrlo slikovito opisuje biljku: dolazi od grčkih riječi koje znače „vatra“ i „trn“. Kada ujesen vidite grm prekriven tisućama jarko crvenih ili narančastih plodova, uz njegove duge i vrlo neugodne trnove koje ne vidite na prvi pogled, ali definitivno osjetite kad se previše približite ovoj biljci, jasno je kako je dobio ime.

Vatreni trn je vrlo izdržljiva biljka. Dobro podnosi hladne zime, ljetne vrućine i sušnija razdoblja, a mnogi kultivari dobro uspijevaju i u uvjetima gradskog onečišćenja. Može narasti do 4 metra i u visinu i u širinu. Često se opisuje kao zimzeleni grm, ali u našoj kontinentalnoj klimi zapravo ga je preciznije smatrati zimzelenim do poluzimzelenim. Sama biljka vrlo je otporna na hladnoću i može podnijeti temperature oko -20 °C, ali to ne znači da će joj lišće tijekom svake zime ostati potpuno zeleno. Za jačih hladnoća, osobito uz hladan i suh vjetar, dio lišća može posmeđiti, promrznuti i otpasti. To sam primijetila i na svom grmu nakon protekle hladne zime – dio je bio vidljivo oštećen, ali biljka se tijekom proljeća normalno obnovila.

Nije posebno zahtjevna prema tlu, raste na suncu i u polusjeni i dobro podnosi orezivanje. Radi njene otpornosti i na uvjete rasta i na onečišćenja često je možemo vidjeti u gradskim parkovima, uz prometnice, parkirališta i kao dio živica.
Vrlo se lako razmnožava poludrvenastim reznicama u kolovozu/početkom rujna. A tijekom rujna dozrijevaju i njegove bobice, koje su jarkih boja i to crvene, žute ili pak narančaste nijanse. Na grmu se mogu šareniti sve do jačih zahlađenja – ovisno o tome koliko ih brzo pojedu ptice.

Ali ono zbog čega je meni posebno zanimljiva nije samo njezina otpornost niti prekrasan jesenski izgled. Vatreni trn je biljka koja tijekom gotovo cijele godine nešto pruža drugim stanovnicima vrta.
U kasno proljeće (tijekom svibnja kod mene) njegovi brojni bijeli mirisni cvjetovi privlače pčele, bumbare, muhe lebdjelice i druge oprašivače. Miriše opojno, prekrasno, podsjeća na miris cvjeta šljive i u svibnju uživam u predvečerje kada se ovaj miris širi oko samog grma. Ovo je i medonosni grm.

Kako mnogi (nažalost) često kose već u svibnju, dobar je izvor hrane za oprašivače ako nema raspoloživog livadnog cvijeća u to doba godine.
Pogledajte kako izgleda u vrijeme cvatnje u mom videu OVDJE.

Kada krajem ljeta i tijekom jeseni sazriju plodovi, na red dolaze ptice. Posebno ih vole kosovi, a plodovima se hrane i druge ptice. Na svom imanju često promatram i vrapce kako se rado skrivaju u granama ovog grmlja. I nije sve samo u hrani. Vatreni trn raste vrlo gusto, razgranato i trnovito, pa njegova unutrašnjost pticama pruža ono što im u našim sve urednijim vrtovima često nedostaje – sigurno mjesto za skrivanje i odmor.

ALI IMA I JEDAN NEDOSTATAK 😀
Vatreni trn ima i svoju manje simpatičnu – trnovitu stranu. Ako mu odgovara mjesto, može narasti u grm visok i širok nekoliko metara. Snažno tjera nove izboje, a želimo li od njega urednu živicu, moramo ga redovito obuzdavati rezidbom. A orezivanje grma prepunog dugih i oštrih trnova nije baš moj omiljeni vrtni posao. Točnije, pospremanje odrezanih trnovitih grana bez ozljeda od trnja veliki je izazov. Zato prije sadnje svakako treba dobro razmisliti koliko prostora mu možemo ostaviti. Ne bih ga sadila tik uz uske prolaze i mjesta na kojima bi mogli zapinjati za grane. Iako kako sam već spomenula trnovi nisu baš jako uočljivi na ovom grmu jer ih “skriva” zeleno lišće, itekako ih osjetite čim mu se previše približite. Radije ga radi toga sadite na rubovima imanja ili kao šire živice koje ne trebaju drastično orezvanje. Danas postoje i uspravniji, stupoliki kultivari koji zauzimaju manje prostora i jednostavnije ih je održavati, što može biti puno praktičniji izbor za uske živice. Selekcionirani su čak i novi kultivari bez trnja.

Kod rezidbe ipak ne treba pretjerivati. Vatreni trn cvate na starijim izbojima, pa prejakim i čestim šišanjem možemo ukloniti upravo ono što bi iduće proljeće trebalo procvasti, a time ostajemo i bez jesenskog obilja plodova. Također, ima manje plodova ako raste u polusjeni.

Zanimljivo je da su plodovi vatrenog trna uvjetno jestivi, iako ih se ponekad pogrešno proglašava otrovnima. Sitni plodovi građom zapravo podsjećaju na minijaturne jabučice, što i ne čudi jer pripada porodici ružovki. I sama sam ih kušala: jestivi dio ploda nije problem, dok sjemenke sadrže potencijalno opasne cijanogene spojeve, kao i sjemenke nekih drugih biljaka iz ove porodice. No da bi predstavljale ozbiljniji rizik, trebalo bi sažvakati odnosno zdrobiti i pojesti veću količinu sjemenki. Plodovi se mogu i prerađivati, primjerice u žele i marmelade, ali iskreno, toliko su sitni i imaju tako malo jestivog dijela da mi se čini besmislenim trošiti vrijeme na njih dok imamo obilje puno zahvalnijeg voća za preradu. Radije ih ostavljam pticama, kojima upravo u jesen i zimi mogu biti vrijedan izvor hrane.

Vatreni trn mi je lijep primjer zašto biljke u vrtovima i javnim zelenim površinama ne bismo trebali birati samo prema tome koliko su nama dekorativne. Jedan isti grm u svibnju može biti izvor hrane za tisuće kukaca, tijekom godine sigurno sklonište za ptice, a ujesen i zimi njihova smočnica. Nama istovremeno daje zelenilo tijekom cijele godine, mirisno proljetno cvjetanje i upravo sada jedan od najljepših jesenskih prizora.
A upravo takve biljke najviše volim – od kojih nemamo koristi samo mi, nego nam pomažu da na jednostavan način očuvamo bioraznolikost oko nas.

Objava Vatreni trn (Pyracantha coccinea) – grm koristan i oprašivačima i pticama pojavila se prvi puta na Biovrt - u skladu s prirodom.

Postoje sorte voća koje su nastale dugogodišnjim planskim križanjem i selekcijom, a postoje i one kod kojih je priroda jednostavno napravila najbolje: iz jedne slučajno proklijale sjemenke nastalo je nešto toliko dobro da su ljudi odlučili tu biljku sačuvati i dalje razmnožavati. Jedna od najpoznatijih takvih priča upravo je priča o Viljamovki, danas jednoj od najpoznatijih krušaka na svijetu.

Viljamovka je nastala kao slučajni sjemenjak u Engleskoj, najvjerojatnije oko 1770. godine u Aldermastonu u Berkshireu. Prema najčešće navođenoj priči, pronašao ju je učitelj John Stair. Netko je, dakle, posijao sjemenku kruške, iz nje je izraslo novo stablo, a kad je ono prvi put rodilo, pokazalo se da njegovi plodovi imaju iznimne osobine. Sorta je sačuvana cijepljenjem, a kasnije ju je počeo širiti rasadničar Richard Williams, po kojem je na kraju i dobila ime Williams’ Bon Chrétien. Francuzi ju zovu Poire Williams, a kod nas jednostavno: viljamovka.

Zanimljivo je da je u Sjevernoj Americi poznata pod sasvim drugim imenom – Bartlett. Tamo je stigla krajem 18. stoljeća, ali njezino pravo europsko ime nije bilo poznato pa ju je Enoch Bartlett počeo širiti pod svojim prezimenom. Tek se kasnije ustanovilo da su Williams i Bartlett zapravo ista sorta. Tako ista kruška već gotovo dva stoljeća s dvije strane Atlantika nosi dva različita imena.

KAKO JE JEDAN SLUČAJNI SJEMENJAK POSTAO MJERILO ZA DRUGE KRUŠKE
Viljamovka je radi svojih svojstava postala toliko poznata i raširena sorta da se već dugo koristi kao svojevrsni standard s kojim se uspoređuju druge kruške. Njezin okus smatra se mjerilom kvalitete, a čak se i vrijeme dozrijevanja drugih sorti često opisuje u odnosu na Viljamovku, npr. koliko dana prije ili poslije nje dozrijevaju.

Plodovi su srednje veliki do veliki, klasičnog kruškolikog oblika. Dok su nezreli zelene su boje, a dozrijevanjem postaju karakteristično žuti. Meso je svijetlo, vrlo sočno, topivo i fino, a ono po čemu se Viljamovka posebno izdvaja njezina je izrazita aroma. To je jedna od onih krušaka koje ne morate niti zagristi da biste znali što držite u ruci – zrela Viljamovka jednostavno miriše.
No, da bi osjetili onaj pravo okus Viljamovke, to mora biti svježa kruška ubrana sa stabla. One u dućanima nerijetko stoje tjednima i mjesecima u hladnjačama, i nemaju niti približno takav miris i okus kao svježa, netom ubrana kruška. Iz netom ubrane Viljamovke sok jednostavno teče kad ju zagrizete. 

Upravo kombinacija sočnosti, slatkoće i karakteristične arome razlog je što je izvrsna za jelo u svježem stanju, ali i jedna od najvažnijih krušaka za preradu – od kompota i pekmeza do sokova i poznate rakije viljamovke.

Postoji i crvena Viljamovka, odnosno sorta crvenkastog ploda. Zanimljiva je zbog crvenkaste boje plodova, ali ipak nije tako kvalitetna kao žuta Vilijamovka. Nekako dugo treba da dozori, a kad konačno dozori, plodovi brzo krenu propadati, pa ju je bolje imati na oku i pobrati malo prije. Zato mi je izvorna žuta Viljamovka ipak draža.

DRUGA POLOVICA KOLOVOZA JE NJEZINO VRIJEME
Viljamovka pripada kasnoljetnim sortama. Kod nas najčešće dozrijeva tijekom druge polovice kolovoza, a točno vrijeme ovisi o položaju, godini i vremenskim prilikama.
Kao i mnoge kruške, ne mora potpuno dozoriti na stablu. Plodovi se mogu ubrati pred zorenje dok su još čvrsti i zelenkasti te pustiti da dozriju nakon berbe. Tada omekšaju, požute i razviju onu karakterističnu aromu zbog koje je Viljamovka toliko cijenjena.

KAD VILJAMOVKA RODI – GRANE SE SAVIJAJU
Kad imamo povoljno vrijeme na proljeće, može roditi stvarno nevjerojatno. Viljamovka je vrlo rodna sorta i upravo tu dolazimo do nečega što se posebno dobro vidi u godinama poput ove, kada su uvjeti za kruške bili dobri. Stabla mogu biti doslovno pretrpana plodovima, a pod njihovom težinom grane se savijaju, pa ako ih na vrijeme ne podupremo ili ne prorijedimo plodove, mogu i pucati.
Zato je kod kupnje sadnice važno pitati i na što je Viljamovka cijepljena. Kruške se danas često cijepe na različite podloge dunje kako bi stabla ostala manja i ranije počela rađati. Međutim, Viljamovka nije idealno kompatibilna sa svim podlogama dunje, pa se kod nekih kombinacija koristi i međupodloga. No po meni podloge dunje su jednostavno preslabe za Vilijamovku u punom rodu.
Za veći vrt ili voćnjak ja bih zato radije birala Viljamovku cijepljenu na sjemenjak kruške (Pyrus communis). Takvo će stablo biti veće i bujnije i morat ćemo duže čekati na ozbiljniji rod ( 7-10 godina), ali će razviti snažniji korijen i čvršću konstrukciju stabla koja dugoročno bolje odgovara sorti koja može toliko obilno roditi. A nakon toga trebate tačke za berbe.
Naravno, niti veliko stablo nije neuništivo. Ako se na jednoj grani nađe nekoliko desetaka kilograma krušaka, težina na kraju napravi svoje. Zato u godinama obilnog roda treba na vrijeme prorijediti dio plodova i poduprijeti preopterećene grane.

I da, može se uzgajati potpuno organski, u mojim voćnjacima rastu i obilno rode bez ikakvih špricanja.

Vilijamovka mi je definitivno jedna od najboljih krušaka i uživam u njima u drugoj polovici kolovoza i početkom rujna. I kod nje se uvijek sjetim kako prava čudesa mogu nastati sasvim slučajno.
Prije više od 250 godina negdje je slučajno niknula jedna sjemenka. Netko je imao dovoljno znatiželje da pričeka da stablo naraste i rodi, prepoznao je koliko je plod poseban i sačuvao ga cijepljenjem.
Zahvaljujući tome, danas istu tu sortu uzgajamo u milijunima vrtova i voćnjaka diljem svijeta.
A svake godine krajem ljeta ponovno možemo zagristi u plod tog jednog sretnog slučaja i uživati u kraljici krušaka

Objava Viljamovka – slučajno nastala kraljica krušaka pojavila se prvi puta na Biovrt - u skladu s prirodom.

BERBA ILI VAĐENJE KRUMPIRA?
Nakon moje FB objave o „berbi krumpira“ neki su se uhvatili upravo za riječ „berba“. Pa da odmah riješimo i tu dilemu: za krumpir se koriste izrazi „berba“ i “vađenje” krumpira, a u različitim krajevima čut ćete i “kopanje” krumpira. Nama koji radimo na zemlji ipak je važnije znati kada i kako krumpir izvaditi nego se nadmudrivati oko naziva tog posla.

KAKO ZNATI DA JE KRUMPIR ZREO?
Krumpir za skladištenje vadimo kada završi vegetaciju. Najjednostavniji znak je nadzemni dio biljke: stabljike i lišće počinju žutjeti, sušiti se i na kraju odumiru. Nakon odumiranja nadzemnog dijela dobro je pričekati da se pokožica gomolja učvrsti jer se tako krumpir prilikom vađenja manje oštećuje i bolje skladišti.
Naravno, mladi krumpir možemo vaditi puno ranije, ali njega vadimo za neposrednu potrošnju, a ne za dugotrajno čuvanje.

ŠTO AKO SU ZLATICE POJELE LIŠĆE?
Nemojte odmah očajavati ako su krumpirove zlatice prije kraja sezone pojele velik dio nadzemnog dijela. To ne znači da ispod zemlje nema krumpira. Gomolji koji su se do tada formirali ostaju u zemlji. Problem je u tome što biljka bez lišća više nema dovoljno fotosinteze kojom proizvodi energiju za daljnji rast gomolja. Ako zlatice prerano potpuno ogole biljku, posljedica zato može biti manji urod i sitniji krumpir. Zato je najbitnije provjeravati krumpir i micati zlatice u početnoj fazi raste, kasnije u kasno ljeto više ne mogu napraviti toliko štete.

ZAŠTO JE OVE GODINE MNOGIMA KRUMPIR SITNIJI?
To mi ove godine govori dosta vrtlara, a jedan od važnih razloga mogu biti upravo dugotrajne vrućine i suša. Krumpir je kultura kojoj odgovaraju niže temperature. Optimalne temperature za razvoj gomolja su oko 15–20 °C, dok visoke temperature ometaju stvaranje i punjenje gomolja. Kad temperatura tla prijeđe 30 stupnja – gomolji više ne rastu. U istraživanjima je toplinski stres smanjivao i broj i veličinu gomolja, a kombinacija vrućine i nedostatka vode dodatno pogoršava rezultat. Zato nije neobično da nakon ljeta kakvo smo imali pronađemo više sitnog krumpira. I naravno, u svakoj normalnoj berbi bit će i velikih i malih gomolja – ne mora svaki krumpir biti divovski da bi urod bio dobar. Puno je veća radost i uspjeh imati svoj organski krumpir.

ZA VRIJEME SUŠE VEĆE SU I ŠTETE OD GLODAVACA
Miševi i voluharice također vole krumpir, a tijekom dugih sušnih razdoblja njihove štete mogu nam biti još uočljivije. Sočni gomolji predstavljaju im i hranu i izvor vode kada je okoliš suh. I kod mene su ove godine ponešto pojeli, ali šteta nije velika. Dok ima dovoljno i za njih i za mene, ne uzrujavam se previše. Zato već kod sadnje računam i na to da će bio biti i takva šteta.

ZAŠTO KRUMPIR NE VADIM ZA NAJVEĆIH VRUĆINA?
Ako krumpir spremate za zimu, nemojte ga vaditi usred najveće žege iz jako zagrijanog tla.  Pa čak i ako je cima (nadzemni dio) odumrla – bolje je čekati. Visoka temperatura gomolja pri vađenju nepovoljna je za njegovu kvalitetu i kasnije skladištenje. Mnogi se žale da im tako izvađeni krumpir brzo propada i gnjili.
Stručne smjernice za proizvodnju krumpira zato preporučuju vađenje pri umjerenim temperaturama; ako su dani vrući, bolje je vaditi rano ujutro nego tijekom najtoplijeg dijela dana. A najbolje je pričekati da padnu kiše u drugoj polovici kolovoza/početkom rujna, kad se tlo prirodno ohladi i omekša – pa onda krenuti u berbu.
Ja sam ove godine namjerno čekala promjenu vremena i kišu. Nakon gotovo dva mjeseca suše pala je kiša 20.08. i tlo se konačno ohladilo te omekšalo, a posao je odmah postao puno lakši.
Samo nemojte otići ni u drugu krajnost: krumpir za skladištenje nije dobro vaditi iz jako mokrog i blatnog tla, jer ozljede i vlaga povećavaju mogućnost problema s truležima tijekom skladištenja.

MALČ JE (I) OVE GODINE U BIOVRTU NAPRAVIO VELIKU RAZLIKU
Krumpir sam još krajem svibnja debelo pomalčirala sijenom, a tijekom ljeta sloj smo dodatno podebljavali. I upravo se ove ekstremne sezone pokazalo koliko to vrijedi.
Malč je smanjio isparavanje vode, održavao tlo hladnijim i zaustavio rast većine korova. To je posebno važno upravo kod krumpira jer mu hladnije tlo pogoduje razvoju gomolja. Prekrivanje tla malčem (kod mene sijenom) preporučuje se upravo za očuvanje vlage i održavanje niže temperature tla tijekom njihova rasta.
A pravi rezultat vidjela sam tek kod vađenja. Nakon kiše maknule smo debeli sloj sijena, a ispod njega nas je dočekala prekrasna, rahla zemlja. Ponijele smo vile i velike motike, a na kraju smo glavninu krumpira vadile – malim ručnim motičicama.

Početak berbe krumpira u Biovrtu 24.08.2026.:

Nakon gotovo dva mjeseca suše i ekstremnih vrućina, urod je sasvim solidan, štete od voluharica i miševa su male, a tlo je u odličnom stanju. Ove sezone još jednom se pokazalo da malč nije samo način borbe protiv korova – u sve toplijim i sušnijim ljetima postaje jedna od najvažnijih zaštita tla i biljaka u mom vrtu. I nakon vađenja krumpira, ova je gredica prekopana, prekrivena malčem, i tu ću saditi luk i češnjak na jesen. Tako ću iskoristiti ove pripremljene gredice i malč, a super je i radi plodoreda.

Još više o berbi i spremanju krumpira čitajte i pogledajte OVDJE.

Objava Sve što je važno znati o berbi krumpira pojavila se prvi puta na Biovrt - u skladu s prirodom.