Centar BEA

Nutricionističke online grupe Centra BEA

jelena.mavrovic — Tue, 01 Sep 2026 23:40:20 +0000

Centar BEA najavljuje pokretanje dvije nutricionističke grupe u online formi: za poteškoće vezane uz dijagnoze anoreksije, bulimije i nespecifičnog poremećaja hranjenja ponedjeljkom navečer, i za emocionalno jedenje utorkom navečer.

Nutricionističke grupe primjenjuju metodu KBT-E koja je dokazano učinkovita u poboljšanju odnosa prema hrani. KBT-E metoda preporučuje se u najvažnijim svjetskim smjernicama za liječenje poremećaja hranjenja.

Online nutricionistička grupa ponedjeljkom (anoreksija, bulimija i nespecifični poremećaj hranjenja) počinje 5.10.2026. od 19.30 do 21 h. Cijena za ciklus od 8 susreta iznosi 80 eur. Voditeljica je mag.nutr. Jelena Zubić, iskusna u individualnom i grupnom radu s oboljelima od poremećaja hranjenja.

Online nutricionistička grupa utorkom (emocionalno jedenje i pretilost) počinje 6.10.2026 od 19.30 do 21 h. Cijena za ciklus od 8 susreta iznosi 80 eur. Voditeljica je mag. nutr. Kristina Beljan, dugogodišnja suradnica Centra BEA specijalizirana za teškoće prejedanja.

Prijave za obje grupe na info@centarbea.hr

Sudjelovanje u nutricionističkoj grupi važan je korak za uspostavljanje uravnoteženog odnosa prema hrani, razvijanje zdravijih obrazaca hranjenja i boljeg razumijevanja veze emocija i hrane. Grupe su interaktivne, postoje domaće zadaće između susreta i njeguje se atmosfera sigurnosti i povjerenja. Sudjelovati mogu osobe stare 17 i više godina.

Dobro nam došli!

Tags:

Aktualnosti

Zašto intuitivno hranjenje nije čarobni lijek za sve?

jelena.mavrovic — Mon, 31 Aug 2026 18:29:40 +0000

Na društvenim mrežama često se baš intuitivno hranjenje smatra kao spasonosno rješenje za sve ljude opterećene dijetnom kulturom. Intuitivno hranjenje je predstavljeno kao “slušanje svog tijela” i „slobodan odnos s hranom“ koje će samo po sebi dovesti do uravnoteženog odnosa prema hrani i tijelu.

A što ako osoba ne može čuti „glas svoga tijela“? Što u slučaju kad su njeni signali gladi i sitosti toliko poremećeni da će se lako pogubiti u labirintu kontradiktornih poruka koje joj šalje njeno tijelo?

Nakon dugog vremena ignoriranja gladi, ustrajavanja u restrikcijama i slijeđenja raznih pravila, prepoznavanje potreba vlastitog tijela može biti komplicirano pa počnemo razmišljati jesmo li zaista gladni, trebam li sada ovo pojesti, osjećam li sada emocionalnu glad ili stvarnu glad i slično. I onda se intuitivno hranjenje ponovno pretvori u preopterećenost hranom.

Važno je da sami ili uz pomoć stručnjaka procijenimo je li naša buka u glavi vezana uz hranu (food noise) još uvijek prejaka – u tom slučaju intuitivno hranjenje možda nije najbolji izbor. Osobe koje imaju iskustvo poremećaja hranjenja ili su još uvijek u poremećaju često trebaju proći dulji period strukturiranog hranjenja, kada polako uče osluškivati signale gladi i sitosti te se uče prepoznavati vlastite potrebe. Također, u periodima veliki promjena ili emocionalnih previranja, za osobe s iskustvom poremećaja hranjenja sigurnije se privremeno osloniti na strukturirano hranjenje prema modelu KBT-E, nego se gubiti u nejasnim vodama intuitivnog hranjenja.

Nekim ljudima intuitivno hranjenje odgovara dok drugima samo pojačava osjećaj nesigurnosti. U redu je da sami prepoznate u kojoj se grupi trenutno nalazite.

Moramo si dati vremena da razvijemo osjećaj sigurnosti i da naučimo raziliku između slušanja svojeg tijela i ispunjavanja prolaznih želja. Intuitivno hranjenje nije oblik prehrane koji će brzo riješiti naš odnos s hranom. Ono je proces kojim učimo jesti svjesnije i odgovornije, pri čemu ne dijelimo hranu na dobru i lošu, već razvijamo slobodan i uravnotežen odnos prema hrani.

Mia Findrik,

Volonterka Centra BEA

Tags:

Volonteri pišu

Uloga rutine u svakodnevnoj prehrani: privid kontrole ili korisna struktura?

jelena.mavrovic — Mon, 31 Aug 2026 17:54:50 +0000

Većina ljudi ima neku rutinu koju voli slijediti pa tako i rutinu prehrane. Ona nam može biti korisna ako ne želimo preskakati obroke ili stalno razmišljati o tome što ćemo jesti. Ako se želimo zdravo hraniti možemo primjerice odabrati par omiljenih i zdravih jela koje ćemo iznova pripremati iz dana u dan, ili unaprijed rasporediti naše obroke tijekom dana. Na taj način ne moramo trošiti sate u kuhinji razmišljajući što bi i kada mogli pojesti, i unaprijed znamo hoćemo li jesti kući ili da ponesemo hranu sa sobom.

Iako je rutina u svakodnevnoj prehrani koristan vodič za zdrav život, ona može prijeći granicu pri čemu postaje opsesija.

I sama se sjećam koliku je kontrolu rutina moje svakodnevne prehrane imala nada mnom. Svaki sam dan imala točno određeno što ću pojesti, bazirano na kvaliteti namirnica i njihovoj kalorijskoj vrijednosti. Čim bi izgubila kontrolu nad svojim obrocima i pojela nešto za što ne znam koliko ima kalorija ili nešto izvan planiranog rasporeda, imala sam grižnju savjesti.

“Od sutra krećem iznova” ili “Sutra više neću ovako” ponavljala bih si u glavi ostatak dana. No, s vremenom sam shvatila da koliko god planirala unaprijed ne mogu predvidjeti kada ću biti gladna, što će se dogoditi tijekom dana, kakva će hrana biti dostupna i slično.

Naučila sam da rutina u obrocima sama po sebi nije loša, ako i dalje mogu biti fleksibilna. Ne treba pratiti stroga pravila i sljedeći dan žaliti zato što smo pojeli nešto izvan planiranog jelovnika. Naša rutina nam može biti okvirni pokazatelj što i kako želimo jesti, no ako se događaji u danu odviju drugačije ili nam život donese iznenadne prilike, poput zajedničkog ručka s prijateljima, rođendan kolegice ili posjet člana obitelji- važno je reći „da“ i prilagoditi se, uživati u trenutku i sutra se mirno vratiti svojim uobičajenim rutinama jedenja.

Mia Findrik,

Volonterka Centra BEA

Tags:

Volonteri pišu

Od ponedjeljka, od prvog u mjesecu, od prvog dana školske godine

jelena.mavrovic — Wed, 26 Aug 2026 20:39:58 +0000

…novi počeci kao bajka za laku noć

Kako se bliži početak nove školske, a ubrzo i akademske godine vjerujem da su mnogi osmislili planove i ciljeve koje žele ostvariti. Naravno, nove odluke uvijek se počinju primjenjivati na određeni dan ili datum, jer je sasvim “suludo” početi trenirati u srijedu, zar ne?

No, je li to zapravo dobro i možemo li takvim mentalitetom dugoročno održati naše ciljeve?

Rekla bih da odgađamo početak „ostatka našega života“ čekajući idealan trenutak za neku promjenu. Slično kao što ne nosimo našu najdražu haljinu već čekamo neki poseban događaj da bi je obukli, a onaj skupi parfem nanosimo samo za rijetke prilike. Tako je i sa promjenama. Čekamo određeno vrijeme koje smo si zacrtali u glavi jer smatramo da je baš tada najbolji trenutak za početak novog poglavlja našeg života. U tom prijelomnom trenutku iza sebe ćemo ostaviti sve ono što nam se ne sviđa i postat ćemo nova, bolja osoba.

Tako ponedjeljak, prvi dan u mjesecu ili nova školska godina stvaraju osjećaj nade da ćemo nekad u budućnosti promijeniti ono što nam trenutno ne odgovara. Kada kažemo primjerice da ćemo se od ponedjeljka zdravije hraniti, vjerojatno uz promjenu prehrane zamišljamo promjenu čitavog identiteta. Nećemo se samo zdravije hraniti već ćemo se ustajati ranije, trenirati, biti organiziraniji, imati bolji san i slično. No, nisu li to ekstremi? Koliko je vjerojatno da ćemo jednog dana kada se probudimo zaboraviti sve stare navike? Koliko su naša očekivanja realna?

Što ako se u ponedjeljak ipak ne ustanemo ranije kako smo planirali? Slijedi li iza toga novo obećanje “ništa od toga danas, krenut ću ipak sljedećeg ponedjeljka” i novo odgađanje? Samo zato što ne možemo odjednom promijeniti sve i postati nova osoba, odmah odustajemo i promjene ostavljamo za sljedeći tjedan, mjesec…

Ne treba nam savršeno vrijeme da bismo učinili promjenu. Umjesto “krećem od ponedjeljka” možemo razmišljati “što mogu danas napraviti drukčije nego jučer”. I na taj ćemo način korak po korak mijenjati naše navike, a na kraju krajeva postići željene ciljeve. Umjesto „više nikad neću“ i „od sada ću uvijek“ možda je korisnije promjenama prići realnije, malim koracima. Mala poboljšanja od kojih ne odustajemo dugoročno će nas dovesti do značajnog pomaka.

Jer ipak, ništa ne dolazi preko noći pa tako ni jednog savršenog ponedjeljka ili prvog dana u mjesecu.

Mia Findrik,

Volonterka Centra BEA

Tags:

Volonteri pišu

Psihodramska grupa za adolescente- izazovi odrastanja

jelena.mavrovic — Wed, 26 Aug 2026 19:24:42 +0000

Centar BEA preporučuje grupu koja se bavi izazovima odrastanja adolescenata, pod vođenjem psihodramske terapeutkinje Irene Bohač.

Osjećaš li ponekad da je pritisak u školi jednostavno prevelik? Boriš li se sa sramežljivošću kada treba prići novoj ekipi ili progovoriti pred razredom? Čini li ti se lakše povući u svoj svijet nego objašnjavati kako se zapravo osjećaš? Nisi jedini/a. Tvoji se vršnjaci nose sa sličnim izazovima. U rujnu s radom započinje psihodramska grupa za učenike srednjih škola. Psihodramska grupa je sigurno i podržavajuće okruženje gdje kroz razgovor, pokret i dramske tehnike istražujemo ono što polaznike brine ili zanima. Sve što se dogodi u grupi i o čemu razgovaramo u grupi ostaje unutar grupe. U grupi nema osude, nema točnih i netočnih odgovora niti zabranjenih misli ili osjećaja.

Što je psihodrama i što ćemo raditi?

Psihodrama nije samo klasično "sjedenje i pričanje", već iskustvena metoda u kojoj kroz scensku improvizaciju, uloge i kreativne vježbe oživljavamo svakodnevne situacije. Umjesto da samo razgovaramo o problemu — mi ga odglumimo, promijenimo ishod i vježbamo nova rješenja usigurnom okruženju. Nije potrebno nikakvo glumačko iskustvo — bitna je samo želja za radom na sebi.

Teme kojima ćemo se baviti uključuju

● školski stres: kako se nositi s očekivanjima, ocjenama i strahom od neuspjeha,

● samopouzdanje: kako izgraditi vjeru u sebe i otkriti svoje jake strane,

● sramežljivost i socijalizacija: kako “probiti led”, lakše sklapati prijateljstva i osloboditi se u društvu vršnjaka,

● sve ostale teme koje članovi i članice grupe donesu u grupu.

Informacije i prijave:

Voditeljica: Irena Bohač, psihodramska psihoterapeutkinja

Početak rada: 23. rujna 2026.

Termin: srijedom od 18:00 do 19:30 sati

Cijena: 25 eura po susretu

Lokacija: Kneza Ljudevita Posavskog 23, Zagreb

Broj sudionika: 4 - 6. Broj mjesta je ograničen kako bi se osigurao kvalitetan rad u maloj grupi.

Dodatna pitanja i prijave možete poslati putem maila: psihoterapija.savjetovanje@gmail.com

Nakon prijave, dogovorit ćemo uvodni razgovor s djetetom i roditeljem kako bismo se upoznali i odgovorili na dodatna pitanja.

Tags:

Aktualnosti

Grupa podrške online- emocionalno prejedanje, prvi susret 16.9.2026.

jelena.mavrovic — Sat, 22 Aug 2026 08:36:24 +0000

Ne uspijevate stati na kraj žudnji za slatkim ili slanim jelima? Osjećate krivnju i sram nakon još jednog prejedanja? Možda ćete baš u grupi podrške Centra BEA napraviti korak prema sebi i uravnoteženijem odnosu prema hrani i tijelu.

Osobe koje dugo godina svoje emocionalne potrebe rješavaju hranom rijetko uspijevaju samo korigirati odnos prema hrani bez cjelokupne unutarnje promjene. Ukoliko smo se velik dio života oslanjali na hranu kao regulatora našeg raspoloženja, kako samo „maknuti“ prejedanja bez da se pozabavimo i svojim emocijama?

Stoga, ukoliko želite razumjeti širu sliku svojih prejedanja, na pravom ste mjestu.

Centar BEA održava online grupu podrške za osobe s poremećajem prejedanja i/ili pretilošću usmjerenu prema emocionalnoj pozadini narušenog odnosa prema hrani i tijelu. Nedijetni pristup uključuje različite vrste intervencija (psihoterapija, internističko praćenje, nutricionistički rad) pri čemu su grupe podrške važna karika u izgradnji dubljeg razumijevanja vlastitog unutarnjeg svijeta.

Voditeljica grupe podrške, psihodramska savjetodavna terapeutkinja Dragana Radusinović Tafra, koristi kreativne tehnike u interaktivnom radu sa članovima grupe, stvarajući sigurno okruženje i atmosferu prihvaćanja. Grupa je mjesto na kojem bez osude možete dijeliti svoja iskustva, dileme i osjećaje, te se možete osnažiti na putu oporavka.

Novi ciklus kreće u srijedu 16.9.2026, i obuhvaća 7 susreta, svaki u trajanju od 19.30 do 21h.

Cijena je 72 eur za cijeli ciklus.

Prijave na info@centarbea.hr

Tags:

Aktualnosti

Kada izgorimo od posla

jelena.mavrovic — Mon, 10 Aug 2026 13:43:06 +0000

Za neke je upravo ljeto vrijeme intenzivnog rada, prekovremenih sati ili učenja za jesenski rok. Dok se drugi odmaraju, ljudi kojima je ljetna sezona najstresniji dio godine mogu kod sebe prepoznati stanje burn-outa ili sagorijevanja.

Burnout sindrom ili sindrom izgaranja je stanje emocionalne, fizičke i mentalne iscrpljenosti uzrokovane dugotrajnim i intenzivnim stresom. Događa se kada osoba ima previše obaveza i mentalno je i fizički preopterećena. Neki simptomi koji mogu naslutiti na burnout su glavobolje, kronični umor, nesanica ili prekomjerno spavanje, anksioznost, otuđenost, gubitak motivacije, pad samopoštovanja i još mnogi tjelesni i emocionalni simptomi.

U svijetu gdje se radi 40 ili više sati tjedno uz ostale društvene i poslovne ili akademske obaveze teško je pronaći vremena za sebe, za opuštanje pa pojava burnouta nije rijetka. Suvremeni način života zahtijeva visoku razinu koncentracije, brze reakcije i veliku emocionalnu otpornost kako bismo se uspješno nosili sa svakodnevnim izazovima.

Kada naši psihički i fizički resursi nisu dovoljni, javlja se stres. Za razliku od uobičajenog, kratkotrajnog stresa, emocionalni stres traje dulje i može dovesti do emocionalnog sagorijevanja. Dok je stres često povezan s pojačanim naporom i fizičkom iscrpljenošću, burnout obilježavaju gubitak motivacije, emocionalna iscrpljenost, osjećaj bespomoćnosti Najčešće nastaje kao posljedica dugotrajnog izlaganja stresu i nezadovoljstva. Ukoliko ovakvo stanje potraje može narušiti mentalno zdravlje i kvalitetu života. Stoga potrebno je razviti određene tehnike za prevladavanje stresa kako bi se ovo stanje ublažilo ili čak preveniralo.

Kako bi se burnout sindrom prevenirao potrebno je zadovoljiti vlastite potrebe i pronaći vremena za rad na sebi kako bi se osjećali zadovoljnije u životu. Jedan od najboljih načina na prevenciju je stvaranje pozitivnog stanja uma i pozitivne promjene u okolini.

Neki od generalnih savjeta za prevenciju su zdrava prehrana, svakodnevno kretanje, stvaranje rituala koji nas usrećuje, bavljenje slobodnih aktivnostima koji volimo i boravak sa ljudima koji nam donose pozitivnu energiju. Također je važno prepoznati stresore i pokušati ih kontrolirati. Ne možemo na sve utjecati, ali možemo utjecati na vlastitu perspektivu.

Na primjer ja se mučim, a pretpostavljam i mnogi drugi sa akademskih pritiskom. Ponekad trebam samo stati i prestati se požurivati. Dugo mi je trebalo da shvatim da su sve ocjene i u redu, da imam vremena i da neće svijet propasti ako ne završim nešto u određenom vremenu ili napravim na određeni način. Bitno je brinuti se o svome umu jer je to ono što nam ne može nitko oduzeti.

Uspjeh ne vrijedi ako u procesu izgubimo sebe i naštetimo svom mentalnom zdravlju. U redu je nekad odgoditi obaveze pa čak i društvena odgađanja ako znamo da će nam to dugoročno naštetiti. S vremena na vrijeme je potrebno uzeti pauzu, napraviti nešto za sebe bilo to jednostavno čitanje knjige, odmaranje ili čak razgovor sa najdražim ljudima. Ako ovo ne pomaže, kao ni razne tehnike nošenja sa stresom, uvijek postoji opcija pronalaska stručne pomoći jer oni su ipak tu da nam pomognu i da nas usmjere.

Sara Deković,

Volonterka Centra BEA

Tags:

Volonteri pišu

Kako nam uspoređivanje krade sreću?

jelena.mavrovic — Thu, 06 Aug 2026 06:18:16 +0000

Uspoređivanje može postati nesvjesno i svakodnevno. Uspoređujemo se s drugima dok scrollamo, dok smo u društvu ili samo hodamo ulicom. Iako na prvu to zvuči kao negativna stvar, postoje dvije dimenzije uspoređivanja. Uspoređivanje s osobama za koje smatramo da su u nečemu lošiji od nas ili s onima za koje smatramo da su bolji od nas.

Postavlja se pitanje zašto se uopće uspoređujemo s drugima, a mislim da odgovor leži u ljudskoj društvenoj prirodi. Uspoređivanje nastaje kada pokušavamo odrediti svoje osjećaje, osobine i vrijednosti pomoću analize ponašanja drugih ljudi. Ono može i biti korisno, na primjer ako uspoređujemo kako smo mi i neka druga osoba postupili u određenoj situaciji te onda možemo donijeti zaključak koji je postupak prikladniji.

Takozvano silazno uspoređivanje (s ljudima u nečemu gorim od nas) omogućava nam da svoje kvalitete vidimo kao bolje i naprednije te si time podižemo samopoštovanje. Smatram da je to ljudski i normalno te ne predstavlja problem i čini nas lošim osobama dok god to ne pređe u omalovažavanje drugih i pretjerano uzvisivanje samog sebe.

Ono što dosta ljudi doživljava, pogotovo kada se radi o djeci koja odrastaju, je negativno uspoređivanje sebe s drugima, odnosno kada vide sebe kao manje važnog na odnosu na druge. Koliko puta mi se dogodilo da sam se spremila za izlazak i osjećala dobro u svojoj koži, dok nisam došla među ljude. Onda si više nisam bila lijepa, odjeća mi nije bila dovoljno sređena. Ali zašto si dopuštam da tuđa ljepota ugrožava moju?

Sigurna sam da se i drugima isto to događa. Problem nastaje kada uspoređivanje dovodi do osjećaja bezvrijednosti, nedostatnosti i manjka samopoštovanja. Ovo bih također povezala sa količinom informacija o tuđim životima kojima smo u današnjici konstantno izloženi. Uspoređivanje s nekom drugom osobom koju ja smatram da ima nešto što ja nemam i bolja je od mene, može doći i od mojih pretpostavka o njoj i uopće ne biti točno.

Kada se uspoređujem s drugima trebam si postaviti pitanje otkuda taj nagon dolazi i kako to može utjecati na moje osjećaje. Potrebno je shvatiti da svatko od nas živi vlastiti život i ide vlastitim tempom. Lako je osjećati se kao da zaostajemo u životu i nismo postigli i nemamo dovoljno, kada se uspoređujemo s drugima koji su svoj uspjeh i sreću postigli u vrijeme koje je za njih pogodno i na neki svoj način, koji ne bi možda svakoj osobi odgovarao.

Također dobro je podsjetiti se da se svi tako ponekad osjećamo te da osoba s kojom se mi uspoređujemo se možda uspoređuje s drugima koje ona smatra boljima.

Zaključila bih da što se rjeđe uspoređujemo s drugima, to bolje. Zašto na uspoređivanje trošiti dragocjenu energiju koja nam je potrebna za ostvarivanje svojih ciljeva i na uživanje u životu?

Sara Deković,

volonterka Centra BEA

Tags:

Volonteri pišu

Moje iskustvo- posve iskreno

jelena.mavrovic — Mon, 03 Aug 2026 09:32:55 +0000

Otkako znam za sebe znam i za riječ bucmasta. Još od malena sam voljela jesti; slatko, slano čak i zdrava jela. Ja to nisam smatrala problemom, ni ti sam imala zdravstveni problem, uvijek su to bile samo dvije tri kile viška. Tih nekoliko kila bi se vjerojatno izjednačilo u odrastanju. Problem je nastao kada su to drugi oko mene počeli primjećivati. Već negdje oko osme godine sam postala svjesna svog tijela i izgleda i pokušavala sam ga promijeniti, odnosno učinite se manjom.

Nedavno kada sam pospremala svoju staru sobu sam pronašla svoj stari dnevnik. Kada sam ja odrastala dnevnici su bili hit i u njemu sam pisala svoje uspomene, što me mučilo, što sam radila koji dan i slično. Naišla sam na stranicu gdje sam zapisivala svoje mjere i težinu i plan mršavljenja. Mislim da sam imala 10 ili 11 godina. To me toliko rastužilo jer ne mogu sada zamisliti koliko sam bila mala i samo dijete i mršavljenje mi ne bi trebalo biti ni na kraj pameti. Već u tim godinama sam iskusila komentare vršnjaka gdje su me vrijeđali na temelju moje debljine.

Pogledam stare slike i nije mi uopće jasno kako sam mogla pomisliti da sam debela. Ti komentari mi i dan danas ponekad kruže po glavi. Strašno mi je koliko je naše društvo fokusirano na izgled i ljepote da čak ni mala djeca nisu izostavljena iz standarda ljepote. Nikad nisam veći problem sa ishranom, u smislu da je moje fizičko zdravlje bilo ugroženo, ali mi je sve to predstavljalo mentalni teret.

Prolazila sam kroz faze kada ne bi htjela izaći van i družiti se jer sam se osjećala predebelo. Žao mi je koliko rođendana ljeti sam propustila jer me bilo sramota kako izgledam u kupaćem kostimu pored drugih cura.

Posebno mi je bilo teško u doba korone. Svi smo bili zatvoreni u svojim domovima i tada se na društvenim mrežama počeo širiti termin „glow up“ i snimci treninga s kojim ću u dva tjedna smršavjeti 10 kilograma. Naravno ja kao adolescent u četrnaestoj godini sam u to povjerovala. Uz to i rigorozni program ishrane uspjela sam smršaviti ali to je bilo toliko brzo, da se su kilogrami još brže i vratili. To je pokrenulo začarani krug prejedanja i izgladnjivanja. Ono što mi najviše smeta je koliko sam lijepih komentara dobila od prijatelja i obitelji kada sam smršavila, a psihički nikada nisam bila gore. Već kasnije kada sam imala 17, 18 godina razvila sam zdravije navike i polako se odmakla od načina razmišljanja gdje mi je jedini cilj biti mršavija.

Ja sam imala sreće što se moje navike nisu razvile u problem koji bi me pratio cijeli život. Ali nažalost vidjela sam slučajeve u svojoj okolini koji nisu bili spriječeni na vrijeme. Danas i dalje imam višak kilograma i dalje sam „bucka“, ali sam naučila da mi je moje zdravlje najbitnije. Iako nisam i dalje potpuno „zdrava“, imam periode kada mi moj izgled okupira misli i često automatski znam koliko koja hrana ima kalorija- naučila sam se nositi s tim i ne dozvoliti da pokrenem taj krug ponovno.

Moj izgled će se s godinama promijeniti i moram naučiti biti u redu s tim. Jer smatram da je mnogo lakše riješiti nekoliko kilograma koji su višak nego problem mentalnog zdravlja.

Anonimna volonterka Centra BEA

(identitet poznat adminu)

Tags:

Volonteri pišu

Kako preživjeti društvene mreže? Odrastanje u doba pametnih telefona

jelena.mavrovic — Wed, 29 Jul 2026 05:02:23 +0000

U današnjem svijetu život bez ekrana je postao nezamisliv. Svi u džepu nosimo prijenosni uređaj na kojem su pohranjeni svi naši razgovori, uspomene, susreti i misli. Svakodnevno trošimo sate na korištenje interneta; kako bismo ostali u kontaktu s bližnjima, saznali vijesti u svijetu, pratili što ljudi rade, lakše učili i obavljali posao, ali i kako bismo si skrenuli misli s poteškoća u stvarnom svijetu. Društvene mreže su zabavne i korisne, ali što kada one postanu bijeg i uzrokuju negativne osjećaje?

Društvene mreže funkcioniraju na konceptu algoritma, koji pamti sadržaj koji osoba gleda i s vremenom predlaže sve više takvog sadržaja. Tako rečeno ako djevojčica prati modne sadržaje, velika je mogućnost da će joj se predlagati i sadržaj na kojima se pokazuju „savršena“ tijela, sadržaj gdje se drugi ljudi oblače i posebno ističu svoje veličine i kako kupuju odjeću i proizvode koji su prilagođeni njihovom tijelu i sakrivaju „sve ono što se treba sakriti“. Bezbroj puta sam naišla na objavu koja pokazuje kako se treba obući ako imate trbuh koji se ističe ili kako sakriti celulit ili koje boje se nose kako biste izgledali mršavije. Iako većina ljudi koje rade takav sadržaj nemaju lošu namjeru ili nisu svjesni što čine, on može imati negativan utjecaj na mlade djevojke i dječake koji su zbog svojih godina podložni vanjskom utjecaju i želji da se svide drugima. Također i sadržaj koji nije direktno povezan sa prehranom i izgledom može dovesti gledatelja u nesigurnost prema sebi.

Na društvene mreže poput Instagrama i sve popularnije Tik Toka objavljuju se takozvani highlighti života, odnosno samo najsjajniji i najljepši dijelovi života koji su prikladni za gledanje. Tako poznate osobe neće postaviti sliku sebe bez šminke ili u kupaćem kostimu kada ne poziraju. Ali to naravno nije stvarnost. Sasvim je normalno imati akne, teksturu na koži, trbuh koji se savija kad sjedneš i sve druge stvari koje nas čine ljudima. Sjećam se kada san ja bila mlađa djevojka u osnovnoj školi da su me takve stvari dirale. Osjećala sam se kao da ne radim dovoljno, ne izlazim dovoljno na zanimljiva mjesta i ne izgledam dovoljno dobro.

U posljednjih nekoliko godina društvene mreže su osim za postavljanje svog života postale i mjesto za reklamiranje proizvoda. Takozvani influenseri gotovo svakodnevno reklamiraju neku novu kremu za mladolik izgled, sprej za sjajnu kosu, tajice za sakrivanje viška kože i ostale proizvode koji su napravljeni kako bi profitirali na našim nesigurnostima.

Iako me sada ovakve objave i reklame malo diraju i malo utječu na moje misli, mislim da nitko nije potpuno imun na njih. Moje nekakvo rješenje je bilo da otpratim svaku osobu i stranicu koja mi uzrokuje negativne osjećaje jer zašto bi dopustila da me nešto na mom uređaju uznemiruje. Također sam shvatila da je većina tog samo mamac za potrošnju i da ne želim da netko zarađuje na mojim nesigurnostima.

Sara Deković,

Volonterka Centra BEA

Tags:

Volonteri pišu