CocoRosie su dve lude sestre iz Amerike koje su se ponovo srele u Francuskoj i pre 7 godina snimile prvi album, u stanu u kojem su živele. Lemonade je singl sa njihovog ovogodišnjeg, četvrtog albuma, koji se, kao i obično, kreće u širokom rasponu od eksperimenata sa svim vrstama muzike (od čarlstona do hip-hopa) do pomerenih art-folk-pop pesama, ali sve vreme sa prizvukom neke ozbiljne mentalne bolesti, posebno oličenog u čarobnoj psihotičnosti vokala.
Ako pođemo od toga da se klanjam iskonskoj jednostavnosti, recimo, jednih Ramones-a i da me u životu, baš kao i u muzici, odbija insistiranje na neobičnosti po svaku cenu, ovaj opis Cocorosie deluje kao nešto što bi ljudi poput mene zaobilazili. Ipak, ko ne rizikuje, taj biva uskraćen za dragocena iskustva. A barem pola opusta ovog benda to jeste jer je kao da ne pripada ovom svetu.
Bajkovita pesma koju prilažemo možda će jasnije opisati kako je u ovoj muzici moguće uživati bez rezerve i nahraniti sve nervne završetke.
Teško da ijedan bend nastao posle 2000. godine više može da se nazove 'velikim', u najsuštinskijem smislu te reči. I u muzici, kao i u filmovima, književnosti, hrani i međuljudskim odnosima, sve je prisutniji taj prizvuk fastfud prolaznosti, sve kao da je stvar trenutka, nešto kao uan najt stend - nekom je možda dobro, ali zapravo ne znači ništa. Možda jedini 'mlađi' bend za koji bih danas mogla da kažem veliki je upravo Interpol. Niko nije toliko svečan, dramatičan, moćan.
Lights je najavni singl za njihov 4. album i moram da priznam, veoma čudan, nesingličan izbor. A spot...Pa, kao što neki ljudi misle da je Paulo Koeljo strava pisac, tako će biti tih koji će ovaj spot doživeti kao slojevitu umetnost. Za mene je ovo nepotrebno pretenciozno i kvaziprovokativno
umetničarenje. A i ne znam koja je to fora da u spotu nema Pola Benksa (pevača). Ova pesma svakako nije njihov vrhunac, želim da verujem da na albumu imaju bolje i nadam se da činjenica da su postali slavniji nego sto mi se to sviđa (kao da mene neko pita) nece uticati na predivni, duboki, intimni mrak njihove dosadašnje muzike.
Best Coast je losanđeleski trio koji zvuči kao da low-fi garažni bend obradjuje pop klasike. Nešto kao distorzirani Beach Boys na drugoj vrsti droga od uobičajenih. Ovo je singl sa njihovog prvog albuma "Crazy for You" koji je naložena muzička štampa poprilično ishajpovala, a premeden sajko-luking kosooki iz benda je inače bio bejbisiter simpaticnoj pevacici Betani. Ja mislim da bi svako želeo ovakvog bejbisitera.
Za sad ne vidim neku istorijsku vrednost ovog benda, ali taj antikul fazon, spontanost i zarazna melodija čine ovu pesmu savršenim saundtrak za leto. Naizgled ne baš dubokoumni tekst se savršeno uklapa u celu sliku, pošto zaljubljenost i pamet ionako ne idu zajedno.
Kad ste zaljubljeni, zabole vas za sve drugo, pa sve i da je predmet vase ljubavi stivenkingovski spuki klovn.
Verovatno će se negde oko Nove godine ispostaviti da je Total Life Forever, drugi album oksfordske petorke Foals, jedan od boljih albuma iz 2010. Iako me je njihov polugik-poluhipster izgled podosta odbijao i tako bojio njihovu muziku, sad sam im sve oprostila. Ovo je jedan od najlepših spotova ove godine, poslednje decenije, ikad, a Yannis Philippakis po prvi put izgleda kao super frajer. I još pusti suzu. Seksi.
Mislila sam da je ovo moj najbliži kontakt sa mejnstrimom ove godine, kad, ispostavlja se da su nas MGMT sve zajebali, jer više nisu mejnstrim, sad su carevi. Kad sam ih prvi put čula, nisam ih shvatila sasvim ozbiljno, kao ni jedan bend koji se nađe na prvom mestu svih komercijalnih top lista i proda preko milion albuma. To mi uvek bude sumnjivo. Predrasude nisu ok, ali ove se držim disciplinovano. Mada, muzika je sa njihovog prvog albuma je bila zarazna, nešto kao Empire of the Sun i Yeasayer. Onda sam nedavno pogledala njihov sešn u Ebi Roud studiju i skapirala da su oni tako dobri i progresivni muzičari verovatno obrlatili podsvest publike.
Svako ko je očekivao nju-alter-psihodelični disko (ovo sam sad smislila, pa nemojte da koristite u društvu), nove MTV hitove, gruv za hipstere kakav su pravili na prvom albumu, neka odustane. MGMT je odveć inteligentan bend da bi se zakucao u mestu. Postali su ozbiljni. Čak su najavili mogućnost da nemaju ni singlove sa ovog albuma. Produkcijski i muzički, ogromna je razlika. Ne znam nikoga ko lošije od mene podnosi retro zvuk, bilo kakve asocijacije na hipi muziku, a svaka psihodelija, makar ona produkcijska i u tragovima me odbija (sem ako nisu u pitanju ozbiljne inovacije, i naravno, ako nisu Bitlsi, oni su klasična muzika)... a upravo sve pomenuto možete da nađete, više nego u tragovima, na ovom albumu. I ipak, album je odličan.
Ono što može da se percipira kao mogući problem je nekoherentnost u smislu eksperimentisanja i mešanja svega i svačega, od Vudstoka, preko Bouvija do zvuka iz budućnosti. Neće vam promeniti život, ali ćete naslovnu pesmu slušati na ripit dok vam se mozak ne istopi. Jedna od najlepših pesama iz ove godine, skriveno blago, anđeoska muzika koja vredi kao pola albuma.
Šest i po kokica za album i još jedna za hrabrost da zajebu očekivanja drugih.
Postoji tihi zajednički imenitelj za grupe The Editors, Interpol i The National, kako generacijski tako i muzički – asocijacija na Joy Division, svakako najviše zbog iankertisovskog kvaliteta vokala pevača svakog od bendova. Duboki, mračni, svečani.
Dok su Editors drugim singlom 'Munich' napravili jednu od najmonumentalnijih pesama decenije, većina ostalog materijala je pojedena osrednjošću, verovatno usled njihove prevelike želje da postanu ...ako ne kao U2, onda kao Coldplay.
Interpol je, pak, jedan od najvećih bendova na svetu danas. Niko kao oni. Napravili su tri remek-dela od albuma. Četvrti album je najavljen za ovu godinu. Strepim.
The National su, iako sa najviše albuma (čak pet) iza sebe, uvek nekako bili u senci svih, a ponajviše samih sebe, a i muzički najmanje nametljivi. Nešto kao Interpol na sedativima, elegantni i dostojanstveni, ali više barski, nikotinski rok, narativniji i nervozniji.
A sad konkretno. Poslednji album National-a najavljen je spektakularnim nastupom kod Letermana gde su svirali novu pesmu 'Terrible Love', koja je bila adekvatna ilustracija. High Violet je, pre svega, jako tužan album. Ne pričam o seti koja služi za ukras, pričam o težini. Ovaj album prvo doživite grudima i stomakom. Onda počnete da osvešćujete šta vam se dešava, pesmu po pesmu.. I primetite kako je ovo najmelodičniji njihov album. Ako bih umesto ove recenzije mogla da vam priložim crtež, on bi predstavljao prelivanje tuge, kao iz prepune sudopere, tuga koja curi iz svake jebene pesme, svakog udaha, hrabra, muška (ima li ičeg hrabrijeg od muškarca koji se ne stidi sopstvene slabosti?), natopljena alkoholom. Ali ne bolna tuga kao u istoimenoj Čehovljevoj priči. Postoji nešto uvrnuto hedonistički kada Met Berninger kaže ''I don't want to get over you''. Idealni saundtrak za bežanje od nečega, predivna uteha, milovanje zvukom. Ne znam kako će se ovaj pokazati u vremenskoj perspektivi, ali sada, dugo će vas progoniti. High Violet je dostojan svakog vašeg privatnog pakla.
Evo jedne divne serije. Kad se poslednja sezona završila (iako je malo posrnula u kvalitetu u odnosu na prethodnih šest), mislila sam da ću se raspasti. Spoljni svet me nije zanimao uopšte. Nervirali su me ljudi koje znam, jer nisu ovi iz serije. Kad bih izašla iz sobe, iznenadila bih se što vidim svoju kuhinju i svoju dnevnu sobu, a ne onu iz serije. Trebalo mi je neko vreme da se oporavim od posttraumatskog sindroma.
Majka i ćerka žive same u malom, živopisnom mestu Stars Holou. Glavna junakinja, Lorelaj Gilmor je preduhovita, zabavna, super cica i u svojim tridesetim godinama je i majka srednjoškolke Rori. Da, zatrudnela je sa šesnaest godina i eto. Da bi se u seriji uživalo, treba zanemariti ovu malo nerealnu postavku, kao, kako je Lorelaj sama uspešno odgajila ćerku a uspela i da razvija svoj posao, ali i da bude mnogo kul lik i dobar roditelj. Naravno, Rori je idealna ćerka, kod nje je uglavnom sve na mestu što je automatski čini manje zanimljivim likom od njene majke.
Scenaristi su izbegli da junacima u usta stavljaju sve one patetične, paulokoeljovske iskonske istine o životu koje čujete u (naročito bolničkim) serijama, svi junaci su nemoguće lucidni i neprirodno brzi na rečima (dok su u realnosti ljudi obično dosadni, pa je ovo ulepšavanje realnosti dobrodošlo). Akcenat serije je na odnosu majke i ćerke, koji odoleva raznim incidentima, kao i na njihovom emotivnom životu tj. frajerima (počevši od Rorinog oca, bivšeg tipa Lorelaj) koji su imali ili će imati jako bitne uloge.
Ova je možda jedina serija koja mi se dopada a da promoviše životnu radost (zvuči grozno), čak i kada je život komplikovan. Da bilo ko pokuša da mi proturi primenjenu psihologiju za pobednike - da je uz pozitivne misli i osmeh sve moguće, imala bih želju da ga udarim. Ali, Lorin Grejem je svoju junakinju impregnirala toplinom, smislom za humor koji osvaja, ranjivošću koja je čini stvarnom i duhom koji diže iz mrtvih, da je nemoguće da se bar malo ne zaljubite u nju. Postoje lepe stvari u životu. Ova serija je jedna od njih.
Dragi dnevniče,
Pišem ti iz pakla. Mozak mi je spržen. Evo sad ću ti objasniti kako sam dospela ovde.
Odlučila sam da preslušam album izvođača She and Him, iza kojih zapravo stoje glumica Zooey Deschanel i muzičar M Ward. Ovo je nastavak njihovog prethodnog poduhvata pod nazivom Volume One. M Ward je imao par dosta pristojnih izleta u svojoj karijeri (Bright Eyes, Cat Power). S druge strane, izlet glumaca u muziku se obično ispostavi kao težak debakl.
Muzika She and Him je baš kao i filmovi Zooey Deschanel (ma kako ja htela da ih razdvojim) – privid kompleksnosti i emotivnosti. Muzički gledano, to je alternativni folk sa retro prizvukom, harmonično, pitko, zašećereno, ali ravno - sve kao jedna te ista pesma. Njeno pevanje zvuči školovano, prozračno, ali lišeno boje, strasti i bilo koje dublje emocije. Tekstovi su problematično klišeizirani za svakog starijeg od 6. razreda osnovne. Sve kao da je glumljeno, banalno uprošćeno. Imate utisak da ni jedna životna teškoća nije zaista proživljena. I, kao i u filmovima, nešto fali. Srce.
Potpuno mi je ok da se ljudima ovo sviđa. Mene, ipak, ovakva muzika podseća na film 500 Days of Summer, ishajpovanu prevaru, od čijeg plitkog, mediokritetskog viđenja međuljudskih odnosa (koje se pak uvaljuje ne-sasvim-mejnstrim publici) sam morala da se oporavljam danima gledajući horor filmove. Pretencioznost uvijena u omot nepretencioznosti.
Ovo je odličan album za svakoga ko očekuje iluziju dubine, prijatnost i ne želi da ga išta opterećuje. Njima preporučujem i muziku za liftove. Za sve ostale, ovo je epik fejl.
Dragi dnevniče, ako me išta plaši na ovom svetu, to je ušuškanost, žovijalna samodovoljnost, lepršava slatkoća... iza čega stoji praznina i dozirano udubljivanje, emocije podređene funkcionalnosti. U muzici nije najvažnije ostati sladak i kul, ako je to igde bitno. Muzika zahteva ogoljavanje. Do srži.
Tajne. O tome je ova serija.
Ne o isfrustriranim ženama. Mada ima i toga.
Radnja je smeštena u naizgled šarmantno mesto Visterija Lejn (igra reči je funkcionalna), a vizuelni identitet serije podseća na mešavinu visokoestetizovane treš sapunice, reklame, i nečije dobro promišljene ideje.
Pratimo živote četiri najbolje prijateljice (i komšinice) koje su u kasnim tridesetim godinama, počevši od događaja koji je uzdrmao celo mesto - samoubistva pete drugarice iz njihove ekipe (inače naratorke glasa koji deluje kao sedativ). Razlozi za ovu tragediju su nepoznati i upravo je ta misterija inicijalna kapisla psihodeličnog i dosta napetog zapleta. Poštujući zlatna pravila dramaturgije četrdesetominutnih serija, autori serije su u osnovni zaplet vešto upleli brojne podzaplete koji doprinose dinamici, zabavnosti, ali posebno boljem upoznavanju sa likovima. Kroz epizode postajemo bliskiji sa manama i vrlinama ove četiri sasvim različite žene, sagledavajući njihove međusobne i porodične odnose, kao i njihov unutrašnji svet. Kao konačni proizvod dobijamo bogatu sliku – sliku na oko savršene američke porodice pune tajni, niskih strasti, socipatologije, mraka, zapravo, ironičnu sliku naličja društva,...ali istovremeno i sliku punu toplih boja, dirljivih prijateljstava, velikih ljubavi.
Glavne junakinje su neodoljive u svojim pojedinačnim frustracijama koje su ishiperbolisane, karikirane do koske, i gledaoca dovode do suza, nekad od smeha, nekad od razneženosti. Ipak, uprkos nemilosrdnom podsmevanju taštini, samoljublju, pohlepi, sujeti, gluposti, osuđivanje je izostalo, već je svako prepušten sam sebi da se bori sa tim, da postane bolji čovek ili ne. Jasno je da je teška identifikacija sa glavnim junacima, ali gledati glumce koji su tako dobro shvatili svoj zadatak je zaista uživanje. Pored duhovitih i inteligentnih dijaloga, fascinira hiljadu malih detalja s pažnjom urađenih, od primećivanja i veličanja nekih naizgled nevažnih pojava do kostima (naročito boja!) koji za sekund kažu više cele scene.
Ako za deset ili dvadeset godina pokušamo da se setimo ove serije, vrlo je verovatno da ćemo shvatiti da ju je vreme pojelo. Ipak, kada serija ima nabrojane kvalitete, ne smeta ni štancovanje radnje, banalni zapleti, očekivano zadovoljenje ni manipulacija gledaocem. DHW je surova i jako humana, ali suštinski, sve što autori žele jeste da vas zabave. Ako imate zdravu distancu i cenite lucidnu, duhovitu zabavu, onda napravite mesta u životu za ovu seriju.
''So drunk in the August sun
You're the kind of girl I like
Because you're empty and I'm empty''
Volim kad je muzika ozbiljna i kad svi pate, ali Pavement je jedan od retkih bendova čija me duhovitost i vedrina zabavljaju. Valjda jer prave opasno dobru muziku, obožavajući da zvuče raštimovano.
Svako ko je ikad otišao na veče indie muzike u neki klub, teško da je ovaj američki bend mogao da ga zaobiđe (možda samo nije znao da je to to). Iako su harali indie srcima devedesetih, posle 5 albuma objavili razlaz i dugo ih nije bilo, čini se da nikad nisu bili zaboravljeni. Ova retrospektiva-kompilacija me je spasila, pošto sam do sada morala sama da pravim izbor pesama za prijatelje koji bi da se upute u opus ovog benda. Kolekcija broji 23 pesme za je čije remasterovanje bio zadužen tip koji je producirao OK Computer Radiohead-a, ako to ikome nešto znači, a recimo da bi trebalo.
Ne znati za Pavement je šteta. Stiven Malkmus, lider benda, koji je u međuvremenu imao svoje solo albume gde je njegovo zezanje dobilo razmere lakrdije, jedan je super i presladak tip, posebno zbog te ležernosti koja se oseća kako i u tekstovima, tako i u pevanju. Neretko su ekstatični kritičari išli dotle da Pavement proglašavaju najvećim indie rok bendom na svetu, što svakako ne može da bude sve dok postoje, recimo, Pixies, ali ovo sam pomenula čisto da bolje ilustruje mesto koje su zauzeli ovi momci. Iz malog, namerno raštimovanog (bukvalno) low-fi indie koledž benda (kada su mi bili i najbolji) odraslog na Dinosaur Jr. ili Sonic Youth, tokom godina je izrastao veoma uticajan, zeznut sastav koji je ove godine odjednom vaskrsnuo i najavio svetsku turneju i uspeo da rasproda većinu koncerata u rekordnom roku. Dakle, Pavement su lektira, ali ne i opšte mesto.
Moji dugogodišnji favoriti su legendarne pesme Summer Babe, Here, In the Mouth A Desert, kao i predstavnici svake relevantne indie večeri, pitoma i svedena Shady Lane ili raspala Range Life (obratite pažnju na stih u kojem pominju Smashing Pumpkins), koje čine da se osećam odlično, ali to nije tema. Tema je da vi nađete svoje favorite.
"There's something about Sunday night that really makes you want to kill yourself."
Skoro da bez ikakve griže savesti mogu da kažem da je My So-Called Life najbolja tinejdž serija za koju znam. To što joj je ABC otkazao gostoprimstvo posle 19 epizoda, izazivajući burno negodovanje potresenih fanova, samo govori da je kvalitet proizvoda najčešće obrnuto proporcionalan gledanosti. Ako uzmete u obzir da je serija snimana negde u postgrandž eri (njeno emitovanje je krenulo 1994. godine, samo par meseci posle smrti Kurta Kobejna), da glavni junaci nose ogromne karirane košulje i da slušaju poprilično kvalitetnu muziku, otprilike možete da shvatite koja je njena ciljna grupa. 'Inteligentni' i samosvesni tinejdžeri prvenstveno, oni koje su serije poput 'Beverli Hilsa' vređale, konačno su našli svoje ogledalo i ne čudi da serija danas ima kultni status i brojne mlade fanove.
Anđela Čejs (predivna Claire Danes) je petnaestogodišnjakinja koja živi u relativno funkcionalnoj porodici (sa naglaskom na 'relativno'), i bori se sa odrastanjem. Najbolji prijatelji su joj besprizorna ali zabavna vršnjakinja Rajen, koja lagano razvija sklonost ka psihoaktivnim supstancama, i Riki, hipersenziblni gej. Logično, počinje da izbegava društvo svoje stare ankul drugarice Šeron, dosadne čirlidersice, iako među njima i dalje postoji ta osnovnoškolska naklonost. Anđela je ludo zaljubljena u Džordana Katalana (Jared Leto), najboljeg frajera u školi. On je neodoljiv, ima bend, puši pljuge, ne voli školu, ćutljiv, ali neobrazovan i poprilično ograničen. Mada, ako ste lepi, u ovom svetu to nije tako bitno, naravno. I sasvim je nedodirljiv. U Anđelu je, pak, smrtno i celog života zaljubljen njen komšija i drug iz razreda Brajan, prepametni džemperaš i hardkor štreber koji samo vozi bajs ispred gajbe (a još više ispred njene), ali - kojem ništa nije teško da učini za nju, što ona svakako zna da iskoristi... To je negde i glavni zaplet, ali pratiti njen rasplet, to su muke u kojima uživate, budući da scenaristi pribegavaju zaobilaženja predvidljivih rešenja, ali istovremeno pazeći da se ne udalje od onog što bi nekako bilo realno.
Ono što ovu seriju razlikuje od većine lobotomiranih tinejdž serija, dakle, nisu teme nego je tretman istih, sumorna i tiha duhovitost (počevši od naziva serije), iznijansiranost odnosa između likova, kao i briljantni dijalozi, a posebno Anđelina razmišljanja koja čujemo iz off-a.
Kler Dejns u ulozi neprilagođene crvenokose sa divnim osmehom ubedljiva je kao da ne glumi (šteta što je njen talenat ostao neiskorišćen u kasnijim ulogama). Kad joj zadrhti brada pre nego što zaplače, gutate knedle. Najveći kvalitet serije su upravo te bolno realne scene i njihova dirljiva poetika. Neponovljivo i uvek aktuelno.
Kad bi me sad neko pitao da sumiram muzičku produkciju poslednje decenije, uprkos raznovrsnoj ponudi, moj izbor bi se sveo na samo nekoliko izvođača koje sam zaista volela iz albuma u album, a ne samo pratila sa simpatijama kao deo nekog trenda. Još od prvog albuma (Lesser Matters, 2003.) kojim su tiho skrenuli pažnju na sebe, švedski bend Radio Dept. (Department) su postali jedni od tih nekoliko. Drugim albumom (Pet Grief, 2006.) su rasplamsali moju ljubav prema njima.
Na ovom dugoočekivanom trećem, RD ne donose ništa spektakularno novo osim sopstvene konstantnosti i niza lepih pesama, što je za početak dovoljno da bih potvrdila svoju naklonost. Kvalitet i temperament pesama poprilično je ujednačen, ali stvari one poput, recimo, ‘’The Worst Taste in Music’’ (2006.) - koja pobija svaku tvrdnju da njihova muzika nije dramatična i da joj fali strasti - zaboravite na ovom albumu. Upravo ta ujednačenost može da bude jedina mana ovog albuma, jer, nekako kao da sve ostaje na predigri. Kako god, pesme A Token of Gratitude (druga polovina pesme je možda najbolji deo albuma) i Domestic Scene su za svakodnevno rabljenje na repeat.
Nije tajna da alter-pop made in Sweden (ne mislim baš na The Cardigans) može skoro rame uz rame da stoji sa najkvalitetnijom muzikom srodne vrste anglosaksonskog područja. Melodija i melanholija su, očigledno, Šveđanima upisani u DNK. Ono što čini muziku Radio Dept. nije nešto što nikad niste mogli da čujete ranije, ali upravo plemeniti spoj tih postojećih uticaja čini njihovu jedinstvenost: od elektro pozadine dostojne Pet Shop Boys-a preko slojeva gitara do vokala utopljenih u muziku (što nas dovodi do paralele sa najsjajnijim shoegaze bendovima poput Slowdive ili My Bloody Valentine). Za onog kome sve pomenuto ništa ne znači, to je setna, sanjiva atmosfera kakvu, recimo, u filmskom jeziku možete da nađete u Lost in Translation (da ne pominjem Mariju Antonetu, budući da su RD deo tog saundtraka), ili u književnom u romanu Erlenda Lua ‘Naivan. Super’. (Ako ni ovo ne pomaže, ništa neće.) Toplota sakrivena iza nedorečenosti, introvertnosti, rezigniranosti i svedenosti.
Pod uslovom da možete da uživate u muzici koja nije pravljena za osvajanje na prvo slušanje, ovo je nešto dostojno lepote i nelagodnosti svakog osamljivanja.