Mislim da je interoperabilnost možda najvažniji pojam za razumijevanje cijele tehnokratsko – transhumanističke slike. Iako se o njoj često govori kao o tehničkoj pogodnosti, zapravo je ono što omogućuje da se mnoštvo zasebnih sustava počne ponašati kao “jedan sustav”.

Jednostavno rečeno, digitalizacija stvara sustave, interoperabilnost ih povezuje, i to ne samo unutar države, već, kao što ćete vidjeti, planetarno, dok im zatim AI daje sposobnost obrade, a automatizacija djelovanje.

Stoga, ako želimo razumjeti potencijalnu tehnološko digitalnu „planetarnu infrastrukturu” i njezine posljedice po život čovjeka, interoperabilnist je zečja rupa u koju moramo zaviriti.

Pa krenimo ispočetka.

ŠTO JE ZAPRAVO INTEROPERABILNOST?

Kao što smo već spomenuli, Interoperabilnost = sposobnost različitih sustava da međusobno razmjenjuju podatke i da te podatke mogu koristiti na način koji ima zajedničko značenje.

To je više od običnog povezivanja. Recimo da imamo četiri sustava:

A — zdravstveni sustav

B — digitalni identitet

C — banka

D — javna uprava

Ako svaki od njih ima svoje podatke, ali međusobno ne mogu razgovarati, imamo četiri odvojena digitalna sustava. Ako mogu razmjenjivati podatke, tada imamo povezane sustave.

Ako svi koriste zajedničke standarde, identitete, protokole i pravila te mogu automatski koristiti podatke drugih sustava, počinjemo dobivati ekosustav.

A ako se to proširi na desetke ili stotine sektora, na sve, dobivamo infrastrukturu.

POSTOJE RAZLIČITE RAZINE INTEROPERABILNOSTI

Ovo je važno jer se riječ često koristi kao da znači samo „sustavi mogu razgovarati”. Nije tako. Možemo zamisliti nekoliko slojeva. Mogu li računala međusobno komunicirati? Protokoli, mreže, API-ji, formati podataka. Razumiju li isto značenje podataka?

Primjer, jedan sustav kaže „ID 12345”

Drugi mora znati što taj ID predstavlja.

Još važnije, ako jedan sustav kaže „osoba”, a drugi „korisnik”moraju znati odnose li se ti pojmovi na istu stvar. Tu počinje prava interoperabilnost.

Mogu li institucije, bolnica, banka, država, telekom, osiguravatelj itd., međusobno koristiti te podatke? Smiju li ih razmjenjivati? To je posebno važno, jer sustavi moraju moći znati je li osoba u sustavu A ista osoba u sustavu B?

Ili: Je li ovaj uređaj doista uređaj koji tvrdi da jest? Tu dolaze digitalni identiteti, vjerodajnice, certifikati itd.

I TU SE POJAVLJUJE NEŠTO VRLO VAŽNO. INTEROPERABILNOST NE POVEZUJE SAMO PODATKE. Ona može povezivati identitete. A kada se identitet može prenositi između sustava, dobivaš nešto sasvim drugo.

Jer digitalni identitet tada više nije samo „digitalna osobna iskaznica”, već postaje ključ koji otvara različite dijelove digitalnog društva.

Zamisli, digitalni identitet povezan s bankom, povezan s zdravstvom, povezan s mobilnim uređajem, povezan s lokacijom, prometom, IoT uređajima, AI sustavom i odjednom više ne govorimo o osam aplikacija.

Govorimo o jednom interoperabilnom ekosustavu. Da li vidite o čemu neprestano tupim i zašto?

I upravo tu nastaje ono što sam u prijašnjim objavama nazvao AI DIGITALNI ŽIVČANI SUSTAV.

ZAŠTO JE AI OVOLIKO VAŽAN? Jer interoperabilnost sama po sebi samo omogućuje protok, AI omogućuje obradu tog protoka. Sad zamisli da imaš 100 milijuna, milijarde senzora koji proizvode podatke. Čovjek ih ne može ručno obraditi. Ali AI može: pronaći obrasce, povezivati događaje, klasificirati, predviđati, otkrivati anomalije, optimizirati, preporučivati odluke.

A kada AI postane agentičan, može dobiti i sposobnost pokretanja procesa. Europski digitalni sustav ide u tom smjeru. Tada dobivamo podatak → analiza → odluka → akcija, bez nužnog ljudskog koraka između svakog stupnja.

A TO JE DRAGI LJUDI PRIJELAZ IZ „INFORMACIJSKOG” U „AKCIJSKI” SUSTAV, KOJI ZNAČI ŠTO?

Ovo je jedna od najvažnijih stvari. Stari Internet kaže „Evo informacije.” Interoperabilni sustav kaže „Evo informacije iz drugog sustava.” AI kaže „Evo što ta informacija znači.” AI agent kaže „Evo što treba učiniti.” Automatizirani sustav „Učinjeno.” “Pristup odbijen…”

Tu dobivamo zatvorenu petlju i DOLAZIMO DO EUDI-JA

Jer EU digitalni identitet je dobar primjer za razumijevanje ovog principa, a kojeg su se, uspot rečeno, vlasti zemalja EU obvezale uvesti do kraja godine. Dakle i naša vlast.

EUDI ne treba promatrati samo kao „aplikaciju za osobne dokumente”. Šira ideja je interoperabilna digitalna vjerodajnica koja se može koristiti kroz različite usluge. To je trenutna politika. Drugim riječima, jedan identitetski sloj, više usluga. I to je upravo ono što interoperabilnost omogućuje.

Sama aplikacija nije najvažnija. Važnija je infrastruktura povjerenja iza nje.

A SAD SPOJIMO TO S AIoT-OM (umjetna inteligencija stvari)

IoT (internet stvari) uređaji → podaci

AIoT uređaji → podaci → AI

Interoperabilni AIoT: uređaji → mreže → zajednički podaci → AI → odluka → uređaji

I sada zamisli milijarde uređaja. Automobili. Kamere. Mobiteli. Satovi. Senzori. Dronovi. Sateliti. Industrijski sustavi. Pametni domovi. Gradovi. Itd. Itd. Tada AI više ne promatra samo Internet. AI počinje dobivati model fizičkog svijeta. To je ogroman skok o kojem nitko ne govori, a kamoli razgovara ili propitkuje.

„Je li takav sustav siguran?”

„Što se događa kada se ovaj sustav poveže s još deset drugih sustava. Ako se poveže sustav države, sa sustavom drugih država, planetarno?”

To je pitanje koje se danas ne ili premalo postavlja iako u potpunosti mijenja definiciju sustava, odnosno država, odnosno ukazuje na moguće stvaranje sustava s vrlo visokim stupnjem kontrole, kao što brojni istraživači i političari tvrde da se upravo događa, jer za visoki stupanj nadzora i kontrole nije dovoljan samo AI. Ili digitalan ID, digitalna valuta, automatizirano odlučivanje, potrebna je interoperabilnost. Bez toga dobivaš otoke. Sa širokom interoperabilnošću dobivaš ekosustav.

A ako ekosustav postane dovoljno velik i zatvoren, može početi nalikovati jedinstvenom planetarnom sustavu, infrastrukturi kontrole, a to je puno dublja tema od „digitalizacije”.

Sada idemo korak dalje, sada ćemo vidjeti koji digitalni sustavi već jesu ili su dokumentirani da će biti interoperabilni, koji se testiraju, razvijaju i čekaju implementaciju, a koji tehnički omogućuju interoperabilnost.

EUID/digitalni identitet, povezuje se s javnim uslugama, ima zajednički europski okvir (prekogranični)

OOTS/nacionalne javne usluge, prekogranična razmjena

EHDS / MyHealth EU, opet, prekogranična razmjena

EHDS/tehnički moguća razmjena istraživanja, inovacija…

Data Spaces/tehnički moguća razmjena između podatkovnih ekosustava, odnosno službeno se na njoj radi

DIGITALNA VALUTA/ Naravno, zajednički europski okvir, prekogranična plaćanja itd.

Primjerice, Europski Digital Identity Wallet nije zamišljen kao obična aplikacija. EU-ov Architecture and Reference Framework (ARF) definira zajedničku arhitekturu, standarde, protokole i formate razmjene između izdavatelja → walleta → pružatelja usluge.

Drugim riječima IDENTITET nije izoliran, on je napravljen, dizajniran da bude interoperabilan.

OOTS — DRŽAVE POČINJU „RAZGOVARATI”

Ovdje imamo drugi veliki most.

Jednom kada se sustavi država mogu međusobno pronaći i razmjenjivati službene podatke, građanin više nije jedina osoba koja „prenosi” dokument od jednog sustava do drugog. Sustavi to mogu raditi međusobno.

To je vrlo važna promjena paradigme, STARI MODEL čovjek → dokument → institucija

NOVI MODEL institucija → interoperabilni sustav → institucija

Čovjek je i dalje subjekt postupka, ali digitalna infrastruktura preuzima dio posredovanja.

ZDRAVLJE JE POSEBNO VAŽNO

EHDS ide upravo u tom smjeru. Dobivamo arhitekturu nacionalni zdravstveni sustav – nacionalna kontaktna točka – MyHealth@EU – druga država – drugi zdravstveni sustav.

Dakle, zdravstveni podaci više nisu nužno zatvoreni unutar jednog nacionalnog sustava. To je u odredenim situacijama korisno za pacijenta, ali istodobno stvara i novu kategoriju pitanja “Koliko široko smiju biti povezani zdravstveni podaci?”

“Tko odlučuje tko ih može koristiti i za koju svrhu?”

DATA SPACES SU SLJEDEĆI VELIKI KORAK

Ovo je možda najvažniji dio nakon identiteta. EU ne gradi jedan „Data Space”. Gradi više sektorskih podatkovnih prostora. Zdravstvo. Energija. Mobilnost. Financije. Poljoprivreda. Proizvodnja. Javna uprava i drugi.

A cilj je upravo povećati mogućnost interoperabilnog dijeljenja podataka među sektorima i državama.

Dakle podaci se počinju promatrati kao infrastruktura koja može cirkulirati između različitih organizacija i sektora.

I ONDA DOLAZI DATA ACT

Data Act dodatno gura prenosivost, interoperabilnost, razmjenu podataka, otvorene specifikacije, smanjenje lock-ina.

To ima pozitivnu stranu.

Ako korisnik može lakše prenijeti podatke između pružatelja usluga, smanjuje se ovisnost o jednom dobavljaču. Ali s druge strane postoji zanimljiva posljedica:

“što je više standardiziran način razmjene podataka, to je više različitih sustava tehnički sposobno međusobno surađivati.”

NOVAC SE TAKOĐER STANDARDIZIRA

ECB je 2026. objavio da za digitalni euro planira koristiti postojeće otvorene standarde, uključujući CPACE, nexo, Berlin Group, a pilot koristi i ISO 20022 kao osnovu podatkovnog modela i strukture poruka.

Pilot je predviđen za drugu polovicu 2027. i trebao bi trajati 12 mjeseci. ECB je za pilot odabrao 36 pružatelja platnih usluga.

To je vrlo konkretan primjer kako novi digitalni sustav ne nastaje kao izolirani otok, nego se projektira tako da može raditi s postojećim platnim ekosustavom.

A SADA NAJZANIMLJIVIJI DIO: NATO

Ovdje se naša karta širi iz civilne infrastrukture u vojno-sigurnosnu infrastrukturu.

NATO u svojoj aktualnoj Digital Transformation Implementation Strategy 2.0 govori o Digital Backbone, koji opisuje kao federaciju mreža i sustava.

I što povezuje? Senzore → donositelje odluka → aktere → efektore preko organizacijskih, nacionalnih i sigurnosnih granica. To je gotovo savršen primjer onoga što pokušavamo razumjeti. NATO ne kaže „Napravit ćemo jedan veliki kompjuter.” Naprotiv. Govori o federaciji mreža i sustava.

To je vrlo sličan princip onome što vidimo u drugim modernim digitalnim arhitekturama, mnogo sustava + zajednički standardi + interoperabilnost.

NATO također gradi Alliance Data Sharing Ecosystem, čija je svrha dijeljenje, označavanje i iskorištavanje interoperabilnih podataka.

I OVDJE SE POJAVLJUJE ZANIMLJIVA PARALELA

Pogledajmo dvije arhitekture, CIVILNI DIGITALNI SUSTAV čovjek, identitet, podatak, usluga, odluka

NATO DIGITALNI SUSTAV senzor, podatak, analitika, odluka, aktor / efektor. Te arhitekture nisu potpuno iste, ali dijele jedan ključni princip: DATA → INTEROPERABILITY → DECISION → ACTION

A SADA DODAJMO AI

Tu se događa kvalitativni skok koji smo vež spomenuli. Interoperabilnost omogućuje podatku da putuje. AI omogućuje podatku da bude obrađen u velikom obujmu. AI agent može dodati sposobnost pokretanja radnje. IoT omogućuje da se radnja dogodi u fizičkom svijetu.

I tako dobivamo PODATAK, INTEROPERABILNOST, AI, ODLUKA, AGENT, UREĐAJ, FIZIČKI SVIJET, NOVI PODATAK. To je digitalno-fizička povratna petlja. I OVDJE JE AIoT STVARNO VAŽAN

AIoT nije samo „AI u pametnom uređaju.” Šira ideja je Internet of Things → povezuje fizičke objekte. AI → interpretira podatke. Interoperabilnost → omogućuje da informacije putuju između različitih sustava.

Zato AIoT možemo konceptualno prikazati kao: FIZIČKI SVIJET → SENZORI → PODACI → MREŽA → AI → ODLUKA → FIZIČKI SVIJET

I kada se taj model proširi na automobile, energetiku, gradove itd., dobivamo nešto što više nije samo „Internet stvari”. Dobivamo računalno posredovanu infrastrukturu fizičkog svijeta. Stoga „DIGITALNI ŽIVČANI SUSTAV” bi bio mreža interoperabilnih digitalnih i fizičkih sustava koja omogućuje da se identiteti, podaci, događaji, odluke i radnje prenose između različitih sektora i institucija, država.

I sada vidimo njegove osnovne dijelove: IDENTITET → EUDI, JAVNA UPRAVA → OOTS, ZDRAVLJE → EHDS/MyHealth@EU, PODACI → Data Spaces, PLAĆANJA → digitalni euro / platni standardi, KOMUNIKACIJA SUSTAVA → API / eDelivery / standardi

RAČUNANJE → cloud / edge, INTELIGENCIJA → AI, FIZIČKI SVIJET → IoT / AIoT, SIGURNOST I OBRANA → NATO Digital Backbone / Alliance Data Sharing Ecosystem

I tako dolazimo do IDENTITETA UREĐAJA. Do sada smo uglavnom govorili kako sustav zna tko je čovjek, ali AIoT postavlja drugo pitanje, kako sustav zna koji je uređaj koji?

Ako imamo milijarde automobila, kamera, senzora, mobitela, robota kao što je najavio Elon Musk, itd., svaki od njih mora imati neki oblik identiteta → autentikacije → prava pristupa → komunikacije.

I tu se otvara možda najvažniji sljedeći sloj. ČOVJEK + UREĐAJ + PODATAK, i tada dolazimo do pitanja koje je još dublje od EUDI-ja: Što se događa kada sustav više ne zna samo tko ste vi, nego može istodobno znati koji uređaji, senzori, vozila i objekti pripadaju vama, ili ih koristite, gdje su, što rade i kako se njihovi podaci mogu povezati. Tu se čovjek i fizički svijet počinju pojavljivati u istoj digitalnoj arhitekturi.

I tu započinje priča o Internetu tijela, Internetu mozgova, brain-computer interfaces, biometrici, wearable uređajima i povezivanju čovjeka s AI/IoT infrastrukturom.

PUT BEZ POVRATKA? PUT DO HIBRIDNE INTELIGNCIJE?

Sada ulazimo u najdublji sloj, ne samo digitalni identitet čovjeka, nego povezivanje čovjeka, njegova tijela, mozga, uređaja, mreže i AI sustava.

I sada ćemo pokušati biti još precizniji, jer postoje tehnologije i programi koji omogućuju taj i takav sustav.

Dakle, kod Internet of Bodies (IoB) objekt više nije samo automobil ili hladnjak. Objekt postaje ljudsko tijelo. Senzori mogu pratiti, primjerice puls, kretanje, temperaturu, san, neurološke signale itd., a ako je uređaj povezan s identitetom, to je više od obične digitalizacije.

EU već u definicijama biometrijske identifikacije ne govori samo o licu ili otisku prsta. AI Act u definiciji biometrijskih karakteristika navodi, među ostalim: lice, pokrete očiju, oblik tijela, glas, hod, držanje, otkucaje srca, krvni tlak, miris i karakteristike tipkanja, što pokazuje nešto važno, “pojam „identiteta” u digitalnom svijetu postaje mnogo širi od imena, prezimena i osobnog broja”, jer biometrija može postati skup fizičkih i ponašajnih signala koji omogućuju razlikovanje osobe.

Vratimo se opet na EUDI.

EUDI je zamišljen kao univerzalni digitalni identitetski sloj koji omogućuje identifikaciju i dokazivanje određenih atributa prema javnim i privatnim uslugama. EU izričito navodi da će wallet moći služiti za identifikaciju i dokazivanje pojedinih osobnih atributa, uz interoperabilnost kroz zajedničke standarde i protokole.

Zato sada imamo dvije različite stvari, DIGITALNI IDENTITET „Tko tvrdi da si ti?” i BIOMETRIJSKI IDENTITET „Kako sustav može provjeriti da si stvarno ti?”. A zatim DIGITALNI ATRIBUT, „Ima li ova osoba pravo na XY?” To je puno sofisticiraniji model od klasične osobne iskaznice. I sada u igru ulazi tijelo.

Zamislimo buduću arhitekturu, bez tvrdnje da je već implementirana: EUDI, identitet, biometrijska provjera, wearable / medicinski uređaj, fiziološki podaci, zdravstveni sustav, EHDS, AI.

Tada se digitalni sustav više ne bavi samo dokumentom. Bavi se digitalnim zapisom čovjeka. I tako dolazimo do mozga. Ovdje priča postaje dramatično drugačija. Jer između tijela i mozga postoji ogromna tehnološka granica, a DARPA je upravo tu granicu pokušavala, pokušala ili možda već odavno prošla.

DARPA N3

Program Next-Generation Nonsurgical Neurotechnology (N³) razvijao je visoko-rezolutne, dvosmjerne sučelja mozak–računalo bez klasične kirurške implantacije.

DARPA je cilj opisala vrlo izravno: “čitati iz mozga i pisati u mozak”, s višestrukim kanalima neuronske komunikacije. A namjena nije bila samo medicina. DARPA navodi mogućnosti poput:

kontrole bespilotnih letjelica

aktivne cyber obrane

suradnje čovjeka i računalnog sustava

ubrzanja sposobnosti vojnika u kompleksnim misijama.

To je izuzetno važan dokument jer pokazuje da je “neuralno sučelje čovjek–računalo bilo promatrano kao dio buduće obrambene infrastrukture, a ne samo kao medicinska tehnologija.

Još dublje: DARPA NESD

Program “Neural Engineering System Design (NESD)” išao je još dalje.

DARPA opisuje cilj kao razvoj sustava koji može ostvariti visokorezolutnu komunikaciju između neuronskog tkiva i elektronike, odnosno svojevrsni prevoditelj između “elektrokemijskog jezika neurona” i “digitalnog jezika računala”.

DARPA je postavila vrlo ambiciozne ciljeve u broju neurona koji bi se mogli čitati i stimulirati.

To je konceptualno ogromna stvar, jer tada računalo više ne komunicira samo s tipkovnicom ili glasom, nego potencijalno s neuralnim signalom. I tu se vraćamo na „Internet mozga”.

Ako dovoljno pojednostavimo arhitekturu: Internet povezuje računala. IoT povezuje stvari. IoB povezuje tijelo i senzore. BCI povezuje mozak i računalo.

A AI postaje sloj interpretacije i odlučivanja, tada se pojavljuje potencijalna arhitektura ČOVJEK, TIJELO, NEURALNI SIGNAL, UREĐAJ, MREŽA, PODACI, AI, DRUGI UREĐAJ / SUSTAV, FIZIČKI SVIJET.

A to je, slažete se, puno dublje od „digitalnog identiteta” i same interoperabilnosti.

Ili kako je svojevremeno izjavio Klaus Schwab: “Ono do čega će dovesti četvrta industrijska revolucija je spoj našeg fizičkog, digitalnog i biološkog identiteta.”

I NATO je svjestan tog smjera. NATO je još 2021. objavio analizu “Cognitive Biotechnology” u kojoj izričito raspravlja o dvosmjernim brain-machine interfaceima.

U toj analizi NATO navodi mogućnost da čovjek upravlja strojem, ali i da stroj utječe na čovjeka, te govori o mogućim implikacijama za: senzornu sposobnost, obradu informacija, odlučivanje, učenje, fizičke sposobnosti, kolektivnu inteligenciju.

NATO čak raspravlja o mogućnosti “distribuirane inteligencije” unutar skupina ljudi. To je vrlo važan pojam. Jer tada više ne govorimo samo čovjek + računalo. Nego potencijalno čovjek + čovjek + računalo + mreža.

NATO je 2024. napravio još jedan korak.

U svojoj strategiji za “Biotechnologies and Human Enhancement Technologies”, NATO govori o tehnologijama poboljšanja čovjeka. Navode se, između ostalog: egzoskeleti, povećanje mobilnosti, kognitivna svijest, human-machine interfaces, tehnologije koje mogu poboljšati donošenje odluka.

I NATO otvoreno navodi da takve tehnologije istodobno predstavljaju priliku i sigurnosni rizik.

To je važna nijansa. Ne radi se samo o „želimo poboljšati čovjeka.” Nego i „što ako protivnik poboljša čovjeka?” (poznato: Kina će nas pobjediti u AI utrci, moramo ubrzati razvoj, nemamo izbora)

Time human enhancement postaje dio “strateškog natjecanja”. I sada dolazimo do AI-ja.

Zamislimo četiri sloja, TIJELO – senzori, MOZAK – neuralni signali, AI – interpretacija, STROJ – akcija. Tada čovjek može postati dio kontinuirane povratne petlje.

To je ono što NATO u svojoj dokumentaciji opisuje kroz human-machine teaming.

N3 je stvaran DARPA program. NESD je stvaran DARPA program. NATO proučava cognitive biotechnology. (A Amerika (DARPA) je glava NATO saveza.) EUDI je stvaran europski projekt. EHDS je stvaran europski regulatorni i tehnički okvir. AIoT je stvarna tehnološka arhitektura.

I kao što smo naveli u prijašnjim objavama, DARPA ne stoji samo iza tih tehnologija, stoji i iza razvoja interneta, mobitela, wi-fi-a, 5G, 6G, AI, podatkovnih centra, interneta stvari, robotike, dronova, autonomnih sustava itd. Temeljnih tehnologija za uspostavu tehnokracije, a koje se danas implementiraju na planetarnoj razini. Slučajno? Nepovezano? Bez zajedničkog, globalnog plana?

Ovo što pišem ne znači da su ti sustavi već međusobno povezani u jedinstvenu infrastrukturu koja kontrolira čovjeka, već da će se upravo to dogoditi u ne tako dalekoj budućnosti ako se ne probudimo iz sna o razvoju i napretku, dok se ustvari oko nas gradi digitalni planetarni kavez.

Dakle ako se sve ove tehnologije i sustavi povežu, više ne govorimo samo o digitalizaciji društva, govorimo o mogućoj “konvergenciji digitalnog, fizičkog i biološkog sustava” kao što je rekao Klaus Schwab.

DARPA je desetljećima radila upravo na područjima koja danas izgledaju kao zasebni tehnološki svjetovi, mreže, senzori, autonomni sustavi, AI, robotika, neurotehnologija, human-machine interfaces, biotehnologija (mRNA), cyber, koji sada ulaze u civilnu infrastrukturu, u samog čovjeka.

Za one koji ne znaju, DARPA je vojna istraživačka agencija koja financira rizična istraživanja i razvija tehnologije relevantne za nacionalnu sigurnost. Službeno. Ali njezina povijest pokazuje nešto što je znatno važnije, vojna istraživanja često promatraju tehnologije kao dijelove većeg operativnog sustava, a ne kao izolirane proizvode. A pitanje jest što se događa kada se granice između čovjeka, uređaja, podataka, umjetne inteligencije i fizičke infrastrukture počnu međusobno brisati?

„Gdje čovjek mora i može povući granicu između povezivosti i autonomije?” I to je središnje pitanje, jer tehnološki problem je kako povezati sve, ali civilizacijski problem je, što nikada ne smijemo povezati bez jasnog pristanka, granica i mogućnosti izlaska?

Zato nastavljamo prema „Internetu mozgova” i o kolektivnoj/distribuiranoj inteligenciji, jer upravo tu se spajaju DARPA neurotehnologija, NATO cognitive biotechnology i AI, tu se nalazi razlika između običnog BCI-ja i potencijalno mrežnog čovjeka.

OD BRAIN-COMPUTER INTERFACEA DO „MREŽNOG ČOVJEKA”

“BCI — Brain-Computer Interface”. “mozak računalo”

Tu počinje potpuno nova kategorija povezivanja, jer BCI više nije znanstvena fantastika. DARPA već godinama financira istraživanja koja omogućuju dvosmjernu komunikaciju između mozga i stroja.

Jedan vrlo konkretan primjer je DARPA-in Revolutionizing Prosthetics, gdje je osoba s neurološkim oštećenjem mogla upravljati robotskom rukom pomoću neuralnih signala, a istodobno dobivati umjetni osjet dodira natrag u mozak. Dakle, mozak → stroj, i stroj → mozak.

To je već demonstrirano na čovjeku, i to je važna granica, jer računalo više nije samo nešto što čovjek koristi, već postaje nešto s čime “neuralni sustav može izravno komunicirati”.

DARPA N3 ide još dalje. Program Next-Generation Nonsurgical Neurotechnology (N³) kojeg smo se već više puta dotakli, imao je cilj razviti visokorezolutne, dvosmjerne BCI sustave bez kirurškog implantata.

DARPA je kao moguće obrambene primjene navela:

– upravljanje bespilotnim letjelicama

– aktivnu cyber obranu

– suradnju s računalnim sustavima

– multitasking u kompleksnim vojnim misijama.

Ovdje je posebno važna jedna rečenica iz DARPA-inog opisa: “čovjek i računalni sustav trebali bi raditi zajedno kako bi mogli pratiti brzinu i kompleksnost budućih operacija.” To znači da cilj nije nužno zamijeniti čovjeka strojem. Nego povećati sposobnost čovjeka povezivanjem sa strojem. Ili pretvoriti čovjeka u stroj?

I sada dolazimo do „hybrid intelligence”

DARPA je još ranije eksplicitno istraživala “hybrid intelligence” — kombiniranje ljudske i strojne inteligencije tako da zajednički sustav može postići više nego bilo koja strana sama. Sljedeći korak nije jedan mozak, nego više ljudi, i tu postaje zanimljiva ideja distribuirane inteligencije.

Zamisli ČOVJEK A, BCI, AI i ČOVJEK B, BCI, AI i ČOVJEK C, BCI, AI, a iznad svega zajednički računalni sustav.

I dobili smo što, „kolektivni mozak”? Mrežu ljudi i strojeva koji dijele informacije, modele ili zadatke?

Zar David Icke ne ukazuje na ovaj plan već godinama unazad?

Ako pogledamo DARPA-inu širu povijest, pojavljuje se vrlo zanimljiv obrazac. Jedan program razvija neuralno sučelje. Drugi AI. Treći autonomne sustave. Četvrti multi-agentne sustave. Peti human-machine teaming. Šesti distribuirano odlučivanje.

Svaki pojedinačni program ima svoju svrhu, ali kada ih promatramo arhitektonski, možemo vidjeti “human-machine network”. I to je put kojim ljudska vrsta nesvjesna cilja upravo korača, sve ostalo, od ratova, kriza, nestašica, nemira, itd., su alati i načini da nas se do tamo dovede.

DARPA Firefox pokazuje da istraživanje nije završilo, ovdje imamo i vrlo aktualan primjer.

DARPA je u rujnu 2026. objavila program “Firefox”, koji istražuje neinvazivno optičko očitavanje neuralne aktivnosti visoke rezolucije. Program pokušava riješiti problem istodobnog očitavanja više područja mozga i obrade golemih količina neuralnih podataka.

To je važno jer pokazuje da se istraživanje BCI-ja ne zaustavlja na starim EEG sustavima. Već da je cilj više signala → veća rezolucija → brža obrada → skalabilnije sučelje.

A NESD je pokušao pomaknuti granicu još dalje. DARPA-in Neural Engineering System Design (NESD) imao je vrlo ambiciozan cilj: razviti implantabilne neuralne sustave sposobne za komunikaciju s velikim brojem neurona.

Što je sa Muskovim Neuralinkom?

DARPA je govorila o potencijalnoj komunikaciji s čak milijun neurona u određenom području mozga. Dakle cilj je povećati propusnost između biološkog mozga i digitalnog sustava.

A upravo je “propusnost” ključna riječ. Jer sve se na kraju vraća na podatke. Ako imamo senzor dobivamo podatak. Ako imamo biometriju dobivamo podatak o tijelu. Ako imamo BCI dobivamo neuralni podatak. Ako imamo AI dobivamo sposobnost interpretacije podataka. Ako imamo mrežu možemo ih prenositi. Ako imamo interoperabilnost, različiti sustavi mogu ih koristiti.

Možda nekom treba nacrtati što to znači?

SENZOR → PODATAK → AI → ODLUKA

Ali kod neurotehnologije dobivamo MOZAK → SIGNAL → PODATAK → AI → ODLUKA i potencijalno ODLUKA → SIGNAL → MOZAK.

I tako, što je nevjerojatno, dolazimo prema onome što se danas često naziva “neurorights” — dobro ste pročitali, pitanje prava na mentalnu privatnost, kognitivnu slobodu i zaštitu neuralnih podataka.

I sada je vrijeme da sagledamo širu sliku, jer ako zanemarimo na trenutak sve političke interpretacije i medijsku propagandu i samo gledamo tehnologiju, možemo napraviti četiri velika kruga.

KRUG 1 — DIGITALNI SVIJET

Internet, Cloud, AI, Data centers

KRUG 2 — FIZIČKI SVIJET

IoT, senzori, roboti, automobili, dronovi

pametni gradovi

KRUG 3 — ČOVJEK

Digital ID, biometrija, wearables, zdravstveni uređaji, IoB

KRUG 4 — MOZAK

BCI, neuralni senzori, neuralna stimulacija, human-machine teaming

A AI + interoperabilnost mogu biti sloj koji ih povezuje.

Iz tog razloga najveća transformacija možda neće biti trenutak kada stroj postane inteligentan. Bit će to trenutak kada različiti digitalni sustavi postanu dovoljno interoperabilni da mogu opažati, identificirati, analizirati, predviđati i djelovati kroz isti ekosustav, dok čovjek u taj ekosustav više ne ulazi samo kao korisnik, nego i kao izvor bioloških i neuralnih podataka.

Hoće li budućnost biti čovjek koji koristi mrežu ili čovjek koji je postao jedan od čvorova mreže?

Jer tu više ne govorimo samo o tehnologiji. Govorimo o granici između čovjeka kao korisnika sustava i čovjeka kao sastavnog dijela sustava. Govorimo o onom što smo u prijašnjim objavama nazvali “anti bog sustav“.

Opširnije o tehnokraciji OVDJE

REFERENCE

[1]: https://www.darpa.mil/news/2016/brain-controlled-robotic-arm

[2]: https://www.darpa.mil/…/next-generation-nonsurgical…

[3]: https://www.darpa.mil/…/2018/nonsurgical-neural-interfaces

[4]: https://www.darpa.mil/news/podcast/mind-mixer-5

[5]: https://www.darpa.mil/research/programs/firefox

[6]: https://www.darpa.mil/…/bridging-bio-electronic-divide

[7]: https://www.darpa.mil/work…/opportunities/darpa-ps-26-137

#interoperabilnost#digitalnavaluta#digitalniid#BCI#claud#Datacenters#neuralink#darpa

#darpa#digitalniid#internetmozgova#tehnokracija

[1]: https://ai-act-service-desk.ec.europa.eu/…/recital-15

[2]: https://commission.europa.eu/topics/digital-econo

[3]: https://www.darpa.mil/…/next-generation-nonsurgical…

[4]: https://www.darpa.mil/…/2018/nonsurgical-neural-interfaces

[5]: https://www.darpa.mil/…/neural-engineering-system-design

[6]: https://www.nato.int/…/cognitive-biotechnology…

[7]: https://www.nato.int/cps/fr/natohq/official_texts_224669.htm

[8]: https://www.nato.int/…/190422-ST_Tech_Trends_Report…

[1]: https://digital-strategy.ec.europa.eu/…/eudi-wallet…

[2]: https://www.ecb.europa.eu/…/ecb.pr260424~202f9d832b.en…

[3]: https://www.ecb.europa.eu/…/ecb.pr260714~8cd07d9d45.pt…

[4]: https://www.nato.int/…/natos-digital-transformation…

OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.

O P I S

Kako smo od prvih računalnih mreža stigli do svijeta u kojem umjetna inteligencija može opažati, analizirati, predviđati i — sve više — djelovati u fizičkom svijetu?

Ova knjiga prati razvoj tehnologija koje su desetljećima nastajale na različitim mjestima: u vojnim istraživačkim programima, državnim institucijama, sveučilištima i privatnim tehnološkim kompanijama.

Priča počinje s ARPA-om i DARPA-om, ARPANET-om, packet switchingom i TCP/IP-jem, a zatim prati razvoj Interneta, satelita i GPS-a, mobilnih mreža, clouda, podatkovnih centara, Big Data sustava, 5G/6G mreža, IoT-a, edge computinga i umjetne inteligencije.

No tu priča tek postaje zanimljiva.

Kada se senzori povežu s mrežama, mreže s cloudom i edgeom, podaci s umjetnom inteligencijom, a AI s autonomnim sustavima, nastaje nešto kvalitativno novo: digitalna infrastruktura koja može opažati fizički svijet, stvarati njegov model, predviđati događaje i pokretati fizičke akcije.

To je svijet AIoT-a, AI agenata, multi-agent sustava, digitalnih blizanaca, robotike, dronova i autonomnih sustava.

Paralelno se razvija drugi sloj: digitalni identitet, biometrija, digitalne vjerodajnice, digitalne javne usluge, tokenizirana imovina i novi oblici digitalnog novca.

A zatim dolazi pitanje koje je u središtu ove knjige:

Što se događa kada se svi ti slojevi počnu povezivati?

Od senzora do podataka.
Od podataka do umjetne inteligencije.
Od umjetne inteligencije do predviđanja.
Od predviđanja do odluke.
Od odluke do autonomnog djelovanja.
Od identiteta do pristupa.
Od digitalne infrastrukture do fizičkog svijeta.

“Digitalni sustav” pokušaj je da se ta velika slika vidi odjednom. Ne kroz jednu tehnologiju. Ne kroz jednu instituciju. Ne kroz jednu teoriju. Nego kroz cijelu arhitekturu.

Ne gledamo više tehnologije. Gledamo sustav.

Ako promatramo pametni telefon, vidimo uređaj. Ako promatramo kameru, vidimo kameru. Ako promatramo AI model, vidimo softver. Ako promatramo digitalni identitet, vidimo elektronički dokument. Ako promatramo dron, vidimo letjelicu. Ako promatramo digitalni novac, vidimo financijsku tehnologiju.

Ali kada ih promatramo zajedno, pojavljuje se druga slika.

Telefon ima senzore, lokaciju, kameru, mikrofon, identitet i mrežnu vezu. Cloud čuva i obrađuje podatke. AI ih interpretira. IoT povezuje fizičke uređaje. Edge omogućuje obradu blizu mjesta nastanka podataka. Digitalni identitet povezuje osobu s pravima, vjerodajnicama i uslugama. AI agent može djelovati u ime korisnika ili organizacije. Robot ili autonomno vozilo može odluku pretvoriti u fizičku akciju, a tada više ne govorimo samo o digitalizaciji informacija. Govorimo o digitalizaciji opažanja, odlučivanja i djelovanja.

Najvažniji prijelaz može se prikazati ovako: fizički svijet → senzori → podaci → mreža → AI → odluka → fizička akcija → novi podaci. To je zatvorena petlja. Što je više fizičkog svijeta uključeno u petlju, to digitalni sustav dobiva veću sposobnost utjecaja na stvarnost. Ova knjiga prati kako smo došli do te točke. Pa krenimo!

DIO I — ROĐENJE ARHITEKTURE

1. ARPA: ideja tehnologije koja dolazi prije tržišta

Godine 1957. Sovjetski Savez lansirao je Sputnik. Sjedinjene Države, darem u službenoj javnoj verziji, zaključile su da tehnološka superiornost ne može ovisiti samo o postojećim proizvodima. Potrebna je institucija koja će financirati rizična istraživanja čiji rezultati možda neće biti komercijalno zanimljivi desetljećima.

Godine 1958. osnovana je Advanced Research Projects Agency, kasnije poznata kao DARPA. Njezina posebnost nije bila samo u tome što je financirala tehnologiju, nego što je bila usmjerena na područja u kojima još nije postojao gotov proizvod.

To stvara obrazac koji će se ponavljati kroz cijelu knjigu: javno financiranje visokorizičnog istraživanja, stvaranje nove tehničke mogućnosti, prijenos znanja prema industriji i akademiji, komercijalizacija i konačno masovna uporaba.

Važno je odmah izbjeći zaključak, jer iako sve upućuje na to, nemamo čvrstih dokaza da je DARPA proizvela svaku tehnologiju modernog svijeta. Niti da je svaki proizvod koji je nastao iz takvog istraživanja ostao pod vojnom kontrolom. Ali povijest pokazuje da je američki obrambeni istraživački sustav bio jedan od važnih inkubatora tehnologija koje su kasnije promijenile civilni život.

2. ARPANET: kada se računala počinju ponašati kao mreža

Godine 1969. ARPANET je povezao prve čvorove. DARPA danas sama opisuje svoje istraživanje kao središnje u razvoju konceptualne osnove ARPANET-a i navodi da je njegova početna demonstracija vodila prema Internetu. Godinu ranije ARPA je ugovorila izradu prvih Interface Message Processora, odnosno ranih usmjerivača. Kasnije su Robert Kahn i Vinton Cerf razvili TCP/IP, skup protokola koji je omogućio povezivanje različitih mreža. [1][2]

Ovdje se pojavljuje ideja koja će postati presudna mnogo desetljeća kasnije: mreža nije jedan stroj. Ona može biti sastavljena od različitih strojeva, različitih mreža i različitih vlasnika, a ipak funkcionirati kao cjelina ako postoji zajednički jezik.

To je jedan od temelja današnjeg digitalnog svijeta: interoperabilnost.

U toj točki počinje jedna od najvažnijih razlika između klasičnog centraliziranog sustava i mreže. Centralni sustav treba središnji kontroler. Mreža može ostvariti globalno ponašanje iz mnoštva lokalnih čvorova koji slijede zajednička pravila.

Desetljećima kasnije DARPA će upravo taj princip ponovno koristiti kao inspiraciju u istraživanju distribuiranih AI agenata.

3. Internet nije isto što i vojna kontrola

Povijest ARPANET-a često se pojednostavljuje u dvije suprotne tvrdnje. Prva kaže: ‘Internet je vojni projekt.’ Druga kaže: ‘Internet nema nikakve veze s vojskom.’ Obje su pregrube.

Točnije je reći: vojno financirano istraživanje imalo je ključnu ulogu u ranoj arhitekturi mreža koje su postale temelj Interneta, ali Internet je zatim oblikovan kroz sveučilišta, istraživačke institucije, standardizacijska tijela, privatne kompanije i javne korisnike.

Ta razlika je važna jer ista tehnologija može promijeniti funkciju kada promijeni ekosustav. Vojna mrežna tehnologija može postati civilna infrastruktura. Civilna tehnologija može se potom vratiti u vojnu uporabu.

Zato u ovoj knjizi ne koristimo jednostavan model ‘vojno → civilno’. Koristimo kružni model: vojno istraživanje → civilna komercijalizacija → masovno širenje → ponovno vojno preuzimanje i integracija.

4. GPS, sateliti i pretvaranje prostora u podatak

Mreža nije dovoljna. Sustav mora znati gdje se nalazi ono što promatra.

Razvoj satelitske navigacije u američkom obrambenom sustavu otvorio je put preciznom određivanju položaja. Kasnije je GPS postao civilna infrastruktura. Danas lokacija više nije samo fizička činjenica. Ona je podatak koji se može povezati s vremenom, uređajem, korisničkim računom, transakcijom, kamerom i drugim zapisima.

Time se mijenja pojam prostora. Fizički prostor dobiva digitalni sloj.

Grad postaje podatkovna struktura. Automobil postaje mrežni čvor. Telefon postaje senzor. Sat postaje mjerni uređaj. Satelit postaje dio globalnog informacijskog sustava.

Upravo će se iz tog spoja lokacije, senzora, mreže i identiteta razvijati ono što danas nazivamo Internetom stvari.

DIO II — OD RAČUNALA DO PLANETARNOG SENZORA

5. Web, mobitel i cloud

Internet je povezao računala. Web je informacije učinio dostupnima širokom broju ljudi. Mobilna telefonija premjestila je mrežu u džep. Pametni telefon zatim je postao kombinacija računala, kamere, mikrofona, GPS prijamnika, senzora pokreta, biometrijskog uređaja, komunikacijskog terminala i osobnog identitetskog čvora.

Cloud je promijenio još nešto: obrada više nije morala biti lokalna. Podaci su mogli putovati prema velikim podatkovnim centrima, gdje se obrađuju, pohranjuju i kombiniraju.

Tako nastaje nova osnovna formula digitalnog društva:

uređaj + mreža + identitet + cloud + podaci.

Kada milijuni uređaja počnu proizvoditi podatke neprekidno, pojavljuje se problem koji tradicionalni softver nije mogao riješiti: kako obraditi golemu količinu informacija, pronaći obrasce i odlučiti što je važno?

Tu ulazi strojno učenje, a zatim umjetna inteligencija.

6. IoT: kada se mreža seli u fizički svijet

Internet stvari nije samo skup pametnih kućnih uređaja. Temeljna ideja je da fizički objekti dobivaju identitet, senzore, komunikaciju i mogućnost primanja ili slanja naredbi.

Termostat može mjeriti temperaturu. Industrijski stroj može slati podatke o vibracijama. Automobil može slati podatke o položaju i stanju sustava. Kamera može detektirati pokret. Energetsko brojilo može mjeriti potrošnju gotovo u stvarnom vremenu.

IoT zato pretvara fizički svijet u kontinuirani izvor podataka.

Ali sam IoT još nije inteligencija. On uglavnom odgovara na pitanje: što se događa?

AI pokušava odgovoriti na pitanja: što to znači, što će se vjerojatno dogoditi i što bi trebalo učiniti?

7. AI: od podataka prema modelu svijeta

Strojno učenje omogućilo je računalima da iz velikih skupova podataka izvlače obrasce bez ručnog programiranja svakog pravila. Duboke neuronske mreže proširile su tu sposobnost na slike, govor, jezik i druge složene podatke.

Ali najvažniji pomak nije samo u kvaliteti odgovora. Pomak je u tome što AI može postati sloj između senzora i odluke.

Kamera ne mora više samo poslati sliku. Model može procijeniti što je na slici. Radar ne mora samo poslati odraz. Model može procijeniti objekt. Industrijski senzor ne mora samo pokazati temperaturu. Model može procijeniti da postoji anomalija.

Time nastaje nova vrsta infrastrukture: senzori proizvode podatke, AI ih interpretira, a sustav može reagirati.

To je razlog zašto se AI ne smije promatrati samo kao chatbot. U stvarnim sustavima AI može biti dio lanca opažanja, predviđanja i upravljanja.

8. DARPA Insight, World Modelers i Big Mechanism: od opažanja prema razumijevanju

DARPA je desetljećima istraživala kako računala mogu pomoći u razumijevanju kompleksnih sustava. Insight je usmjeren na integriranje različitih izvora podataka i poboljšanje situacijske svijesti i predviđanja. World Modelers spaja modele i podatke radi razumijevanja dinamičnih sustava. Big Mechanism istraživao je automatsko otkrivanje mehanizama i uzročnih odnosa u velikim količinama znanstvenog teksta i podataka.

R više nije samo spremnik podataka. Ono postaje sustav koji pokušava izgraditi model odnosa među pojavama.

To je presudan korak prema sustavu koji ne samo da zna što se dogodilo nego pokušava procijeniti što bi se moglo dogoditi ako se nešto promijeni.

9. Memex, ponašanje i internet kao senzor

DARPA-in Memex istraživao je mogućnost indeksiranja i pretraživanja velikih dijelova javnog weba koji nisu dobro obuhvaćeni klasičnim tražilicama. Program je važan jer pokazuje jednu širu ideju: internet nije samo mjesto na kojem ljudi čitaju informacije. On je ogroman trag ljudskog ponašanja.

Kada se takvi podaci kombiniraju s lokacijom, vremenom, društvenim vezama i drugim izvorima, digitalni prostor počinje nalikovati senzorskom sustavu društva.

DIO III — OD AI-A DO AIoT-a

10. Edge: inteligencija se vraća na mjesto gdje nastaje podatak

Cloud ima ogromnu računalnu snagu, ali slanje svega u udaljeni podatkovni centar ima ograničenja: latenciju, troškove, privatnost, dostupnost veze i sigurnost.

Zato se razvija edge computing. Dio obrade seli se bliže senzoru i uređaju.

To omogućuje da kamera, automobil, industrijski gateway ili lokalni server donese odluku bez čekanja udaljenog clouda.

Tako nastaje troslojna arhitektura:

uređaj → edge → cloud.

Uređaj opaža i može lokalno zaključivati. Edge koordinira lokalne uređaje i obrađuje kontekst. Cloud trenira modele, upravlja velikim skupovima podataka i koordinira globalnu optimizaciju.

11. AIoT: trenutak kada stvari dobivaju inteligentnu petlju

ITU je 29. lipnja 2026. odobrio Recommendation Y.4618, ‘Artificial intelligence of things — Reference model and requirements’. Dokument definira AIoT kao distribuirani sustav koji kombinira AI, podatke i IoT kroz uređaj, edge i cloud. Predviđa lokalno prethodno procesiranje, zatvoreno lokalno zaključivanje, autonomnu kontrolu i kontekstualno odlučivanje na uređaju; koordinaciju AI uređaja na edgeu; te centralizirano treniranje, orkestraciju i distribuciju modela iz clouda. [3]

To je važan trenutak jer se AIoT više ne pojavljuje samo kao marketinški izraz. Postoji formalni međunarodni referentni model.

AIoT možemo razumjeti kao prijelaz:

IoT = ‘što se događa?’

AI = ‘što to znači?’

AIoT = ‘što znači i što sustav može učiniti?’

Time nastaje zatvorena petlja: opažanje → interpretacija → odluka → djelovanje → novo opažanje…

Što više uređaja ulazi u tu petlju, to više fizičkog svijeta postaje računalno upravljivo.

12. Digitalni blizanac

Digital twin, odnosno digitalni blizanac, pokušaj je stvaranja digitalnog prikaza fizičkog objekta ili procesa koji se ažurira podacima iz stvarnog svijeta.

Za stroj to može značiti model koji prati temperaturu, vibracije, trošenje i radne uvjete. Za zgradu može značiti model energetike i kretanja. Za grad može uključivati promet, energiju, okoliš i infrastrukturu.

Najvažnija stvar nije 3D grafika. Bit je povratna veza između modela i stvarnosti.

Ako model prima stalne podatke, može služiti za predviđanje. Ako je povezan s kontrolnim sustavom, može služiti i za optimizaciju.

Digital twin tako postaje još jedan korak prema računalno čitljivom fizičkom svijetu.

DIO IV — KADA AI POSTAJE AKTER

13. AI agent

Klasični softver čeka naredbu. AI agent dobiva cilj, procjenjuje situaciju, bira korake, koristi alate i provjerava rezultat.

Razlika je između odgovora i djelovanja.

Chatbot može reći kako rezervirati let. Agent može, ako mu je dopušteno, pretražiti letove, odabrati opciju, ispuniti podatke i izvršiti kupnju.

U industriji agent može nadzirati proces. U kibernetičkom sustavu može reagirati na prijetnju. U vojnom sustavu može pomagati u planiranju ili koordinaciji.

Zato se s agentima pitanje pomiče s ‘što AI zna?’ na ‘što AI smije napraviti?’.

14. DARPA ACE: čovjek postaje zapovjednik rojeva

DARPA-ov Air Combat Evolution istraživao je ljudsko-mašinsku suradnju u zračnoj borbi. Jedna od ključnih ideja jest da pilot ne mora biti operator samo jednog aviona; u budućnosti može koordinirati više autonomnih platformi. [4]

To mijenja model čovjek–stroj.

Stari model: čovjek → jedan stroj.

Novi model: čovjek → više autonomnih strojeva.

Čovjek se pomiče iz uloge neposrednog upravljača prema ulozi misijskog zapovjednika.

Ova ideja nije ograničena na avijaciju. Isti princip može se primijeniti na rojeve dronova, robote, pomorska plovila ili druge autonomne sustave.

15. DISCORD: AI ne daje samo jedan odgovor

DARPA DISCORD razvija AI-native taktički sustav koji može koristiti žive senzorske podatke i simulacije kako bi brzo stvarao različite strategije i prilagođavao ih promjenama u okruženju. [5]

Ovdje je važna riječ: različite.

Klasični optimizacijski sustav pokušava pronaći najbolju opciju prema zadanim kriterijima. Sustav poput onoga koji DARPA opisuje za DISCORD pokušava generirati portfelj različitih mogućih strategija.

To znači da AI ne služi samo kao kalkulator. Postaje generator prostora mogućih budućih akcija.

U općem obliku: podaci o sadašnjosti → modeli → simulacija mogućih budućnosti → više strategija → ljudski izbor ili daljnja automatizacija.

16. DICE: kada više agenata postaje kolektiv

DICE — Decentralized Artificial Intelligence through Controlled Emergence — istražuje distribuiranu koordinaciju heterogenih AI agenata. DARPA navodi da želi omogućiti da agenti dinamički stvaraju timove, koordiniraju se peer-to-peer i obavljaju dugotrajne misije, uz otpornost na kvar ili kompromitiranje pojedinih agenata. [6]

To je isti temeljni princip zbog kojeg mreža može biti robusna bez jednog središnjeg računala.

Ako se takav princip prenese na AI, dobivamo novu kategoriju sustava: kolektivnu umjetnu inteligenciju.

Ali upravo tu raste i problem kontrole. Ako se sposobnost sustava pojavljuje iz interakcije mnogih agenata, nije dovoljno kontrolirati samo svaki pojedini agent. Potrebno je razumjeti i ponašanje cjeline.

DICE je zato zanimljiv ne samo zbog autonomije nego i zbog pitanja upravljivosti emergentnog ponašanja.

17. AIR: od simulacije prema operativnoj autonomiji

DARPA AIR razvija AI-vođenu taktičku autonomiju za višestruke zračne platforme. Program predviđa demonstracije na modificiranim F-16 testnim platformama i prijenos prema bespilotnim borbenim letjelicama. DARPA naglašava integrirane senzore, skaliranje na veće angažmane, prilagodbu promjenjivim uvjetima i distribuirano autonomno izvođenje u neizvjesnim okruženjima. [7]

Ovdje se vidi razlika između AI-a koji daje savjet i AI-a koji je dio sustava koji djeluje.

Autonomija zahtijeva cijeli lanac: senzor → procjena → model → odluka → izvršenje → povratna informacija.

To je AIoT logika, samo u vojnom okruženju.

18. Neurotehnologija: sučelje prema čovjeku

DARPA-ov N3 program istraživao je visokoučinkovita dvosmjerna sučelja mozak–računalo bez kirurške implantacije. DARPA navodi moguće nacionalno-sigurnosne primjene poput upravljanja bespilotnim letjelicama, kibernetičke obrane i suradnje s računalnim sustavima. Program je završen, ali je važan kao dokumentirani primjer smjera istraživanja. [8]

Time se završava jedna zanimljiva petlja.

Najprije računalo komunicira s računalom.

Zatim računalo opaža fizički svijet.

Zatim AI interpretira taj svijet.

Zatim AI upravlja strojevima.

A neurotehnologija istražuje kako izravnije povezati čovjeka i računalni sustav.

Granica između čovjeka, stroja i mreže postaje tehnički sve propusnija.

DIO V — INTEROPERABILNOST: TAJNA SNAGA SUSTAVA

19. Mosaic Warfare i Space-BACN

Jedan od najvećih problema velikih tehnoloških sustava nije nedostatak pojedinačnih sposobnosti. Problem je što sposobnosti često ne mogu razgovarati jedna s drugom.

DARPA-ov Space-BACN upravo je usmjeren na povezivanje heterogenih satelitskih konstelacija koje koriste različite komunikacijske standarde. Cilj je ukloniti izolirane ‘otoke’ povezivosti i omogućiti komunikaciju među različitim sustavima. [9]

To je naizgled tehnički detalj, ali u sustavnoj perspektivi interoperabilnost je ključna.

Vrijednost mreže raste kada više čvorova može sudjelovati u njoj.

Vrijednost AI-a raste kada može koristiti više izvora podataka.

Vrijednost autonomije raste kada može koordinirati više platformi.

Vrijednost digitalnog identiteta raste kada vrijedi kroz više usluga.

Zato je interoperabilnost jedan od najvažnijih oblika moći u digitalnom sustavu.

20. NATO Digital Backbone

NATO-ova Digital Transformation Implementation Strategy 2.0 iz 2026. definira Digital Backbone kao federaciju mreža i sustava koja povezuje senzore, donositelje odluka, aktere i ‘effectors’ odnosno izvršne sustave preko organizacijskih, nacionalnih, operativnih i sigurnosnih granica. Dokument također opisuje cloud i edge, podatkovni ekosustav te interoperabilnu razmjenu podataka. [10]

Alliance Digital Strategy ide još izravnije: govori o data-centric operacijama, AI-u na taktičkom edgeu, federiranom upravljanju identitetom i pristupom, fuziji podataka sa senzora, sensor-to-effector tokovima, real-time prediktivnoj analitici i kognitivnoj podršci odlučivanju. [11]

Ovdje više ne govorimo o teorijskoj budućnosti. Govorimo o javno objavljenoj strategiji jedne velike vojne organizacije za vlastitu digitalnu transformaciju.

To ne znači da civilni svijet i NATO čine jedan sustav (niti da ga ne čine). Ali pokazuje da je ista tehnološka logika — senzori, podaci, cloud, edge, AI, identitet, interoperabilnost i izvršni sustavi — postala temelj moderne vojne arhitekture.

DIO VI — CIVILNI DIGITALNI SUSTAV

21. Digitalni identitet

Digitalni identitet često se promatra kao elektronička osobna iskaznica. To je premalo.

Identitet u digitalnom sustavu može postati sloj koji određuje tko može pristupiti određenoj usluzi, dokazati određenu osobinu ili koristiti određenu vjerodajnicu.

Europska komisija 2026. ubrzava uvođenje aplikacije za provjeru dobi i navodi da se ona može koristiti samostalno ili integrirati u European Digital Identity Wallet. [12]

Ovdje treba razlikovati dvije stvari.

Prva je legitimna funkcija: smanjiti nepotrebno otkrivanje osobnih podataka i omogućiti dokazivanje dobi bez otkrivanja cijelog identiteta.

Druga je sistemska posljedica: što više usluga koristi digitalne vjerodajnice, to identitet postaje važniji kao pristupni sloj.

Pitanje zato nije samo ‘je li digitalni identitet dobar ili loš?’ nego: koje usluge će ga zahtijevati, tko postavlja pravila, koliko je sustav interoperabilan i što se događa s ljudima koji određenu digitalnu infrastrukturu ne mogu ili ne žele koristiti?

22. Tokenizacija i programabilni novac

Financijski sustav također ulazi u istu arhitekturu.

BIS-ov Project Agorá istražuje javno-privatnu platformu za veleprodajna prekogranična plaćanja koja koristi tokenizirane pričuve središnjih banaka i tokenizirane depozite komercijalnih banaka. Projekt je 2026. uključivao osam središnjih banaka i više od 40 financijskih institucija, a testiranje stvarne vrijednosti provedeno je u kontroliranom okruženju. [13]

Važna je programabilnost. BIS navodi da pametni ugovori mogu u transakcije ugraditi logiku procesa, zahtjeve usklađenosti i uvjetne okidače plaćanja.

Da li to znači da će sav novac postati programabilan i da će država moći proizvoljno odlučivati kako pojedinac troši svoj novac? Ne znamo, ali tehnološki princip je važan: financijska transakcija može postati dio softverske infrastrukture koja automatski provjerava uvjete i izvršava pravila.

23. AI + financije + identitet

Kada spojimo digitalni identitet i tokenizirani novac, dobivamo novu vrstu infrastrukture.

Identitet odgovara: tko?

Vjerodajnica odgovara: što smije?

Financijski token odgovara: koja vrijednost?

Pametni ugovor odgovara: pod kojim uvjetima?

AI odgovara: što je vjerojatno, što treba provjeriti i što bi se moglo dogoditi?

IoT odgovara: što se događa u fizičkom svijetu?

Autonomni sustav odgovara: što se može automatski učiniti?

Ovo je trenutak u kojem se odvojenim tehnološkim sektorima počinje pojavljivati zajednička arhitektura.

DIO VII — POVRATAK U VOJNU SFERU

24. Privatne kompanije nisu suprotnost vojnom sustavu

Velik dio današnje napredne tehnologije razvija privatni sektor. To nije dokaz da tehnologija nema veze s državom. Obrnuto, suvremeni obrambeni sustavi sve više ovise o komercijalnom softveru, cloudu, čipovima, satelitima i AI kompanijama.

DARPA-in AI Forge iz 2026. izričito je usmjeren na povezivanje sve bržeg razvoja komercijalnog AI-a s potrebama nacionalne sigurnosti. Program povezuje DARPA-u, NSF, NIST-ov CAISI, sveučilišta i frontier AI kompanije. [14]

To je vrlo važan podatak za razumijevanje današnjeg sustava.

Granica više nije: država s jedne strane — privatna industrija s druge.

Granica postaje mreža suradnji, ugovora, standarda, ulaganja, infrastrukture i stručnjaka koji se kreću između sektora.

25. Pentagon i autonomni rat

30. rujna 2026. Pentagon je najavio stvaranje Autonomous Warfare Command, novog zapovjedništva usmjerenog na autonomne i robotske sustave, uključujući dronove i AI. Reuters je izvijestio da je riječ o novoj četverozvjezdanoj zapovjednoj strukturi usmjerenoj na ubrzavanje razvoja i uporabe autonomnih sposobnosti. [15]

Dan kasnije Reuters je izvijestio i o autonomnim nadzornim plovilima koja američki Pentagon koristi u pilot-programu na južnoj granici. Plovila šalju podatke u vojne mreže povezane s kompanijama poput Palantira i Andurila. [16]

To je važan primjer stvarnog približavanja: autonomni senzor → mreža → podaci → privatna tehnologija → vojna infrastruktura → odluka.

DIO VIII — ŠTO SE DOGAĐA KADA SE SVE POVEŽE?

26. Od Interneta stvari prema digitalnom živčanom sustavu

Sada možemo spojiti cijelu priču.

Internet povezuje računala.

Mobilne mreže povezuju ljude i uređaje.

IoT povezuje fizičke objekte.

Senzori pretvaraju fizički svijet u podatke.

Cloud daje računalnu i memorijsku skalu.

Edge donosi obradu bliže događaju.

AI interpretira podatke.

Digitalni blizanci modeliraju fizičke sustave.

AI agenti pretvaraju ciljeve u niz radnji.

Autonomni sustavi izvršavaju radnje.

Digitalni identitet povezuje ljude, uređaje i vjerodajnice.

Tokenizacija povezuje digitalne zapise s vrijednošću.

Interoperabilnost povezuje sve te slojeve.

Kada se zajedno promatraju, nastaje nešto što možemo nazvati digitalnim živčanim sustavom fizičkog svijeta.

27. Zatvorena petlja

Najvažniji pojam cijele knjige je zatvorena petlja.

1. Sustav opaža.
2. Sustav prikuplja podatke.
3. Sustav spaja podatke iz više izvora.
4. AI gradi procjenu.
5. Model predviđa moguće ishode.
6. Sustav generira opcije.
7. Čovjek ili agent odabire akciju.
8. Autonomni sustav izvršava akciju.
9. Senzori mjere posljedice.
10. Novi podaci ulaze u isti sustav.

Što je petlja brža, to je sustav autonomniji. Što je više izvora povezano, to je kontekst bogatiji. Što je više akcija automatizirano, to je manje potrebno neposredno ljudsko upravljanje. A što je više ključnih funkcija u istoj interoperabilnoj infrastrukturi, to postaje važnije pitanje tko postavlja pravila te infrastrukture.

28. Ne treba postojati ‘centralni mozak’

Jedna od najvažnijih lekcija DICE-a jest da distribuirani sustav može pokazivati kolektivno ponašanje bez jednog centralnog računala koje upravlja svakim korakom.

To mijenja način na koji treba razmišljati o moći.

Moć budućeg digitalnog sustava ne mora nužno izgledati kao jedna soba u kojoj netko pritišće gumb.

Može izgledati kao: standardi + identitet + API-ji + podatkovni prostori + cloud + algoritmi + dozvole + automatizacija.

Svaki pojedinačni element može biti legitiman i koristan. Ali njihova kombinacija može proizvesti sposobnost koju nijedan element sam nema. To je razlog zbog kojeg se sustav mora analizirati kao cjelina.

29. Tko zapravo ima moć?

U digitalnom sustavu postoje najmanje četiri vrste moći.

Prva je moć nad podacima: tko ih prikuplja, posjeduje i može kombinirati.

Druga je moć nad računalnom infrastrukturom: tko ima pristup čipovima, podatkovnim centrima, cloud resursima i mrežama.

Treća je moć nad standardima: tko određuje kako različiti sustavi međusobno razgovaraju.

Četvrta je moć nad izvršenjem: tko može pretvoriti digitalnu odluku u fizičku akciju.

Najveća koncentracija moći nastaje kada se te četiri vrste počnu preklapati.

30. Što znači ‘izvan sustava’?

Ako digitalni identitet postane potreban za sve veći broj usluga, ako plaćanja postanu sve digitalnija, ako IoT postane osnovna infrastruktura gradova i industrije, a AI agenti počnu djelovati u ime ljudi i organizacija, pitanje ‘mogu li živjeti izvan sustava?’ postaje praktično, a ne samo filozofsko.

DIO IX — GRANICE DOKAZA

31. Što je dokazano

DARPA/ARPA imala je ključnu ulogu u razvoju ARPANET-a i temeljnih mrežnih protokola.

Mnoge tehnologije razvijene u vojno-državnom istraživačkom ekosustavu kasnije su dobile široke civilne primjene.

IoT je proširio mrežu na fizičke uređaje i senzore.

AI omogućuje automatsku interpretaciju velikih količina podataka i donošenje odluka u određenim domenama.

ITU je 2026. formalizirao AIoT referentni model uređaj–edge–cloud.

DARPA aktivno istražuje distribuirane AI agente, autonomiju, taktike generirane AI-em i neurotehnologiju.

NATO 2026. javno definira digitalnu arhitekturu koja povezuje senzore, podatke, AI, edge/cloud, identitet i izvršne sustave u vojnom kontekstu.

Pentagon je 2026. uspostavio novo zapovjedništvo za autonomno ratovanje.

BIS i partneri istražuju tokenizirane i programabilne financijske infrastrukture.

32. Što je razumna inferencija

Razumno je zaključiti da se različite tehnologije sve više konvergiraju. Razumno je zaključiti i da interoperabilnost, identitet, podatkovni prostori, AI i autonomija povećavaju sistemsku moć kada se povežu.

Razumno je također zaključiti da će buduća tehnološka konkurencija biti manje vezana uz pojedinačne uređaje, a više uz cijele ekosustave.

I konačno, razumno je upozoriti da koncentracija podataka, računalne infrastrukture, standarda i izvršnih sposobnosti može stvoriti vrlo velike asimetrije moći čak i bez formalno centralizirane kontrole.

EPILOG — Što zapravo gledamo?

Početak ove knjige bio je DARPA. Ali na kraju više ne govorimo samo o DARPA-i.

Govorimo o prijelazu iz svijeta u kojem računala obrađuju informacije u svijet u kojem računalni sustavi opažaju fizičku stvarnost, modeliraju je, predviđaju njezin razvoj, predlažu ili donose odluke i mogu pokrenuti fizičke radnje.

To je najveća promjena.

Internet je digitalizirao komunikaciju.

Cloud je digitalizirao računalnu infrastrukturu.

IoT je digitalizirao fizičke objekte.

AI digitalizira interpretaciju.

AIoT povezuje interpretaciju s fizičkim svijetom.

Digitalni identitet digitalizira dokazivanje tko smo i što smijemo.

Tokenizacija digitalizira zapise o vrijednosti.

AI agenti digitaliziraju dio izvršavanja zadataka.

Autonomni sustavi digitaliziraju dio fizičkog djelovanja.

Kada se sve to spoji, dobivamo novu vrstu infrastrukture.

Možemo je zvati digitalnim živčanim sustavom. Ne zato što je doslovno jedan planetarni stroj, nego zato što analogija opisuje njezinu funkciju: senzori opažaju, mreže prenose, računalni čvorovi obrađuju, modeli interpretiraju, agenti odlučuju, a izvršni sustavi djeluju.

‘Tko će određivati ciljeve, granice, identitete, pravila pristupa i dopuštene akcije sustava koji postaje sve sposobniji opažati, predviđati i djelovati?’ Hoćemo li se kao društvo uključiti, nametnuti vlastite stavove i mišljenja?

Jer potrebno je gledati arhitekturu. Ne samo tko govori. Ne samo što obećava. Nego što gradi. Kako se sustavi povezuju. Koji podaci ulaze. Tko ima pristup. Koji algoritmi odlučuju. Tko može promijeniti pravila. I što se događa kada digitalna odluka više nije samo informacija, nego naredba koja mijenja fizički svijet.

Završna misao

Ako ste došli do kraja ove knjige, vjerojatno ste primijetili da njezina priča zapravo nije priča o jednoj tehnologiji.

Nije ovo samo priča o DARPA-i.
Nije samo priča o Internetu.
Nije samo priča o umjetnoj inteligenciji.
Nije samo priča o 5G-u, IoT-u, digitalnom identitetu ili autonomnim sustavima.

Ovo je priča o povezivanju.

Desetljećima su se razvijali različiti tehnološki slojevi. Neki u vojnim laboratorijima, neki na sveučilištima, neki u državnim institucijama, a mnogi kasnije u privatnim kompanijama. Jedni su omogućili mreže, drugi senzore, treći računalnu snagu, četvrti umjetnu inteligenciju, peti autonomiju.

Pojedinačno, svaki od njih može izgledati kao samo još jedan tehnološki napredak.

Ali kada ih počnemo promatrati zajedno, pojavljuje se drugačija slika.

Senzor može opažati.
Mreža može povezivati.
Podaci mogu opisivati.
AI može analizirati.
Model može predviđati.
Agent može odlučivati.
Autonomni sustav može djelovati.

A nakon djelovanja ponovno nastaju podaci.

Tako nastaje petlja:

svijet → opažanje → podaci → mreža → inteligencija → odluka → djelovanje → novi podaci.

To je osnovna ideja iza onoga što smo u ovoj knjizi nazvali digitalnim živčanim sustavom.

Bilješke i ključni izvori za daljnje izdanje

[1] DARPA, ARPANET — povijest ARPANET-a i uloga ARPA istraživanja u razvoju Interneta.

[2] DARPA, TCP/IP — razvoj TCP/IP-a kroz rad Roberta Kahna i Vintona Cerfa.

[3] ITU-T Y.4618 (06/2026), Artificial intelligence of things — Reference model and requirements.

[4] DARPA, Air Combat Evolution (ACE).

[5] DARPA, DISCORD — AI-native tactics engine, live sensor data and adaptive strategies.

[6] DARPA, DICE — Decentralized Artificial Intelligence through Controlled Emergence.

[7] DARPA, Artificial Intelligence Reinforcements (AIR).

[8] DARPA, Next-Generation Nonsurgical Neurotechnology (N3).

[9] DARPA, Space-BACN — interoperabilnost heterogenih satelitskih konstelacija.

[10] NATO, Digital Transformation Implementation Strategy 2.0, 2026.

[11] NATO, Alliance Digital Strategy, 2026.

[12] European Commission, EU age verification app, 29 April 2026.

[13] BIS Innovation Hub, Project Agorá, 2026.

[14] DARPA/NSF, AI Forge, 1 June 2026.

[15] Reuters, Pentagon creates Autonomous Warfare Command, 30 September 2026.

[16] Reuters, US looks to expand use of autonomous surveillance boats, 2 October 2026.

OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.

Godinama smo slušali da je „Novi svjetski poredak” samo teorija zavjere, zato kada visoki državni dužnosnik na 81. Općoj skupštini Ujedinjenih naroda govori upravo o „Novom svjetskom poretku”, i to u kontekstu niti manje niti više već digitalnog identiteta, valja se zapitati postaje li još jedna “teorija zavjere” stvarnost?

Naime, Ibrahim Hadejia, zamjenik šefa kabineta nigerijskog predsjednika, rekao je:

„U novom svjetskom poretku digitalni identitet više nije samo pitanje utvrđivanja toga tko smo; on je postao temelj preko kojeg građani pristupaju javnim uslugama, sudjeluju u digitalnom gospodarstvu, ostvaruju financijsku uključenost te komuniciraju s državama i institucijama.”

"In the New World Order, Digital Identity is no longer about establishing who we are; it’s the foundation through which citizens access public services, participate in digital economy, benefit from financial inclusion, engage with govs" Nigeria Dep Chief of Staff Ibrahim Hadejia https://t.co/2whErez8HS

— Tim Hinchliffe (@TimHinchliffe) September 22, 2026

Zašto visoki državni dužnosnik govori o „Novom svjetskom poretku” kada govori o digitalnom identitetu? U istoj rečenici, kontekstu? I još važnije, što digitalni ID zaista predstavlja? Da li je samo elektronička osobna iskaznica, kao što nas se uvjerava, ili je nešto mnogo više i šire, jer u istoj raspravi direktorica nigerijskog NIMC-a opisala je njihov NINAuth digitalni novčanik kao sustav koji je zamišljen kao jedna prijava za pristup državnim i privatnim uslugama, uz mogućnost prekogranične interoperabilnosti.

Ako pratite temu digitalizacije, digitalnog ID ili digitalne valute, onda prekogranična interoperabilnost nije novost za vas, ali je pitanje vidite li širu sliku?

DIGITALNI ID NIJE IDEJA OD JUČER

Ovo nije počelo 2026. Ideja digitalnog identiteta nije nastala preko noći. Korijeni sežu u prve godine interneta, kada su vlade i korporacije shvatile da digitalnim prostorom treba “upravljivi identitet” na način da se svaki korisnik jednoznačno prepozna, prati i usmjeri, a nakon napada 11. rujna 2001., zapadne zemlje počinju graditi sustave nadzora u ime borbe protiv terorizma. Biometrijske putovnice, baze otisaka prstiju i centralne evidencije postaju standard. U isto vrijeme tehnološki divovi (Microsoft, IBM, Oracle) razvijaju koncepte „digitalnog ID managementa“, ideju da svaka osoba ima jedinstveni digitalni identifikator koji može koristiti u svim online uslugama.

S razvojem pametnih telefona i masovnim prelaskom poslovanja i administracije na internet, pojavila se potreba za jedinstvenim “loginom”. Google, Facebook i Apple postaju privatni davatelji digitalnog identiteta — kroz funkcije “Sign in with…”. Time su prvi put korporacije, a ne države, postale “čuvari identiteta” milijardi ljudi.

I tako se oko 2015. godine pojavljuju međunarodne inicijative koje povezuju državni i privatni sektor u izgradnji globalno interoperabilnog sustava identiteta:

• ID2020 Alliance (osnovana 2016.) – partnerstvo između Microsofta, GAVI (Globalne alijanse za cijepljenje, financirane od zaklade Gates), Accenturea i UN-ovih agencija. Cilj: „osigurati digitalni ID za svakog čovjeka na planetu“.
• World Economic Forum (WEF) – u svojim dokumentima o „Četvrtoj industrijskoj revoluciji“ i „Digital Identity Frameworku“ otvoreno govori o digitalnom identitetu kao temelju buduće ekonomije, zdravstva i upravljanja građanima.
• Svjetska banka pokreće program ID4D (Identification for Development) s ciljem da do 2030. godine svi ljudi imaju digitalni identitet, posebno u zemljama u razvoju.

A ono što se događa zadnjih godina, od WEF-ovog izvještaja pod nazivom „Social Implications of the Metaverse”, u kojem se digitalni identitet razmatra kao važan element pristupa obrazovnim, financijskim i društvenim mogućnostima, do izjava čelnika i rada EU na implementaciji digitalnog ID manje više je poznato.

A razvoj ide dalje. Digitalni identitet. Digitalni novčanik. Interoperabilnost. Digitalne javne usluge. Digitalna plaćanja. Financijska uključenost. KYC i e-KYC. Razmjena podataka. Umjetna inteligencija. AI agenti. I sada dolazimo do mnogo većeg pitanja: Što se događa kada se sve to počne međusobno povezivati, i to na međunarodnoj, planetarnoj razini?

Ako digitalni ID omogućuje pristup javnim uslugama…Ako digitalni novčanik nosi različite vjerodajnice… Ako različiti sustavi mogu međusobno komunicirati…Ako se financije, zdravstvo, obrazovanje, porezi i druge usluge digitaliziraju…Ako AI može obrađivati goleme količine tih podataka…hoće li nastati sustav koji ne samo da zna tko smo, nego može gotovo u stvarnom vremenu povezivati ono što radimo kroz različite dijelove društva, i ne samo na razini države, već država?

Da li je upravo iz tog razloga Ibrahim Hadejia, zamjenik šefa kabineta nigerijskog predsjednika o digitalnom ID govorio u kontekstu “Novog svjetskog poretka?”. Dakle jedne svjetske vlade, jedne svjetske valute?

I tako dolazimo do sljedećeg pitanja.

TKO ĆE UPRAVLJATI UMREŽENIM SUSTAVOM?

Zamislimo budućnost u kojoj različiti digitalni sustavi mogu međusobno razgovarati.

Država sa državom. Država – Banke. Država – Zdravstvo. Porezni sustav. Obrazovanje. Putovanja. Digitalna imovina. Trgovina. Digitalna plaćanja. Javne usluge. Država – Privatne platforme. A iznad svega toga umjetna inteligencija i AI agenti koji mogu obrađivati podatke, komunicirati između država, sustava i izvršavati određene zadatke. Jer ali ako govorimo o smjeru razvoja digitalne infrastrukture i interoperabilnosti, savim je legitimno pitati “Hoće li sustavi jednog dana biti međusobno povezani i komunicirati gotovo neprekidno?“

Hoće li AI agent moći provjeriti naš identitet? Naša prava? Naše dozvole i zatim samostalno izvršiti određenu radnju? Hoće li to biti trenutak kada možemo reći da je uspostavljena jedna svjetska vlada (NWO)? Trenutak kada je stvorena nad-država sa AI na čelu? Tehnokracija?

Već smo pisali o ovoj temi, i mislim da je odgovor jasan.

Ovo su pitanja kontrole i moći. Jer svaka infrastruktura koja postane neophodna za svakodnevni život dobiva određenu moć nad onima koji o njoj ovise.

Zato pitanje za neupućene nije samo „Koliko će digitalni sustav moći učiniti za nas?” Nego, „Koliko će čovjek moći učiniti bez njega?”

A ŠTO AKO KAŽEMO NE?

E tu dolazimo do možda najvažnijeg pitanja od svih. Što s čovjekom koji kaže NE? Što s onim tko ne želi digitalni ID? Hoće li moći normalno koristiti javne usluge? Hoće li moći otvoriti račun? Putovati? Koristiti zdravstvene usluge? Kupovati? Primati novac? Obrazovati svoju djecu? Hoće li postojati stvarna alternativa? Ili će alternativa formalno postojati, ali će s vremenom postajati sve teža, sporija i skuplja?

A što s čovjekom koji prihvati digitalni ID, ali odbije nešto drugo? Ako kaže NE određenom medicinskom postupku? Ako odbije određeno cijepljenje? Ako ne želi biometrijsku identifikaciju? Ako ne želi dijeliti određene podatke? Ako ne želi koristiti digitalno plaćanje? Ako želi koristiti gotovinu?

Ako ne želi da odluku o njemu donosi algoritam, da li će moći birati čovjeka umjesto algoritma, AI agenta? Što s čovjekom koji želi izaći iz nekog digitalnog sustava? Da li će moći reći NE, i nastaviti normalno živjeti?

Jer prihvatiti jedan digitalni identitet ne znači pristati na sve što će se jednoga dana preko njega moći povezati. Zato moramo postaviti pitanje prije, a ne nakon što infrastruktura postane neizostavni dio života, a pitanja je bezbroj, odgovora i garancija nimalo:

Hoće li svaka pojedinačna uporaba zahtijevati našu jasnu suglasnost?

Hoćemo li moći promijeniti mišljenje?

Hoćemo li moći povući suglasnost?

Hoćemo li imati pravo na alternativu?

Hoćemo li imati pravo zahtijevati ljudsku odluku umjesto algoritamske?

Hoćemo li moći živjeti bez digitalnog ID-a bez da izgubimo osnovna građanska prava?

I konačno: Ako kažeš DA digitalnom ID-u, da li ćeš moći bez posljedica reći NE vlasti? Ili će NE značiti isključivanje iz sustava, društva?

Jer sloboda nije samo mogućnost reći DA. Sloboda mora uključivati i mogućnost reći NE. Bez kazne. Bez isključenja. Bez gubitka osnovnih prava. Bez toga da čovjek postane „nekompatibilan” s društvom zato što nije prihvatio određeni digitalni sustav.

Zato pitanje nije samo što tehnologija omogućuje, već i što moguće onemogućuje, poput jednostavnog NE!

Pitanja je još milion, a to bi trebao biti dovoljan razlog da se digitalnom ID, kojeg se, usput rečeno, naša vlada obvezala uvesti do kraja godine, kaže jasno NE, baš kao što su Britanci učinili!

Sve o digitalnom ID i Tehnokraciji možete pronaći OVDJE i OVDJE

DODATAK

Što se tiče održavanja reda, vojske, valja reći da je sam tehnološki sustav militariziran i mogao bi funkcionirati ovako:

AI zapovjedni sustav
AI bi mogao objedinjavati obavještajne podatke, satelite, senzore, dronove, kamere, uređaje i komunikacije te pomagati pri donošenju odluka.

Autonomni dronovi i robotski sustavi
Bespilotne letjelice, kopnena vozila i drugi autonomni sustavi mogli bi obavljati izviđanje, logistiku, nadzor i, u nekim okolnostima, borbene zadaće. To ne znači nužno „roboti-vojnici” poput znanstvene fantastike.

Globalna mreža nadzora i senzora
Sateliti, radari, podmorski senzori, dronovi, komunikacijske mreže i drugi izvori podataka mogli bi stvarati gotovo kontinuiranu sliku događaja.

Cyber-vojska
U suvremenom ratovanju vrlo važan dio „vojske” već može biti sposobnost napada i obrane računalnih sustava, komunikacija, energetskih mreža i kritične infrastrukture.

Jedinstvena digitalna identifikacija i autorizacija
U hipotetskom globalnom sustavu mogla bi postojati infrastruktura za provjeru identiteta i ovlasti vojnika, službenika, sustava i AI agenata.

AI agenti koji koordiniraju različite sustave
Ovo je možda najzanimljivija mogućnost: ne jedan „superrobot”, nego mreža AI sustava koji koordiniraju logistiku, obavještajne podatke, obranu, komunikacije i resurse.

Ako se države sve više povezuju kroz zajedničke digitalne sustave, hoće li se jednog dana povezivati i njihove sigurnosne i vojne infrastrukture?

Hoće li „svjetska vojska” budućnosti uopće izgledati kao vojska kakvu danas poznajemo?

Ili će njezinu najveću snagu činiti ono što ne izgleda kao vojska: AI, sateliti, dronovi, algoritmi, cyber-sustavi i autonomne platforme?

Ako postoji jedna svjetska vlast, tada očito prijetnja nisu “druge države” već nezadovoljni građani, a tada rat, a samim time i obrana poprima drugačiji oblik i sliku prema javnosti, koja se već nadzire danas.

U tom slučaju prijetnja može biti definirana kao:

terorizam → ekstremizam → cyber-prijetnja → organizirani kriminal → dezinformacije → pobuna → destabilizacija → prijetnja kritičnoj infrastrukturi.

OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.

Prije nego što krenemo putem u kojem sustav mora utvrđivati imaš li 12, 14, 17, 18 ili 50 godina, trebali bismo se zapitati, zašto sustav mijenja pristup, a ne način na koji platforme, društvene mreže funkcioniraju, a čime stvaraju ovisnost, gubitak koncentracije itd., jer koliko znamo problem nije samo tko je na mreži, već kako mreža utječe na korisnika, imao on 5, 10 ili 50 godina.

Jer problem nije samo u djeci. Platforme od kojih danas vlasti kao pokušavaju “zaštititi” djecu, istodobno su dizajnirane tako da i odrasli beskonačno skrolaju, stalno provjeravaju obavijesti, traže novu nagradu, gube koncentraciju i sve teže ostaju duže vrijeme uz jednu misao.

Beskonačno skrolanje. Automatsko pokretanje videa. Push obavijesti. Streakovi. Algoritmi koji uče što nas najviše zadržava. Sadržaj koji se neprestano prilagođava našim slabostima i interesima nisu slučajni elementi dizajna, već ciljani, zašto se onda njima ne pozabave vlasti?

Europska komisija je upravo zbog takvih elemenata 2026. pokrenula postupke protiv TikToka te preliminarno utvrdila probleme s dizajnom Instagrama i Facebooka, navodeći između ostalog, upravo beskonačno skrolanje, autoplay, push obavijesti i personalizirane preporuke.

Zašto onda razgovaramo o provjeri dobi umjesto o namjerno dizajnu društvenih mreža?

Jer smjer bi trebao biti ukidanje i zabrana elemenata platformi, a koji stvaraju ovisnost i gubitak koncentracije kod svih uzrasta, ne samo kod djece. Cilj bi trebao biti zaštititi sve, ne do određene dobi već za života.

AKO SU DRUŠTVENE MREŽE PROBLEM, ZAŠTO NE PROMIJENE NJIHOV DIZAJN?

Kako?

Tako da Feed ima kraj.

Tako da se video ne pokreće sam.

Tako da se ukinu obavijesti koje vuku čovjeka natrag na mrežu. Izmjenom algoritama koji nagrađuju bijes i beskonačno zadržavanje.

Omogućavanjem kronološkog feeda i više stvarnog sadržaja, a manje mamaca za pažnju.

Što nije samo dobro za djecu, već i za odrasle. Jer ako je nešto štetno za dječju pažnju, nije zdravo ni za odraslu, što možemo jasno vidjeti u vlastitoj okolini.

Zato bi pravi put trebao biti mijenjanje platforme, a ne provjera dobi. Jer ako platforme izbace manipulativni dizajn, da li problem još postoji? Ako platforme ne uzrokuju gubitak pažnje i koncentracije, ne stvaraju ovisnost, da li su problem?

Put koji vidimo odabiru vlasti je put uvjetovanja korisnika, koji na kraju i dalje dobiva štetan manipulativni sadržaj, platformu koja i dalje izaziva ovisnost, samo uz provjeru dobi, kontrolu.

Zašto? Da bi ljudi zbog ovisnosti o mrežama pristali na digitalni ID u svrhu pristupa istima, a sutra u svrhu pristupa samom internetu koji, kao što vidimo, sve više postaje temelj samog sustava te pristupa sustavu.

Ne trebamo birati između sigurnosti djece i slobode, jer možemo tražiti oboje. Mozemo zaštititi i djecu i sve korisnike promjenom samih platformi, ali očito to nije u interesu.

PROBLEM JE U PLATFORMI, A RJEŠENJE TRAŽE U PROVJERI ČOVJEKA. ZAŠTO?

KAKO BI DRUŠTVENE MREŽE MOGLE SMANJITI OVISNOST / ILI IH VLASTI NA TO PRISILITI?

1. UKINUTI BESKONAČNO SKROLANJE
Feed treba imati kraj. Nakon određenog broja objava: „Dosegnuli ste kraj sadržaja.”
Čovjek tako dobiva prirodnu točku za prestanak.

2. ISKLJUČITI AUTOMATSKO POKRETANJE VIDEA
Video ne treba krenuti sam. Korisnik treba sam odlučiti želi li ga pogledati.

3. UKINUTI AUTOMATSKI PRIJELAZ NA SLJEDEĆI VIDEO
Jedan video → kraj → odluka korisnika.
Ne: video → video → video → video…

4. OGRANIČITI PUSH OBAVIJESTI
Ne treba nas svakih nekoliko minuta obavještavati da je netko nešto objavio, lajkao ili komentirao. Posebno ne noću.

5. UKINUTI „STREAKOVE” I SLIČNE MEHANIZME
Sustav ne bi trebao stvarati osjećaj:
„Ako danas ne uđeš, nešto ćeš izgubiti.”

6. ALGORITAM NE BI TREBAO BITI OPTIMIZIRAN ZA VRIJEME PROVEDENO NA MREŽI
Cilj ne bi trebao biti: „Kako da korisnik ostane još jedan sat?”
nego: „Kako da korisniku prikažemo relevantan sadržaj bez nepotrebnog zadržavanja?”

7. MANJE ALGORITAMSKOG POJAČAVANJA EMOCIJA
Ako sadržaj izaziva bijes, strah, sukob ili šok i upravo zato dobiva više pažnje, algoritam ne bi trebao automatski zaključiti da ga treba još više širiti.

8. OMOGUĆITI PRAVI KRONOLOŠKI FEED
Korisnik treba moći odabrati:
„Želim vidjeti objave redom kako su objavljene.”
Bez algoritma koji odlučuje što moraš gledati.

9. OMOGUĆITI POTPUNO ISKLJUČIVANJE PERSONALIZIRANIH PREPORUKA
Ne samo „prilagodi algoritam”, nego stvarna opcija:
„Nemoj koristiti moje ponašanje za preporučivanje sadržaja.”

10. SAKRITI BROJ LAJKOVA I PRATITELJA
Posebno za djecu i mlade. Manje stalnog uspoređivanja i traženja društvene potvrde.

11. UVESTI OBAVEZNE PAUZE — ALI BEZ MANIPULACIJE
Nakon određenog vremena platforma može upozoriti:
„Već ste proveli 60 minuta ovdje.”
Bez gumba tipa „Nastavi još malo” koji korisnika ponovno uvlači unutra.

12. NOĆNI MIR
Za maloljetnike, primjerice, automatski ugasiti push obavijesti tijekom noći. Za odrasle omogućiti jednostavan „mirni način”.

13. VIŠE SADRŽAJA KOJI POTIČE STVARANJE, MANJE BESKONAČNE KONZUMACIJE
Umjesto da dijete nakon videa automatski dobije još 20 videa, platforma može ponuditi mogućnost da nešto nauči, napravi, napiše, istraži ili razgovara.

I možda najvažnije:

Platforma bi trebala biti uspješna onda kada je korisnik dobio ono zbog čega je došao — a ne onda kada ga je uspjela zadržati što dulje.

To bi promijenilo samu filozofiju društvenih mreža. I to vrijedi i za dijete od 13 godina i za odraslog od 50 godina.

Jer ako je problem u dizajnu koji čovjeka neprestano vuče natrag, onda je logično prvo promijeniti dizajn platforme, a tek onda razgovarati o tome kako dokazivati tko joj smije pristupiti.

Da li se slažete?

OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.

Poplava danas, suša sutra: paradoks našeg upravljanja vodom – iliti, kako smo vodu pretvorili u otpad

Suša i manjak oborina samo su dio priče o kojoj svakodnevno slušamo u medijima, cijela priča uključuje asfalt, beton, kanale, uništene močvare i sustave koji vodu, što je brže moguće, odvode iz krajolika u more, rijeke ili jezera.

Prema podacima Europskog opservatorija za sušu, mnoge velike europske rijeke tijekom ovog ljeta bilježe iznimno niske protoke.

Naravno, jedan od razloga je manjak oborina i visoke temperature, ali postoji razlog i pitanje koje nitko ne postavlja: Što smo napravili s vodom koja je ipak pala, i to u rekordim količinama u rekordno kratkom vremenu?

Jer problem nije samo u tome koliko kiše padne, već i koliko dugo voda ostane na kopnu. Stoljećima smo mijenjali krajolik tako da vodu što brže odvedemo. Betonirali smo i asfaltirali ogromne površine.

Izgradili smo sustave oborinske odvodnje koji kišnicu skupljaju i odvode u kanale, potoke, rijeke, jezera, a u mnogim obalnim područjima izravno prema moru.

Ispravljali smo i kanalizirali rijeke koje su se nekada prirodno vijugale, usporavale i izlijevale u svoje poplavne ravnice.

Isušivali smo močvare, prirodne spremnike vode.

Sjekli smo šume čiji korijenski sustavi omogućuju infiltraciju i zadržavanje vode u tlu. Isušivali smo i degradirali tlo koje je nekada moglo djelovati poput ogromne spužve, i onda se čudimo kada nekoliko tjedana ili mjeseci kasnije gledamo prazna riječna korita i povijesno niske vodostaje.

Ili visoke, jer ovu nisu samo sustavi koji su zadržavali vodu za kasnije, ovo su i prirodni sustavi koji su sprječavali poplave.

VODA NIJE NESTALA PREBRZO SMO JE ODVELI DALJE

Kada na prirodan krajolik padne velika količina kiše, voda ne odlazi sva odmah nizbrdo, dio ulazi u tlo, dio puni podzemne vode, dio ostaje u močvarama i poplavnim ravnicama.

Dio se zadržava u šumama i vegetaciji, a podzemne vode zatim mjesecima postupno hrane izvore, potoke i rijeke, a to je prirodni sustav koji omogućuje da rijeka teče i dugo nakon posljednje velike kiše.

Ali kada istu količinu kiše spustimo na beton, asfalt i druge nepropusne površine, situacija se mijenja, jer voda se pretvara u površinsko otjecanje. Slivnici je skupljaju. Cijevi je odvode. I umjesto da dio te vode ostane u krajoliku i postupno se vraća rijekama kroz podzemlje, ona vrlo brzo napušta područje. Na kraju može završiti u rijeci i u kratkom roku podići vodostaj, izazvati poplavu, jezeru ili, osobito u obalnim područjima, izravno u moru.

I tu nastaje paradoks.

Možemo imati ogromnu količinu vode tijekom jedne oluje, a istodobno nekoliko tjedana kasnije imati suhe potoke i niske rijeke. Vodu nismo izgubili iz planeta. Izgubili smo sposobnost krajolika da je zadrži. Uništili smo tu sposobnost, i o tome nitko ne govori.

A ONDA GOVORIMO O „PRILAGODBI KLIMI“

Naravno da suše, temperature i promjene režima oborina igraju svoju ulogu. Ali ako je krajolik dizajniran tako da vodu što brže odvodi, svaka suša postaje još teža i izraženija.

Ne možemo kontrolirati svaku kap kiše, ali možemo odlučiti hoćemo li je zadržati ili ćemo je što prije poslati niz cijev u more.

Stoga, umjesto da paničarimo i širimo paniku, možemo pogledati oko sebe, uvidjeti i priznati greške, i ponovno stvarati šume i agrošumske sustave, obnovljena tla koja upijaju i zadržavaju vodu, močvare i druga prirodna područja za zadržavanje vode, poplavne ravnice, prirodno vijugave riječne tokove, prirodne brane i močvarna staništa koja stvaraju dabrovi, urbane površine koje propuštaju vodu umjesto da je samo odvode što dalje od nas, kao da je više ne trebamo.

To nije samo zaštita prirode, to je istinska vodna infrastruktura, za koju svaki mjesec plaćamo, financiramo da se uništi. (Slivne vode, oborinske vode…)

I dugoročno je jeftinija i otpornija od betona, što je očito danas, jer betonski kanal vodu što prije odvodi, dok prirodan krajolik vodu zadržava.

A ono što danas zadržimo u tlu može sutra biti upravo ono što održava rijeku živom.

I zato pitanje nije samo „Zašto nema dovoljno kiše?” “Do kada će trajati visoke temperature?”

Moramo pitati i „Zašto smo napravili i izgradili krajolik iz kojeg voda tako brzo odlazi?”

Jer kada kiša padne na beton, ona može postati poplava, čemu sve češće svjedočimo, ali kada ista ta voda padne na zdravu šumu, močvaru i živo tlo, ona može postati zaliha vode za mjesece koji dolaze.

Poput izvora u planinskom području koji nikad ne presušuje.

Priroda je milijunima godina razvijala sustav za upravljanje vodom. Mi smo ga velikim dijelom zamijenili betonom, cijevima i kanalima, a sada, kada rijeke presušuju, bavimo se posljedicom, ne uzrokom.

Vrijeme je da prestanemo prirodu prilagođavati sebi, i da se počnemo prilagođavati prirodi, njezinim ciklusima.

Da vodu ponovno vratimo i zadržimo u krajoliku. Da ne dopustimo da svaka kap kiše postane otpadna voda. Da ne tretiramo kišu kao nešto čega se moramo što prije riješiti.

Nego kao ono što je oduvijek i bila, izvir i temelj života.

Možda ne možemo kontrolirati koliko će kiše pasti, ali možemo odlučiti koliko ćemo je zadržati.

OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.

Voda je samo promijenila lokaciju. Jer voda ne prestaje postojati, ona kruži, mijenja svoje agregatno stanje i mjesto, iz oceana u atmosferu, u oblake, rijeke, podzemne vode, led i natrag.

Zato je danas pomalo smiješno kada čujemo izraze poput “vodni bankrot”, kao da Zemlja ostaje bez vode.

Zapravo, problem je prije svega u raspodjeli, upravljanju i dostupnosti.

Jer ako je čovječanstvo sposobno izvaditi sirovu naftu kilometrima ispod površine, preraditi je u tisuće proizvoda i dopremiti do gotovo svakog kutka planeta. Ako je sposobno izgraditi takav globalni energetski sustav, tada je, ako će to biti potrebno u budućnosti, sposobno i razviti i izgraditi sustave koji osiguravaju dostupnost vode tamo gdje je trenutno nedostaje.

Pobogu živimo na plavom planetu, dakle planetu koja je više od 70% prekrivena vodom.

Rasprava zato ne bi trebala biti o tome “nestaje li voda”, nego što činimo da je pročistimo i dopremio do svakog čovjeka, svakog poljoprivrednog zemljišta na bilo kojem dijelu planete.

Zanimljiv je podatak da kada bi se sva voda na Zemlji rasporedila ravnomjerno po cijeloj površini planeta, prekrila bi ga slojem dubokim oko 2,7 kilometara.

Mislim da to govori dovoljno.

Kao i činjenica da je danas na planetu količina vode gotovo ista kao i prije 3. 5. ili 7. tisuća godina.

Naravno, ne možeš je samo zagrabit čašom i popiti, ali zato postoje tehnologije desolizacije i filtracije, kao što bi se, siguran sam, uskoro otkrile nove, i jeftinije i efikasnije.

PODZEMNE VODE

Prema nekim podacima, podzemne vode čine oko 30 % sve slatke vode na Zemlji, što je oko stotinu puta više vode nego što je ima u svim rijekama i jezerima zajedno.

Pitka podzemna voda može se pronaći na nekoliko metara, kao kod mene, pa na do više kilometara dubine.

Europa srećom ima vrlo bogate podzemne zalihe vode. Čak i kada bi velike rijeke privremeno imale vrlo nizak vodostaj, mnogi gradovi mogli bi se još dugo opskrbljivati podzemnim vodama.

Dakle, presušivanje rijeka ne znači automatski da je nestala podzemna pitka voda, jer na mnogim područjima postoje duboki vodonosnici koji mogu osiguravati vodu još dugo vremena.

Tek ako bi godinama bilo vrlo malo oborina, mnogi podzemni vodonosnici počeli bi se postupno iscrpljivati.

Što ne znači da ne bi imali velikih problema u poljoprivredi i industriji, u opskrbi strujom itd.

Zanimljivo je da su mnoge drevne civilizacije propale upravo zato što su dugotrajne suše uništile njihovu poljoprivredu, a ne zato što je “nestalo vode” u apsolutnom smislu.

Možda bi u tom scenariju imali i sreće u nesreći, jer je naša poljoprivreda već uništena.

NASTAVAK: KAKO SMO KRAJOLIK PRETVORILI U SUSTAV ZA ODVODNJU, I ONDA SE POČELI ČUDITI SUHIM RIJEKAMA

OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.

Nije dovoljno reći da gotovina ostaje. Potrebna je ustavna i zakonska zaštita gotovog novca.

“Radni nacrt prijedloga za ustavnu i zakonsku zaštitu gotovog novca u Republici Hrvatskoj. Poziv pravnicima, ekonomistima, informatičarima i svim građanima da svojim prijedlozima doprinesu izradi što kvalitetnijeg teksta.”

Uvodna riječ

Posljednjih mjeseci sve se češće govori o zaštiti gotovog novca. Pozdravljam svaku inicijativu koja ide u tom smjeru. Međutim, iskustva drugih država pokazuju da nije dovoljno samo u Ustav upisati pravo na korištenje gotovine.

Ako ustavna odredba ostavi ključna pitanja otvorenima, tada njezin stvarni sadržaj može ovisiti o običnim zakonima koje svaka buduća parlamentarna većina može mijenjati.

Zato smatram da građani Republike Hrvatske zaslužuju više od deklarativne zaštite. Zaslužuju jasna, precizna i dugoročna pravna jamstva koja će štititi slobodu izbora načina plaćanja bez obzira na političke promjene ili tehnološki razvoj.

U nastavku objavljujem prijedlog ustavne odredbe i provedbenog zakona koji može poslužiti kao polazište za javnu raspravu. Nije riječ o konačnom tekstu, nego o prijedlogu koji je otvoren za argumentirane prijedloge, dopune i poboljšanja.

Ako već štitimo gotovinu, učinimo to tako da zaštita bude stvarna, a ne samo simbolična.

PRIJEDLOG USTAVNOG ZAKONA O ZAŠTITI GOTOVOG NOVCA

Prijedlog izmjene Ustava Republike Hrvatske

Članak X.

(Pravo na gotov novac)

1. Gotov novac zakonsko je sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj.

2. Svaka fizička i pravna osoba ima pravo posjedovati, primati i koristiti gotov novac bez diskriminacije i bez neopravdanih ograničenja.

3. Nitko ne može biti prisiljen koristiti isključivo digitalni ili drugi bezgotovinski oblik plaćanja kao uvjet za ostvarivanje svojih prava ili ispunjavanje svojih obveza.

4. Republika Hrvatska jamči trajno postojanje gotovog novca te njegovu dostupnost na cijelom državnom području.

5. Državna tijela, tijela lokalne i područne samouprave, javne ustanove te pravne osobe koje obavljaju djelatnost od javnog interesa dužne su omogućiti plaćanje gotovim novcem.

6. Bit prava na korištenje gotovog novca ne može se ograničiti niti ukinuti zakonom, uredbom, odlukom ili drugim propisom.

7. Ograničenja korištenja gotovog novca dopuštena su isključivo kada su nužna radi sprječavanja ili procesuiranja kaznenih djela, te moraju biti razmjerna, pojedinačno obrazložena i podložna sudskom nadzoru.

8. Nijedna digitalna valuta, uključujući digitalnu valutu središnje banke ili drugo elektroničko sredstvo plaćanja, ne može zamijeniti ili ukinuti pravo građana na korištenje gotovog novca.

9. Svaka izmjena ili ukidanje odredbi ovoga članka stupa na snagu tek nakon što bude potvrđena većinom glasova birača na državnom referendumu.

10. Radi zaštite integriteta javne vlasti, zakon može propisati posebna pravila o načinu primanja i izvršavanja novčanih isplata za osobe koje obnašaju javne dužnosti, uključujući dužnosnike, suce, državne odvjetnike, policijske službenike, inspektore i druge nositelje javnih ovlasti, ako su takve mjere nužne i razmjerne radi sprječavanja korupcije, pranja novca i zlouporabe javne dužnosti. Takve mjere ne smiju ograničiti ustavno pravo ostalih građana na korištenje gotovog novca.

PRIJEDLOG ZAKONA O ZAŠTITI GOTOVOG NOVCA

Članak 1.

Svrha ovoga Zakona jest trajna zaštita gotovog novca kao sredstva plaćanja, zaštita slobode izbora načina plaćanja, financijske privatnosti i gospodarske slobode građana.

Članak 2.

Gotov novac mora biti prihvaćen kao sredstvo plaćanja u svim pravnim poslovima na području Republike Hrvatske, osim u slučajevima izričito propisanim ovim Zakonom.

Članak 3.

Svi trgovci, banke, javne ustanove, tijela državne vlasti i druge pravne osobe koje pružaju robu ili usluge građanima obvezni su prihvaćati gotov novac.

Članak 4.

Nijedna osoba ne smije biti stavljena u nepovoljniji položaj zato što koristi gotov novac.

Članak 5.

Država je dužna osigurati dostupnost gotovine putem bankomata, poslovnica i drugih odgovarajućih oblika gotovinskog poslovanja na cijelom području Republike Hrvatske.

Članak 6.

Nijedna javna usluga, zdravstvena usluga, obrazovna ustanova, prometna usluga ili drugo pravo građana ne smije biti uvjetovano isključivim korištenjem digitalnog sredstva plaćanja.

Članak 7.

Digitalna valuta, uključujući digitalni euro ili drugi oblik digitalnog novca, ne može biti programirana na način kojim se ograničava zakonito raspolaganje sredstvima građana niti može biti korištena za diskriminaciju korisnika na temelju načina plaćanja.

Članak 8.

Država i druga javnopravna tijela ne smiju uvoditi porezne, administrativne ili druge mjere kojima bi se građane izravno ili neizravno prisiljavalo na odustajanje od korištenja gotovog novca.

Članak 9.

Svatko ima pravo na zaštitu privatnosti svojih zakonitih financijskih transakcija u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, zakonima Republike Hrvatske i primjenjivim pravom Europske unije.

Članak 10.

Svaka izmjena ovoga Zakona kojom se smanjuje opseg prava zajamčenih ovim Zakonom može stupiti na snagu tek nakon potvrde na državnom referendumu.

Članak 11.

1. Nositelji javnih dužnosti, suci, državni odvjetnici, policijski službenici, porezni i carinski službenici, inspektori, izvršna tijela jedinica lokalne i područne samouprave te druge osobe koje obavljaju javnu vlast dužni su sve primitke povezane s obnašanjem svoje dužnosti ostvarivati isključivo putem bezgotovinskog platnog prometa.
2. Zakonom se može propisati da se određene vrste plaćanja ili primitaka iznad propisanog iznosa za osobe iz stavka 1. ovoga članka ne smiju izvršavati gotovim novcem kada je to nužno radi sprječavanja korupcije, sukoba interesa ili drugih kaznenih djela protiv službene dužnosti.
3. Ograničenja iz ovoga članka odnose se isključivo na postupanje povezano s obnašanjem javne dužnosti te ne ograničavaju pravo tih osoba na korištenje gotovog novca u njihovim privatnim, zakonitim svakodnevnim transakcijama.

“Što je veća javna ovlast pojedinca, to je veća njegova obveza financijske transparentnosti.”

ZAVRŠNA RIJEČ

Gotovina nije samo način plaćanja.

Ona predstavlja slobodu izbora, otpornost društva u kriznim situacijama, financijsku uključenost svih građana i određenu razinu privatnosti u svakodnevnom životu.

Tehnologija će se razvijati i oblici plaćanja će se mijenjati. To nije sporno. Međutim, upravo zato što se društvo ubrzano digitalizira, potrebno je jasno definirati prava koja želimo sačuvati i za buduće generacije.

Povijest pokazuje da se prava najlakše gube kada nisu dovoljno jasno zaštićena.

Ako želimo da gotovina ostane stvarni izbor građana, tada njezina zaštita mora biti precizna, provediva i otporna na buduće političke promjene.

Ovaj prijedlog nije poziv protiv tehnologije niti protiv digitalnih oblika plaćanja. On je poziv za slobodu izbora.

Jer sloboda nije u tome da svi koriste isto sredstvo plaćanja.

Sloboda je u tome da građanin može sam odlučiti kako će raspolagati svojim zakonito stečenim novcem.

Nadam se da će ovaj prijedlog biti poticaj za ozbiljnu stručnu i javnu raspravu, jer pitanje gotovine nije samo financijsko pitanje. Ono je pitanje ustavnih prava, pravne sigurnosti i odnosa između građanina i države.

“Ustav ne postoji da bi štitio prava kada se svi slažu. Ustav postoji da bi štitio prava i onda kada se političke okolnosti promijene.”

OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.

Građanima se govori da voze manje, manje griju domove, tuširaju se hladnijom vodom, manje jedu mesa, odriču se automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem, plaćaju sve više “zelenih” nameta i mijenjaju način života kako bi smanjili svoj ugljični otisak.

Istovremeno, svijet ubrzano povećava proizvodnju oružja, vojne proračune i intenzitet sukoba.

Ako ih već ne zanima smrt tisuća ljudi i razaranje, kako to da ih rat ne brine kao jedna od najvećih ekoloških katastrofa koje čovjek može izazvati?

Za proizvodnju oružja potrebne su goleme količine čelika, aluminija i energije. Tenkovi, borbeni zrakoplovi i ratni brodovi troše tisuće litara goriva. Razaraju se gradovi, pale šume, gore rafinerije i skladišta goriva, izlijevaju se nafta i kemikalije, onečišćuju tlo, rijeke i mora. Nakon rata slijedi obnova koja zahtijeva milijune tona cementa i čelika – industrija koje same po sebi spadaju među najveće izvore emisija CO₂.

Procjene za rat u Ukrajini govore o više od 200 milijuna tona CO₂ ekvivalenta nastalih od početka invazije do 2025. godine. Pa ipak, EU taj rat financira.

Što je sa ratom na Bliskom istoku, potopljenim brodovima, rafinerijama u plamenu?

Gdje su masovni klimatski prosvjedi protiv ratova?

Gdje su političari i znanstvenici, aktivisti koji svakodnevno upozoravaju na klimatsku krizu, a jednako glasno zahtijevaju prekid sukoba zbog njihova razornog utjecaja na okoliš?

Gdje su zahtjevi da se vojne emisije u potpunosti i transparentno prijavljuju, kao što se traži od gospodarstva, poljoprivrede ili građana?

To ne znači da države nemaju pravo brinuti o svojoj sigurnosti, ali znači da je legitimno postaviti pitanje dosljednosti.

Ako se od običnih ljudi traže odricanja radi smanjenja emisija, dok se istodobno milijarde ulažu u aktivnosti koje stvaraju golem ekološki otisak, tada je opravdano pitati primjenjuju li se klimatska načela jednako na sve, i je li doista najveći problem našeg vremena CO₂?

Borba za okoliš ne može biti vjerodostojna ako se najveći izvori razaranja prirode prešućuju zato što su politički ili geopolitički osjetljivi.

Jer priroda ne razlikuje CO₂ koji dolazi iz automobila običnog građanina od CO₂ koji nastaje u ratu kojeg pokreću moćnici. Razlika postoji samo u tome o kojem se izvoru govori – a o kojem se šuti.

OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.

Medijska kampanja je očito počela – još jedan dokaz da mediji i političari rade ruku pod ruku

Umjesto da se javnost bavi ključnim pitanjima, sve više se pažnja putem medija usmjerava na poruke poput: “nema razloga za strah”, “digitalna valuta neće zamijeniti gotovinu”, “digitalna valuta ne značiti kontrolu”, “to je samo modernizacija”, “digitalna valuta je pitanje praktičnosti, smanjit će troškove” itd.

No, povjerenje se ne gradi medijskim uvjeravanjem nego jasnim pravnim jamstvima.

Umjesto medijskih spinova i umirivanja javnosti, trebalo bi otvoreno odgovoriti na nekoliko temeljnih pitanja. Poput, hoće li gotovina ostati trajno u opticaju ili će s vremenom postati samo formalna mogućnost?

Hoće li pravo na plaćanje gotovinom biti zaštićeno na najvišoj pravnoj razini, primjerice Ustavom – kako nijedna buduća vlast ne bi mogla postupno ukinuti njezinu stvarnu uporabu?

Hoće li trgovine, banke, javne ustanove i ostali pružatelji usluga imati zakonsku obvezu prihvaćati gotovinu? Jer ako je mogu odbiti, tada pravo na gotovinu postoji samo na papiru, ne u stvarnosti.

Upravo zato mnogi upozoravaju da se ne bi smjele ponoviti situacije u kojima građani, unatoč tome što imaju novac, ne mogu njime platiti određenu uslugu ili događaj.

Hoće li vlasti onemogućiti svaki oblik, mogućnost penaliziranja korištenja gotovine?

Hoće li digitalna valuta biti programabilna? Ako tehnologija omogućava postavljanje uvjeta korištenja novca – primjerice ograničenja gdje, kada ili za što se može potrošiti, postoje li zakonske zaštite koje bi takvu mogućnost izričito zabranile?

Umjesto pretpostavki, važno je razgovarati o tome koje će pravne granice vrijediti, i da li se uopće o njima razmišlja.

Hoće li se na najvišoj razini zaštititi privatnost građana? Hoće li svakodnevna kupnja ostati stvar privatnosti, anonimna ili će svaka transakcija ostavljati digitalni trag dostupan institucijama? Gdje će biti povučena granica između borbe protiv kriminala i prava građana na financijsku privatnost?

To nisu pitanja za teoretičare zavjera, to su pitanja o ustavnim pravima, privatnosti i odnosu građanina i države.

Ako je digitalna valuta doista korisna i u interesu građana, tada vlastima kako na razini EU tako i na razini svake članice ne bi trebalo biti teško ugraditi čvrsta i jasna ustavna i zakonska jamstva:

da gotovina ostaje trajno dostupna,

da je trgovci moraju prihvaćati,

da se digitalni novac ne može koristiti za proizvoljno ograničavanje zakonitih transakcija,

te da se privatnost građana štiti u najvećoj mogućoj mjeri u skladu s pravnim okvirom. Povjerenje se ne traži riječima i propagandom. Povjerenje se gradi zakonima koji vrijede jednako za svaku sadašnju i buduću vlast.

Jer ako su takva jamstva moguća, a jesu, zašto se o njima ne govori jednako glasno kao o prednostima digitalne valute? Zašto o njima ne govore mediji? To je pitanje koje zaslužuje ozbiljnu javnu raspravu, i zato vas molim da podijelite ovaj post kako bi došao do što većeg broja ljudi.

“Sloboda i povjerenje ne počivaju na obećanjima da se ovlasti neće zloupotrijebiti. Sloboda počiva na zakonima koji onemogućuju njihovu zlouporabu.”

OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.

Iliti država kojom upravlja AI?

Većina ljudi nikada nije čula za dokument pod nazivom “The Agentic State”.

Ono što na prvi pogled zvuči kao još jedan tehnički dokument o umjetnoj inteligenciji, kada ga pažljivije pročitate, postaje jasno da se ne govori samo o novoj tehnologiji, nego o potpuno novom modelu funkcioniranja države. O potpuno novom sustavu.

Vizija je jednostavna.

Državna administracija više neće čekati da građanin podnese zahtjev, već će umjetna inteligencija sama povezivati registre, analizirati podatke, komunicirati s drugim sustavima i pokretati postupke.

Sve bi trebalo biti brže, jednostavnije i učinkovitije. Da, nakon godina iskustva spore, trome i skuoe birokracije, to zvuči privlačno, ali svaka tehnologija koja povećava učinkovitost istodobno povećava i mogućnost zlouporabe, o čemu se uopće ne govori.

Zato pitanje nije samo što automatizirani sustav može učiniti, nego što bi netko jednog dana mogao učiniti tim sustavom, jer ako istodobno promatramo razvoj i implementaciju digitalnog identiteta, digitalnih valuta središnjih banaka, pametnih gradova, umjetne inteligencije, interneta stvari, digitalizacije zdravstva, automatizacije državne uprave i sve većeg povezivanja različitih baza podataka, teško je ne primijetiti da svi ti projekti idu u istom smjeru, odnosno prema sve većoj međusobnoj povezanosti.

Sama po sebi, povezanost možda nije problem, problem nastaje kada jedna infrastruktura počne objedinjavati identitet, financije, zdravstvene podatke, komunikaciju s državom, promet, energiju i druge aspekte života, jer tada definitivno više ne govorimo samo o digitalnim uslugama, već govorimo o infrastrukturi koja tehnički omogućuje vrlo širok nadzor i upravljanje, i to u realnom vremenu, a takva infrastruktura stvara mogućnosti koje dosad nisu postojale, a o kojima su brojni diktatori mogli samo sanjati.

Povijest nas uči da se gotovo svaka tehnologija koja omogućuje veću kontrolu prije ili kasnije se pokuša iskoristiti upravo u tu svrhu, jer se vlast i moć uvijek suočavaju s iskušenjem da koriste dostupne alate.

I zato pitanje nije samo vjerujemo li današnjim političarima, već i kakve mogućnosti i ovlasti ostavljamo sutrašnjim političarima?

Jer zakoni se mijenjaju. Vlade se mijenjaju. Krize dolaze i prolaze, ali jednom izgrađena infrastruktura vrlo rijetko nestaje, i upravo zato danas nije najvažnije pitanje koliko je umjetna inteligencija pametna, već koliko ćemo mi ostati slobodni unutar tog i takvog sustava, sa kojim i kakvim mogućnostima utjecaja na takav sustav, ukoliko dozvolimo da se izgradi?

Digitalni identitet: temelj svega

Ako je “The Agentic State” mozak buduće digitalne države, što je njezin temelj?

Odgovor je vrlo jednostavan. Digitalni identitet. Bez njega umjetna inteligencija ne može sa sigurnošću znati kome pruža uslugu, čije podatke obrađuje ili u čije ime donosi određene odluke.

Zato se digitalni identitet često predstavlja kao pitanje praktičnosti. Jedna prijava. Jedan račun. Jedan digitalni novčanik. Jedan pristup svim javnim uslugama.

Na prvi pogled to možda zvuči sasvim razumno, ali postavimo jedno drugo pitanje.

Što se događa kada se gotovo svi aspekti života počnu oslanjati na jedan jedinstveni digitalni identitet?

Zdravstvo. Obrazovanje. Porezi. Banke.

Socijalna prava. Potpisivanje dokumenata. Komunikacija s državom. Digitalna valuta.

Jer ako sve prolazi kroz isti identitet, tada on više nije samo sredstvo identifikacije, on postaje ključ za sudjelovanje u društvu, a kada postoji jedan ključ, uvijek postoji i mogućnost da se ograniči njegov pristup.

Ne tvrdim da će se to dogoditi, ova činjenica je dovoljno strašna i bez te tvrdnje, ali pitam: Jesmo li kao društvo dovoljno razgovarali o tome što znači kada jedan sustav postane ulazna točka za gotovo sve?

Jesmo li uopće razgovarali?

Da li nas se išta pitalo prije nego li se počeo raditi na ovakvim ehnologijama i rješenjima?

Odakle i od koga ove ideje uopće dolaze? Jer nisu vlade te koje su prve počele spominjati digitalni ID, već UN i Bill Gates, WEF, Klaus Schwab i drugi.

OPŠIRNIJE O DIGITALNOM ID

DIGITALNA VALUTA: novac koji komunicira sa sustavom

Novac je oduvijek bio sredstvo razmjene, a digitalna valuta otvara mogućnost da novac postane i izvor informacija, privatnih informacija koje vlasti nemaju.

Ako se jednoga dana uvedu digitalne valute središnjih banaka, one mogu omogućiti brža plaćanja, manje troškove i jednostavnije međunarodne transakcije.

I to su legitimni ciljevi, ali postoji još jedno pitanje, može li digitalni novac biti programabilan? Do sada smo saznali da može, i da se upravo na takvoj vrsti digitalnog novca i radu.

A ako može i hoće, što to znači?

Može li tada novac imati rok trajanja?

Može li biti ograničen na određene vrste kupnje, primjerice kupnju mesa, goriva?

Može li se u izvanrednim okolnostima zamrznuti, u slučaju rata, prirodne katastrofe, ekonomske krize?

Može li se povezati s drugim digitalnim sustavima, poput digitalnog ID? Može li potisnuti fizički novac koji jamči anonimnost? Poslužiti kao temelj za izračun osobnog karbonskih otiska?

To nisu pitanja koja proizlaze iz mašte, to su pitanja koja proizlaze iz same prirode digitalnog sustava, a koja se već kao mogućnosti i rješenja propagiraju od strane raznih svjetskih moćnika te svjetskih organizacija.

Jer ono što je tehnički moguće, prije ili kasnije netko će predložiti da se iskoristi.

OPŠIRNIJE O DIGITALNOJ VALUTI

Pametni gradovi: kada grad postane računalo

Pametni gradovi predstavljaju se kao gradovi budućnosti. Manje gužve. Manje zagađenja. Pametnija rasvjeta. Učinkovitiji javni prijevoz. Brže hitne službe. Bolje upravljanje energijom.

Sve to zvuči razumno. I doista, tehnologija može pomoći da gradovi postanu ugodniji za život. Ali postavimo jedno drugo pitanje. Što grad mora znati o svojim stanovnicima da bi mogao biti toliko “pametan”?

Mora znati koliko se energije troši. Kako se krećemo. Kada putujemo. Koje usluge koristimo. Kako funkcionira promet. Koliko vode trošimo. Koliko otpada stvaramo.

Svaki od tih podataka može imati opravdanu svrhu. Problem nije jedan podatak. Problem nastaje kada se svi podaci počnu povezivati. Tada grad više nije samo mjesto u kojem živimo, on postaje sustav koji nas može razumjeti bolje nego što mi razumijemo njega.

Svaki pojedinačni sustav može imati opravdanu svrhu, ali što se događa kada svi počnu razmjenjivati informacije? Što se u tom slučaju događa sa anonimnosti? Slobodom?

Kada spojimo sve dijelove

Zamislimo da imamo: digitalni identitet, digitalni novac, Agentic State, umjetnu inteligenciju, pametni grad, pametni dom, umrežene uređaje, digitalno zdravstvo, automatiziranu državnu upravu.

Pojedinačno, svaki od tih projekata može imati opravdanje, ali kada ih promatramo zajedno, više ne gledamo odvojene tehnologije, gledamo infrastrukturu.

I tada se nameže pitanje koje bi svaki građanin trebao postaviti:

Ako se svi ti sustavi jednog dana povežu, tko će imati pristup toj cjelini?

Tko će njome upravljati?

Tko će donositi pravila?

Tko će nadzirati sustav?

I što će se dogoditi ako jednoga dana na vlast dođe netko tko tu infrastrukturu odluči koristiti drugačije nego što je prvotno zamišljena?

Jer infrastruktura koja se gradi je infrastruktura novog tehnološkog sustava upravljanja.

Sloboda se rijetko gubi odjednom. Češće se mijenja jedan po jedan sustav, jedna po jedna navika, jedno po jedno opravdanje. Svaki korak može izgledati razumno sam za sebe. Ali kamo vodi put kada ih spojimo u jednu cjelinu?

OPŠIRNIJE O TEHNOKRACIJI

Podatkovni centri: nevidljive tvornice digitalnog svijeta

Većina ljudi nikada neće ući u podatkovni centar, jednostavno zato što djeluju toliko daleko od svakodnevnog života da ih gotovo i ne primjećujemo, ali gotovo svaka digitalna usluga koju koristimo prolazi upravo kroz njih: Elektronička pošta. Bankarstvo. Umjetna inteligencija. Državni registri. Zdravstveni sustavi. Fotografije. Video pozivi. sutra digitalni identitet, digitalna valuta, podaci prikupljeni u pametnim kućama i gradovima, automobilima. Sve.

Podatkovni centri postaju nova infrastruktura društva, slično kao što su nekada bile željeznice ili električne mreže, zato niču posvuda kao gljive nakon kiše, bez javne rasprave, bez pristanka.

Bez njih digitalni svijet jednostavno ne postoji. Zato nije neobično što države i velike tehnološke tvrtke ulažu milijarde u njihovu izgradnju.

Ali postavimo pitanje.

Ako podaci postaju jedan od najvrjednijih resursa današnjice, tko upravlja mjestima na kojima se oni pohranjuju i obrađuju? Ili još važnije. Koliko smo kao građani svjesni koliko svakodnevno ostavljamo digitalnih tragova?

Jer u digitalnom dobu moć često nije u tome tko posjeduje strojeve nego u tome tko upravlja informacijama.

OPŠIRNIJE O PODATKOVNIM CENTRIMA

Automatizacija: kada strojevi preuzmu posao

Tijekom povijesti ljudi su izmišljali strojeve kako bi si olakšali rad. To nije ništa novo.

Nova je brzina kojom umjetna inteligencija i robotika ulaze u gotovo svaku djelatnost, i ne samo da olakšavaju rad, već ga oduzimaju ljudima.

Tvornice. Skladišta. Prijevoz. Administracija. Bankarstvo. Računovodstvo. Pravo. Medicina, pa čak i kreativna zanimanja. Nitko ne može sa sigurnošću reći koliko će se radnih mjesta promijeniti ili nestati.

Ali jedno je pitanje već danas legitimno, ako umjetna inteligencija i roboti stvaraju sve veću vrijednost, kako će ljudi koji ostanu bez posla sudjelovati u gospodarstvu? To nije pitanje samo tehnologije., to je pitanje cijelog društva.

OPŠIRNIJE

UBI: rješenje ili nova ovisnost?

U tom se kontekstu sve češće spominje univerzalni temeljni dohodak. Ideja je jednostavna. Ako strojevi proizvode sve više, možda bi svaki građanin trebao dobivati osnovni prihod. Za neke je to način smanjenja siromaštva, za druge je zaštita od posljedica automatizacije.

Ali postoji još jedno pitanje. Što se događa kada velik dio stanovništva više ne ostvaruje prihode vlastitim radom, nego ovisi o sustavu koji raspodjeljuje sredstva? Sustavu koji sve vidi i sve zna?

Društvo bi trebalo otvoreno i ozbiljno raspravljati o tome, jer sustav ovisnosti ne stvara slobodne već ovisne, upravljive ljude.

Karbonski otisak: kada sve postane mjerljivo

Sve se više govori o održivosti. Manjoj potrošnji energije. Zaštiti okoliša. Odgovornijem korištenju resursa. To su ciljevi s kojima se mnogi mogu složiti, ali do koje granice, jer digitalna tehnologija otvara novu mogućnost. Mjerenje.

Što se više aktivnosti odvija digitalno, to je više toga moguće pratiti i analizirati: Potrošnja energije. Prijevoz. Kupnja. Kretanje. itd.

Ne tvrdim da će se svi ti podaci koristiti za ograničavanje ljudi. Ali postavljam pitanje. Ako postoji mogućnost da se gotovo svaki aspekt života mjeri, tko određuje gdje je granica između korisne analitike i pretjeranog nadzora?

Svaka tehnologija koja može pomoći u upravljanju resursima može, u drugačijim okolnostima, postati i alat za širi društveni nadzor, ograničavanje i upravljanje, a trenutna energetska kriza i preporuke mjera, govore puno o tome.

OPŠIRNIJE

Budućnost nije pitanje tehnologije. Ona je pitanje čovjeka.

Povijest čovječanstva pokazuje da gotovo svaka velika tehnologija može služiti dvjema svrhama. Može osloboditi čovjeka, ili ga može i učiniti ovisnijim.

Na kraju ne odlučuje tehnologija. Odlučuju ljudi. Zato je možda najveća opasnost to da građani prestanu postavljati pitanja. Poput, Kamo vodi put kada spojimo sve korake, tehnologije zajedno?

Ako postoji jedna poruka koju bih volio ostaviti na samom kraju ovog članka, onda je to ova: Nemojte odbaciti svoju odgovornost. Sloboda nije nešto što postoji samo zato što piše u Ustavu. Ona postoji samo dok postoje ljudi koji je smatraju vrijednom, dok je žive. A postavljati pitanja i tražiti odgovore je čin slobode!

Jer društvo koje prestane postavljati pitanja ne gubi slobodu odjednom. Ono je gubi toliko polako da to često primijeti tek kada je već postala uspomena.

OPŠIRNIJE

OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.